Volimo isticati, pa i žaliti se, kako u nogometu nemamo suce na najvećim natjecanjima, za razliku od, primjerice, susjeda Slovenaca i Srba. Iskreno, ne bismo se mijenjali s njima. Biramo uvijek da nam je reprezentacija top, a suci flop, a ne obrnuto.

U rukometu posljednjih godina, nažalost, naši su predstavnici u završnicama uglavnom suci. I to isti sudački par. Službeno odnedavno ponovno najbolji na svijetu. Opet su pobijedili u izboru portala Handball-Planeta, u kojem sudjeluju rukometni fanovi, ali i novinari iz različitih zemalja specijalizirani za rukomet. Ovo je već treći put da su Matija Gubica i Boris Milošević proglašeni najboljim sudačkim parom na svijetu. Isto su uspjeli 2019. i 2020.

Najčešće zbog osječkog sudačkog rukometnog para u borbama za medalju gledamo hrvatsku zastavu, ali ne slušamo hrvatsku himnu. Vrlo bismo rado da od službenog spikera ne čujemo samo jednom riječ "Croatia", i to tijekom predstavljanja aktera na početku susreta. Da čujemo i "goal for Croatia" ili "two minute suspension for Croatia"... Voljeli bismo da nam naši igrači, a ne suci, budu proglašavani i dalje najboljima na svijetu. Kao što su nekada bili Ivano Balić i Domagoj Duvnjak, kao što je Igor Vori bio proglašen MVP-om Svjetskog prvenstva 2009. Na istom tom SP-u na najvećoj sceni debitirali su Slavonci Matija Gubica i Boris Milošević, a netom završena svjetska smotra u Švedskoj i Poljskoj bila im je već sedmo svjetsko prvenstvo. Osim 2009. godine, kada su imali jedinstven privilegij suditi na najvećoj sceni u rodnom gradu Osijeku, još su sudili SP za rukometašice 2011. te svjetska prvenstva za rukometaše 2013., 2015., 2019. i 2021. godine. Prošle godine sudili su i Euro u Mađarskoj i Slovačkoj te finale Lige prvaka, što im je i omogućilo kandidaturu za ovaj izbor. Sudili bi i sada finale, ili bar susret(e) završnice, da se u jednog od njih dvojice nisu pojavili zdravstveni problemi, zbog čega su otišli s Prvenstva nakon drugog kruga. Nakon što su i sami uskočili umjesto kolega na utakmici Francuska - Iran jer se jedan od sudaca iz BiH koji su tada trebali suditi ozlijedio tijekom susreta. Suditi više od 500 utakmica na 22 natjecanja, koliko ih imaju Milošević i Gubica, mora ostaviti traga na zdravlju. Kao što mora ostaviti traga i kada ti se ime i prezime, ni krivom ni dužnom, ovih dana ponovno pojavi u kontekstu sumnjivih radnji, a nikakvih sumnji nema već pet godina, otkada su istražitelji zaključili slučaj. Kada postaneš kolateralna žrtva dvorskih borbi. Kada ti danski mediji pod izgovorom slobode medija, a sve upakirano u istraživačko novinarstvo, zapravo otvoreno rade za nečije (čitaj: vlastite, nap. a.) interese, ne računajući uopće da netko pri tome može biti povrijeđen. Sada kada je sve jasno i kada su Matija i Boris dobili određenu zadovoljštinu izborom najboljih na svijetu, možemo li očekivati i ispriku ili čak i čestitku od Danaca? Sumnjamo. Samo se sjetimo Gidsela i Duvnjaka.