O slučaju uhićenja hrvatskih državljana u Zambiji pod sumnjom da su pokušali prokrijumčariti djecu iz DR Kongo preko Zambije u Republiku Hrvatsku, kao i o pravnom aspektu cijelog događaja i njezinim posljedicama, razgovarali smo s prof. dr. sc. Nenadom Hlačom, profesorom Obiteljskog prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, autorom brojnih znanstvenih radova i udžbenika iz Obiteljskog prava i sudionikom brojnih međunarodnih konferencija i međunarodnih projekata.

Kako objašnjavate sve što se trenutačno zbiva u “zambijskom slučaju”, koji, sudeći prema dosadašnjem razvoju situacije, poprima puno šire konotacije i izaziva sumnje...?

- U pravu osoba, ali i država, vrijedi načelo da nepoznavanje prava škodi, da neznanje ne ispričava. Zašto Afrika, zašto baš Demokratska Republika Kongo, pa kakve veze ima s time Republika Hrvatska? Jezivo je što moram zaključiti zato što su obje pravno neuređene zemlje! U stručnoj javnosti i medijima godinama se spominje baš Demokratska Republika Kongo kao najnepoželjnija zemlja na svijetu za “posvajanje” djece. Pitanje je je li to uopće pravna država ili tamo vlada nešto što nije ni približno idealu vladavine prava. Tragično je što ovaj primjer pokazuje da ni u demokratskoj Republici Hrvatskoj u praksi međunarodnih posvojenja ne postoji vladavina prava, štoviše, nije primjenjivano ni pozitivno pravo, primjerice Obiteljski zakon RH.

Izabrati za posvajanje djece jednu takvu zemlju u kojoj RH nema diplomatsko konzularno predstavništvo jednostavno je neshvatljivo, kao i “priznavati” u nekim formalnim postupcima vrlo vjerojatno nepostojeće presude kongoanskih sudova izvan je svakog zdravog razuma. Hrvatska ima mrežu diplomatskih predstavništava. Službeno prema stranicama Ministarstva vanjskih poslova hrvatsko veleposlanstvo u Parizu pokriva Demokratsku Republiku Kongo. Na službenim stranicama francuskog ministarstva vanjskih poslova stoji da je zabranjeno posvajanje djece iz Demokratske Republike Kongo. Veleposlanstvo RH u Francuskoj Republici, u Parizu pokriva i Demokratsku Republiku Kongo, s kojom smo uspostavili diplomatske odnose 2007. godine. Pa zar netko iz hrvatskog veleposlanstva bar povremeno ne bi trebao zaviriti na službene stranice francuskog ministarstva i zapitati se i provjeriti s kolegama zašto je tome tako? Pa čemu služi diplomacija? Niz je pravno uređenih država koje eksplicitno zabranjuju posvajanje djece iz DRC poput SAD-a ili Canade, kao i spomenuta Francuska, ali je i sama ta država zabranila međunarodna posvojenja. Pa zar baš nitko u Hrvatskoj nije pojma imao o čemu se tamo, ali nažalost i tu radi...

Kako je zakonski i pravno u RH regulirano posvajanje djece bilo u Hrvatskoj, bilo iz inozemstva?

- Posvojenje je u RH normirano Obiteljskim zakonom. Hrvatska se približava razvijenim zemljama u kojima je interes za posvajanjem sve veći, a djece sve manje. Možda je jedan od ograničavajućih čimbenika i povećana svijest o pravima djece i njihovih bioloških roditelja tako da se nadležna tijela, centri za socijalnu skrb i sudovi, a u kontekstu međunarodnih posvojenja i Ministarstvo za socijalnu skrb i obitelj ne snalaze baš najbolje. Čuju se glasovi da treba mijenjati zakone… Mišljenja sam da je potrebno provoditi zakone jer, ako i donesemo novi koji se neće primjenjivati, poboljšanja neće biti.

