Magazin
PROF. DR. SC. DUBRAVKA HRABAR, KATEDRA ZA OBITELJSKO PRAVO PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Puno je tragova koje valja rasvijetliti kako bismo došli do prave istine
Objavljeno 28. siječnja, 2023.

S obzirom na sve što se događa oko uhićenja hrvatskih državljana u Zambiji, nameće se jedno načelno pitanje: Zašto zbog posvojenja djece ići, primjerice, u Afriku umjesto da se ono ostvari u Hrvatskoj? Što je u pitanju? Može se reći da je to stvar osobnog izbora, ali, opet, je li u RH s tim u vezi situacija toliko loša da ljudi ulaze u rizik posvojenja odlazeći u nesigurne zemlje poput DR Kongo - pitali smo prof. dr. sc. Dubravku Hrabar s Katedre za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.



- Trebala bi nesumnjivo jedna dublja psihološka analiza zašto se ljudi odlučuju na posvojenje djece izvan Hrvatske. Zasigurno je mnoštvo razloga. Jedan od njih može biti predugo čekanje, koje je dijelom sigurno i rezultat što na jedno dijete s ispunjenim pretpostavkama dolazi - kako koje godine - između 5 i 11 parova. U Hrvatskoj se takve djece posvoji (posljednjih šest godina) između 25 % i 34 %. Nesumnjivo je kako bi trebalo još više poticaja zavodima za socijalnu skrb (doskora centrima za socijalnu skrb) da se postotak posvojenja povisi. No činjenica jest da smo kroz medije obaviješteni o mnoštvu djece, osobito u Africi, koja žive u neodgovarajućim uvjetima i u sirotištima. No to ne znači da su ta djeca bez roditelja i da im se posvojenjem, osobito u stranu zemlju, čiju kulturu, jezik, vjeru ne poznaju, pruža ono najbolje što zaslužuju.

Ne bih isključila i svojevrsnu propagandu kod nas, jer u svijetu se najviše djece ipak posvaja s drugih kontinenata, osobito iz Azije (35 %), a Hrvati ne posvajaju djecu iz Kine, Kolumbije (koja prema posljednjim podatcima prednjači), Južne Koreje i drugih zemalja iz kojih u najvećem broju dolaze posvojena djeca. Čini se da se usmenom predajom dolazi do informacija. Svakako je takva odluka stvar osobnog izbora, koji ne mora uvijek biti i najbolji izbor. Doista je riječ o prevelikom riziku ulaziti u bilo kakve pravne odnose u zemljama koje se smatra nesigurnima, no čini se da je vlast u DR Kongu ipak u jednom trenutku shvatila problem odljeva svoje djece preko granica i zabranila međudržavna posvojenja izmjenama zakona 2016. godine zbog ozbiljne zabrinutosti da se tom djecom trguje.

KRŠENJE PRAVA DJECE


Može li se inače posvojenje djece sagledavati kroz pravni, socijalni, demografski, kulturološki i politički kontekst za svaku pojedinu zemlju, pa tako i za RH?

- Posvojenje jest pravni način stvaranja roditeljskog odnosa kojemu je u središtu stvaranje obitelji djetetu. Za razliku od toga, "pravo na dijete" i "pravo na roditeljstvo" ne postoje ni u kojem međunarodnom dokumentu. Toga posvojitelji moraju biti svjesni. Pravni poredci propisuju pretpostavke za zasnivanje posvojenja, pa se u tome institutu ogledaju društvene mijene i pogledi na obitelj i potrebe društva. Zna se da različiti politički događaji kao što su ratovi, teške prirodne katastrofe... pogoduju stvaranju nezbrinute djece i da nerijetko dobri ljudi posvajaju siročad. Međutim, zna se i da su takve okolnosti idealan trenutak za otmice i trgovinu djecom. Negativni prirodni prirast nije moguće riješiti posvojenjem djece stranaca, jer je riječ o zanemarivim brojkama. U društvenom kontekstu, gledajući kroz povijest - ciljevi posvojenja su se mijenjali. U rimsko doba posvojenje je služilo produženju obitelji, pa se stoga posvajalo mušku djecu, čak i odrasle osobe. U moderno doba fokus je pomaknut na zbrinjavanje djece, pružanje obiteljskog okružja u kojem će ona rasti, ali valja jednako tako gledati i na želju posvojitelja da takvim načinom postanu roditelji. Kulturološki gledano, Zapad je multikulturno područje, pa se posvojenje djece iz drugih zemalja potpuno uklapa u takvu sliku.

U širem kontekstu možemo govoriti i o pravima ili narušavanjima prava djece... Koliko, naime, sigurnost djeci pruža Konvencija o pravima djeteta, međunarodni ugovor Ujedinjenih naroda?

