Afera Zambija na vidjelo je iznijela niz problema. Prvo, u RH nema institucije koja prati što se događa s djecom koja su ušla u zemlju međunarodnim posvojenjem iz država koje nisu potpisnice Haške konvencije o zaštiti djeteta - kaže Željka Markić, dr. med., izvršna direktorica udruge U ime obitelji, te dodaje:

- Kad posvojite dijete u Hrvatskoj, nadležni centar za socijalnu skrb dužan je posvojitelje i dijete pratiti šest mjeseci i o tome napisati detaljno izvješće. Kad u Hrvatsku dođe dijete iz Konga - dijete koje je različite rase, kulture, jezika, možda i vjere - ni dijete ni posvojitelji nemaju nikakvog nadzora ni potpore. Drugo, sudovi i matični uredi u Hrvatskoj nisu poštovali, uz ostalo, ni Zakon o legalizaciji dokumeta u međunarodnom prometu. Dakle, nisu proveli ono na što ih zakon obvezuje - i hrvatski i kongoanski. A to je da se za npr. rodni list djeteta iz Konga trebalo ishoditi potvrdu nadležnog ministarstva u Kongu i potvrdu hrvatskog veleposlanstva u Kongu ili najbližoj državi. Treće, sada najviše pozicionirane osobe - npr. ministri i predsjednik Vrhovnog suda, odgovorni za rad ministarstava, sudova i matičnih ureda - umjesto da utvrde tko je odgovoran za neprovođenje postojećih hrvatskih zakona, "muljaju" javnost pričama o "rupama u zakonu". Da, ima rupa u zakonu. Ali također se nisu poštovali postojeći zakoni. Hoće li itko odgovarati za kršenje zakona?

U medijima je konkretni "zambijski slučaj" i dalje vruća tema, no dojam je kako je sve poprilično kaotično, pa i licemjerno, jer da su u pitanju, recimo, Thompsonov basist i, recimo, Zekanović, ne bi se u ljevičarskim medijima tako zataškavala prava istina oko slučaja uhićenja hrvatskih državljana u Zambiji... Vaš komentar?

- Da, vidimo da su politička stranka Možemo! i dio lijevo-liberalnih medija prvo pokušali zataškati ovaj slučaj, o njemu ne izvještavati, a sada relativiziraju odgovornost hrvatskih građana optuženih za trgovanje ljudima u Zambiji. Uglavnom zato što su među njima njihov trans-vijećnik Noah Kraljević i druge osobe bliske Možemo!. Skrivaju da DR Kongo izričito zabranjuje posvajanje djece homoseksualnim i transseksualnim parovima. A međunarodna posvojenja provode se u skladu sa zakonima države iz koje se dijete posvaja. Dakle, trans-vijećnik Možemo! je, prema mom mišljenju, namjerno iskoristio brojne "rupe" Pravilnika o promjeni spola, koji je 2014. odobrio SDP-ov ministar Varga, danas optužen za korupciju, te je tako izigrao duh Obiteljskog zakona, koji nastoji djetetu osigurati posvojitelje u njegovu najboljem interesu. Zatim je prekršio obiteljski zakon u Kongu. Neću uopće ulaziti u moguće kršenje zakona koji zabranjuje posvajanje djece iz Konga i definira iznimke i način izlaska djece iz Konga. A onda nam Benčić, koja je napravila karijeru na LGBT aktivizmu, priča o tome da "nije pristojno" govoriti o nečijoj seksualnoj orijentaciji. I to u slučaju posvajanja djece. Pa i djeca imaju svoja prava. I da vas podsjetim - Benčić i Tomašević izvodili su predstave i klečali prije nekoliko godina usred Zagreba pod geslom "Black lives matter" ("Životi crnaca su važni"), a sada nam de facto tumače kako se zakoni u Africi mogu zaobilaziti zbog plemenitih namjera bijelaca prema crncima koji žive u siromaštvu. Pa ako takav stav nije izraz kolonijalizma i rasizma, onda ne znam što jest.

Što je zapravo u cijeloj toj priči ključno znati...? Može li se govoriti i o lošem radu RH sudova u tom pitanju, jer automatski, bez studiozne provjere, odobravaju posvojenja u inozemstvu koja bi ipak trebala biti rijetka iznimka...?

- Pa naravno. Tako kažu sve međunarodne konvencije za zaštitu djeteta. Jer štite pravo djeteta na njegov identitet, kulturu, rasu... Prema dosad dostupnim informacijama, nisu se poštovali ni kongoanski i zambijski zakoni ni hrvatski. Na štetu djece. I to je onda dovelo do toga da netko dovede četvero djece u dobi od 1,5 do 3 godine iz DR Konga u Zambiju, u hotel posvojiteljima koje uživo vide prvi put. Ta su djeca vjerojatno prvi put u životu uživo i vidjela bijelce. I da onda djeca toliko neutješno plaču da to postane čudno zaposlenicima hotela, koji ih onda prijave.

Imala sam priliku posjetiti škole u Africi, u Zambiji, Malaviju, Beninu i dr., u kojima udruga Marijini obroci osigurava jedan obrok dnevno za djecu osnovnoškolske dobi. Tamo bi nas djeca uvijek htjela dodirnuti, da “opipaju” bijelog čovjeka... Jako mi je žao što su neke od obitelji koje su u skladu sa zakonom i najboljim interesima djeteta posvojile svoju djecu iz Afrike danas pod povećalom javnosti. Ali neugodnosti koje takva vidljivost donosi - ne mogu biti izgovor za izbjegavanje javne rasprave o ovoj temi i poboljšanje Obiteljskog zakona i drugih zakona u interesu djece. Sve djece. I one u Africi. I one u Hrvatskoj. (D.J.)