U cijelom slučaju puno je nejasnoća, a pripituje se i odgovornost sudova, koordinacija nadležnih tjela...?

- Ovaj slučaj je u javnosti, možda srećom, otvorio niz pitanja za koja bi prosječan, razuman pravnik očekivao da su odavno riješena. Zar nije logično da postoji trajna međuresorna suradnja nadležnih ministarstva u svim fazama rekao bih razmišljanja o međunarodnim posvojenjima u začetku postupka? Kako se može dogoditi da se kao na tekućoj vrpci priznaju učinci “presuda” iz Konga, a da Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo socijalne skrbi i obitelji, Ministarstvo pravosuđa i uprave i Ministarstvo unutarnjih poslova ne prate u svim fazama tijek svakog tog predmeta. Pa nema ih tisuću godišnje!

Primarna je obveza Ministarstva vanjskih poslova provjeriti i javno dostupnim učiniti ključne provjerene informacije o stanju glede posvajanja djece i o pravnim pretpostavkama u državama s kojima imamo diplomatske odnose. Te vjerodostojne informacije moraju poznavati sva nadležna tijela u RH, ali i hrvatski državljani koji se eventualno namjeravaju upustiti u takvu avanturu koja eto može okončati zatvorom i postupkom u Zambiji.

Koliko je aktualna situacija naštetila između ostalog i ugledu Republike Hrvatske...?

- Ružno je reći da je dobro da je ovaj slučaj senzibilizirao svekoliku javnost u RH. Doista smo pravno zapuštena država. Čudi me da Vlada nije obvezala sva nadležna ministarstva da žurno prikupe relevantne činjenice i upoznaju javnost sa stvarnim stanjem stvari. Uvodno sam pojasnio da nepoznavanje prava škodi. Škodi ugledu države, ali i njezinih državljana. Put u pakao zambijskog zatvora možda je i bio popločan plemenitim namjerama. A možda je bio popločan i egoističnim ciljevima izigravanja pravog poretka RH. Svi noviji izvori koje sam provjerio upućuju na neuređen, korumpiran sustav jedne države u previranju, s tisućama napuštene djece. Pitanje je zašto su to druge države na vrijeme prepoznale, a Republika Hrvatska nije?

Bez obzira kako se situacija bude rasplela, kakav zaključak pa i poučak valja izvući iz cijelog slučaja...?

- Nedavno sam upozorio javnost da su Ujedinjeni narodi u rujnu 2022. godine objavili Zajedničku izjavu o ilegalnim međudržavnim posvojenjima koju su priredili posebni izvjestitelji UN-a, nezavisni stručnjaci i radne grupe. Žrtve koje su pretrpjele štetu kao izravnu posljedicu nezakonitih međudržavnih posvojenja, imaju pravo na naknadu štete. Izjava predviđa i mogućnost vraćanja u prvobitno stanje djeteta, žrtve, prije nezakonitog međudržavnog posvojenja ako je odluka o posvojenju proglašena nepostojećom. Nezakonita međudržavna posvojenja krše pravo djece na očuvanje identiteta, ime, nacionalnost i obiteljske odnose. Djeca koja su nezakonito lišena svog identiteta imaju pravo na brzu ponovnu uspostavu tog identiteta

Primjeri iz prakse, nažalost hrvatske i kongoanske, upozoravaju na nedostatke u sustavima zaštite djece koje iskorištavaju kriminalne mreže, često uz sudjelovanje državnih dužnosnika ili kao rezultat popustljive državne politike. U tom smislu države bi trebale razviti jasne protokole i osigurati osposobljavanje sudaca, odvjetnika i socijalnih radnika. Izjavom se potiče svijest o primarnoj zaštiti djetetovih prava koja u slučaju zloporaba s bilo koje strane treba uključivati i potpuno i javno otkrivanje istine, kao i javnu ispriku. Pametnome dosta. (D.J.)