- Drugo je pitanje u kojoj se mjeri krše djetetova prava, koje dolazeći u američku, kanadsku, europsku, pa i hrvatsku, kulturu gubi svoje korijene, svoju kulturu, jezik, vjeru, na kraju svoj identitet, a što mu sve jamči Konvencija o pravima djeteta. Štoviše, Konvencija od država stranaka traži poštovanje prava djeteta na očuvanje vlastite osobnosti, uključujući državljanstvo, ime, osobne odnose, uživanje vlastite kulture, ispovijedanje vjere, služenje svojim jezikom, zabranjuje odvajanje djeteta od roditelja protiv njihove volje, priznaje pravo djeteta na sjedinjenje s obitelji, obvezuje države na borbu protiv nezakonitog preseljenja i zadržavanja djece u inozemstvu, odvođenja, prodaje ili trgovine djecom. Zanimljivo je da djeci bez obitelji Konvencija jamči skrb, uključujući i posvojenje, pri čemu je poželjno da dijete i dalje bude odgajano u istom etničkom, vjerskom, kulturnom i jezičnom okružju. Glede međudržavnog posvojenja Konvencija je jasna i smatra ga najmanje poželjnim oblikom zbrinjavanja djeteta bez roditelja te traži od država da poduzmu sve mjere kako pritom ne bi došlo do stjecanja nedopuštene materijalne koristi onih koji su uključeni u međudržavno posvojenje.

Napomenula bih da je Republika Hrvatska ratificirala i Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji, koji prodaju djece definira kao "svako djelo ili transakciju u kojoj dijete prenosi neka osoba ili skupina osoba drugim osobama za naknadu ili bilo kakvu drugu nagradu" te kaznenim djelom mora biti obuhvaćen, među inim, i "nepropisno dobiven pristanak, kao pretpostavka za posvojenje djeteta kršenjem važećih međunarodnih pravnih instrumenata o posvojenju". I pokušaj počinjenja tih djela ili sudjelovanje u tim djelima Fakultativni protokol definira kao kazneno djelo.

PUNO RAZLOGA ZA SUMNJE


U medijima je konkretni "zambijski slučaj" i dalje vruća tema, no dojam je kako je sve poprilično kaotično. Što je zapravo u cijeloj toj priči ključno, bitno znati...? S tim u svezi, kako je zakonski i pravno u RH regulirano posvojenje djece bilo iz Hrvatske bilo iz inozemstva?

- Mnoštvo je nepoznanica u javnosti, no sa svakim novim danom saznajemo ponešto novo, pa mozaik biva sve jasniji. Ključno je razlučiti prijašnja posvojenja, ne samo iz Konga nego i iz drugih afričkih zemalja poput Etiopije, Bocvane i drugih, od "zambijskog slučaja". Budući da je, prema mojem mišljenju, hrvatsko zakonodavstvo potpuno jasno glede međudržavnih posvojenja, valja preispitati sve sudske odluke koje su bile "vrata" za ulazak djece u hrvatski pravni sustav, to više što je, prema onome što čujemo, jedan sud donio većinu odluka bez obzira na to što mjesno nije bio nadležan. To svakako pobuđuje sumnju. Nadalje, sud glede priznanja strane odluke nije javni bilježnik koji ovjerava ispravu, već državno tijelo koje mora imati dostatnu dozu kritičnosti spram primjene propisa da bi do međudržavnog posvojenja uopće došlo. Znamo li da Zakon o međunarodnom privatnom pravu i Haška konvencija o zaštiti djece i suradnji u vezi s međudržavnim posvojenjem omogućuju sudu da odbije priznanje sudske odluke ako je ona u suprotnosti s javnim poretkom, onda je doista pitanje što je taj sud radio u slučajevima kad posvojitelji nisu dobili prethodno odobrenje ministarstva nadležnog za poslove socijalne skrbi. To prethodno odobrenje strog je uvjet bez kojeg se posvojenje ne može zasnovati. A jesu li ga baš svi posvojitelji imali, treba vidjeti. U hrvatskom obiteljskom pravu, bez obzira posvajaju li dijete hrvatskog ili stranog državljanstva, potencijalni posvojitelji podnose zahtjev, prolaze provjeru prikladnosti i podobnosti, provjeru ispunjavanja pretpostavki za posvojenje, pribavljaju se pristanci za posvojenje, upisuju se u Registar posvojitelja, upućuju se u program stručne pripreme za posvojenje. Ako namjeravaju posvojiti dijete u inozemstvu, trebaju reći u kojoj državi žele posvojiti kako bi naše Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, kao tzv. središnje tijelo, stupilo u službeni kontakt sa središnjim tijelom države iz koje se želi posvojiti dijete kako bi sve bilo legalno. Cijeli postupak koji prethodi posvojenju potreban je kako bi se posvojenje omogućilo osobama koje ispunjaju zakonske pretpostavke, a eliminiralo one koji ih nemaju. To je minimum koji svaki pravni poredak traži.

Kakva je pritom uloga, recimo tako, hrvatskih centara za socijalnu skrb, koje sada mnogi također prozivaju...? Je li problem i u tome što se posvojitelji sami upuštaju u proces posvojenja djece...?

