Nekada se zvala Podravska Slatina, no stanovnici Slatine za sebe će uvijek reći da su Slavonci. Uostalom, to i jest tako ako uzmemo da su granice Slavonije od Iloka do Ilove, što bi rekao jedan, nekad utjecajni, slavonski političar.
Rođeni Slatinjanin je Goran Perkovac, nekadašnji kapetan, a odnedavno i izbornik hrvatske muške rukometne reprezentacije. U Slatini je uostalom i započeo rukometnu karijeru. Sve je počelo na igralištu iza crkve sa školskim natjecanjima.
- U Slatini su postojale dvije škole, a mi smo ih svi nazivali stara i nova škola. "Stara škola" u to se vrijeme zvala "Lazo Tihomirović Baja", a "nova škola" bila je Grigora Viteza. Bilo je to takvo rivalstvo da je to danas nešto nezamislivo. Kada, se igralo između dvije škole na igralištu se znalo okupiti i po tisuću ljudi - pričao je Miroslav Mataija, školski kolega Gorana Perkovca.
Obojica su išla u "novu školu", a Mataija je godinu dana starijij. No sport, rukomet, još ih je više zbližio.
- Rukomet ima u Slatini dugačku tradiciju i mogu reći da je to tada bio sport broj jedan. Rukometni klub Slatina igrao je tada u Drugoj ligi "Sjever", a u obje škole posebno se njegovao rukomet.
Boco i(li) Peki
Perkovac je počeo igrati rukomet na nagovor Miroslavova strica Milana Mataije, koji je u "novoj školi" bio nastavnik tjelesnog. No nije poslije trofejnom reprezentativcu, osvajaču bronce na OI-ju u Seulu i zlata u Atlanti, rukomet bio prvi odabir.
- On je bio odličan nogometaš. Već je tada igrao nogomet u Slatini, bio je dobar centarhalf. I poslije smo zajedno igrali mali nogomet u momčadi Samba. Bili smo u to vrijeme jedan od najboljih malonogometnih sastava toga kraja, išli smo i osvajali okolo turnire. Uglavnom, negdje kad je bio već šesti-sedmi razred, na jednom rukometnom treningu nedostajalo nam je igrača. I moj mu je stric Milan, koji nas je trenirao i predavao nam tjelesni, rekao: "Ajde, Boco, dođi da nas ima dosta pa probaj."
Boco? U rukometnim krugovima Perkovac je ipak poznatiji kao Peki?
- Taj nadimak Boco bio je nešto interno. Puno više ljudi i tada ga je zvalo Peki. Iskreno, odakle to Boco, ne mogu se sjetiti. On čak i mene zna, kad se sretnemo, osloviti Boco.
Kada su još bili srednja škola, zaputili su se zajedno igrati u Krivaji iz Zavidovića, u BiH. Kako su se uopće tada pronalazili mladi talenti?
- Valjda se već pročulo o rukometnoj školi u Slatini. Iz Slatine je bio i Đorđe Đoko Lavrnić, reprezentativac Jugoslavije, osvajač zlatne olimpijske medalje u Muenchenu. On je prije toga igrao u Krivaji, pa je to bila poveznica da su mladi igrači iz Slatine odlazili tamo.
Doček u Slatini
Nisu se dugo zadržali u Zavidovićima. Vratili su se u tadašnju Podravsku Slatinu, završili srednju školu, a onda je svatko krenuo svojim putem. Perkovac je nastavio rukometnu karijeru u zagrebačkom Medveščaku, a Mataija je prvo otišao u Osijek na fakultet.
- Trebali smo zajedno otići u Medveščak, ali je u to vrijeme na mojoj poziciji na lijevom krilu igrao Zdravko Zovko, poslije izbornik Hrvatske. U Osijeku sam završio DIF, a dok sam studirao, trenirao sam s tadašnjom Elektrom, ali sam cijelo vrijeme igrao za Slatinu. Poslije sam otišao u Istru, zahvaljujući rukometu i dobio posao.
I danas predaje u školi u Poreču, gdje živi već 35 godina. Miroslavov sin inače je bivši hrvatski reprezentativac Vedran Mataija. Igrao je za reprezentaciju na EP-u u Austriji 2010., kada je Hrvatska osvojila srebrnu medalju. Dvije godine bio je i član NEXE-a, a i danas igra Premijer ligu u Poreču.
- Perkovac je poslije otišao u Švicarsku, ali smo ostali u kontaktu. Znao me je nazvati, propitkivati se o nekim igračima. Nekoliko ih je iz Hrvatske i otišlo igrati u Švicarsku. Najčešće smo se susretali i družili se na trenerskim seminarima. Kako u Istri reprezentacija često odrađuje pripreme, veselim se kad budu ponovno došli, pa će sigurno biti prilika za susret i prisjećanje na te naše zajedničke dane iz mladosti.
Koliko je uopće Perkovac i poslije bio vezan uz Slatinu?
- Dosta. I kada je otišao, često je dolazio na treninge. Znao je trenirati s djecom. Možete misliti kako su oni to upijali kada bi im nešto pokazao rukometni reprezentativac. Znam da je i poslije, kada je otišao u Švicarsku, znao konkretno pomoći rukometnom klubu. Dok su mu roditelji bili živi, još je češće dolazio u Slatinu. Kada je Hrvatska osvojila zlatnu medalju na Olimpijadi u Atlanti, u Slatini mu je priređen veliki doček. Ima negdje snimka gdje moj, danas također pokojni, stric Milan daje izjavu i priča o njegovim rukometnim početcima. Nažalost, imam dojam da dosta ljudi koji danas žive u Slatini i ne znaju za podatak da je olimpijski prvak rođen u njihovu gradu. Prošlo je dosta vremena. Dosta se ljudi, poput nas dvojice, odselilo, došli su neki drugi, a i mlađi nisu toliko upućeni. Vjerujem da će ovim izborom to mnogi saznati. Posebno ako bude uspješan na mjestu izbornika, što mu od srca želim.
Krešimir Lacković
STROG, ALI PRAVEDAN
Iskustva i karizme mu ne manjka, no svima je najveće pitanje kakvoga Gorana Perkovca možemo očekivati na mjestu izbornika s obzirom na to da nikad nije radio u hrvatskim klubovima, pa ga javnost nije uspjela upoznati kao trenera?
- Od njega možemo očekivati da će biti strog, ali pravedan. Jako drži do discipline, uostalom, godine života u Švicarskoj i rada u Njemačkoj ostavile su na njemu traga. Koliko mu je to bitno, vidio sam dok je bio izbornik Grčke, kada su jednom bili kod nas na pripremama. Ono za što ja smatram da je šteta jest što nije priliku dobio ranije. Sigurno je bilo posljednjih godina i ranije situacija da je mogao postati izbornik. Vjerujem da može biti samo prerano, ali rijetko prekasno.