- Nikako ne bih savjetovala osobama da se upuštaju u posvojenje djece u državama koje nisu stranke Haške konvencije, jer te države nemaju središnje tijelo, te je lako moguće da bude riječ o trgovini i prodaji djece. Vjerujem da su svi oni koji su se centrima javili radi međudržavnog posvojenja bili obrađeni na propisani način. Međutim, sumnjivo je zašto zaobići državno tijelo i ići na svoju ruku. Budući da dijete ne možete prošvercati kao dijamant u džepu, potrebno je da ga netko izabere, otme/uzme, primi novac za njega, dalje potkupi, pribavi (lažnu) dokumentaciju, preda..., a u Hrvatskoj da ishodi priznanje sudske odluke. U kojoj je to mjeri slučaj s recentnim, a moguće i nekim prijašnjim posvojenjima, trebali bi ispitati DORH, Interpol i policija. Zabrinjavajuće je što ne znamo jesu li sva djeca koja su posvojena iz afričkih zemalja doista u Hrvatskoj, jer ako ma i jedno dijete nedostaje od djece za koju su sudske odluke priznate, onda se s tom djecom zbilo nešto ružno.

Osobno se čudim da Ministarstvo obitelji uopće nema podatke, odnosno da ih ne iskazuje u svojim godišnjim izvješćima, o broju djece stranaca posvojene od hrvatskih državljana. Nevjerojatno je da otprilike 180 tako posvojene djece nije nigdje evidentirano. A vjerojatno ih je i više u posljednjih nekoliko desetljeća.

ALARMANTNE BROJKE


Koliko upletanje politike dodatno zamućuje situaciju, da se tako izrazim...? Koliko je ovaj aktualni slučaj s uhićenjima četiriju hrvatskih parova u Zambiji zbog navodnog pokušaja trgovine djecom nanio štetu ugledu Republike Hrvatske u svijetu?

- Politika ima svoju odgovornost da raščisti situaciju ne štiteći nikoga, nego samo i isključivo djecu i vladavinu prava. Bilo kakve malverzacije stvaraju loš dojam, a kako vidimo iz medija, veliko je čuđenje vani u odnosu prema zbivanjima u području hrvatskih međudržavnih posvojenja. No nisam sigurna da takvih rabota nema i u drugim državama, premda su npr. Francuska i SAD stopirale posvojenja iz Konga nakon 2016. godine. Šteta je što naše Ministarstvo vanjskih i europskih poslova i Ministarstvo obitelji nisu jednako tako reagirali. Ne usuđujem se ni pomisliti što je s djecom iz Eritreje, Etiopije... Naime, zna se da postoje sive zone i crna tržišta: droge, oružja, prostitucije, trgovine robljem. Ni djeca nisu zaobiđena, ona su vrlo vrijedna "roba" za posvojenje, prostituciju, pornografiju, ropski rad, uzimanje organa… Brojke koje nalazimo u službenim publikacijama stravične su i jeza me hvata od sudbine nevine dječice.

Kakav bi mogao biti rasplet ovog gordijskog čvora, zambijskog, kongoanskog, ali i hrvatskog?

- Osobno mi je intrigantno što je riječ o trokutu, tj. situaciji da su djeca transportirana iz DR Konga u Zambiju, što već samo po sebi govori da je pozornost u Kongu više koncentrirana na ilegalna posvojenja; inače bi - da je sve legalno, bio odnos Kongo - Hrvatska. S druge strane, nije mi jasno što u putovnicama te djece stoji kao njihova fotografija. Puno je, doista puno, tragova koje valja rasvijetliti kako bismo došli do prave istine, zaštitili legalne posvojitelje i njihovu djecu, poduprli vladavinu prava i potpuno onemogućili trgovinu djecom bez obzira na to je li ona nastala za njihove posvojitelje ili neke treće osobe. Rasplet ovisi o profesionalnoj odgovornosti državnih tijela i suradnji s DR Kongom i Zambijom te međunarodnim tijelima kao što je Interpol. Nadam se da volja postoji, da nitko nije nedodirljiv i da je ovo prilika da djecu zaštitimo sad i u budućnosti.

Darko Jerković
Možda ste propustili...

USUSRET SEZONI EVENATA: GORAN ŠIMIĆ, PODUZETNIK - NJEGOVA PRIČA

Ja sam dijete Slavonije, tamo sam naučio većinu toga što znam i radim

KAMPANJA - ZAVRŠNI KRUG (I)

Populizam prelazi granice normale

DR. SC. PREDRAG HARAMIJA, PROFESOR NA ZAGREBAČKOJ ŠKOLI EKONOMIJE I MANAGEMENTA

Ključ pobjede na saborskim (i predsjedničkim) izborima izborne su jedinice

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

USUSRET SEZONI EVENATA: GORAN ŠIMIĆ, PODUZETNIK - NJEGOVA PRIČA

Ja sam dijete Slavonije, tamo sam naučio većinu toga što znam i radim

2

NATO - 75 GODINA: OBLJETNICA PROSLAVLJENA I U HRVATSKOJ

Temelji sigurnosti jučer, danas i sutra

3

HRVATSKE POETSKE PERSPEKTIVE: IVANA LULIĆ, O SEBI I SVOJOJ KNJIZI PJESAMA..

U danu uvijek pronađem vremena da stanem, da se isključim i osjetim