Rat u Ukrajini ušao je u dvanaesti mjesec trajanja, a broj žrtava se od 24. veljače 2022. godine broji u stotinama tisuća. Vojna pomoć Ukrajini pristiže sa svih strana, no mnogi vojni stručnjaci postavljaju pitanje hoće li i to biti dovoljno da ukrajinska vojska pokrene široku vojnu operaciju oslobađanja svih dijelova svoje države okupiranih od ruskog agresora.

Najava Njemačke o slanju 14 svojih tenkova Leopard 2 te odobrenje saveznicima da Ukrajini pošalju i svoje zalihe tih oklopnih grdosija, kako bi sa 100 tenkova opremili dva bataljuna, samo je prvi preduvjet, kao uostalom i obećanje SAD-a da će im u sljedećih nekoliko mjeseci isporučiti 31 tenk M1 Abrams. Najavljuje se da će dolaskom proljeća obje strane pokrenuti kopnenu ofenzivu te se može očekivati kako mira još skoro neće biti. Novo oružje znači samo nove ljudske gubitke, nova razaranja i nove patnje. Rat u Ukrajini pokazao je, međutim, da je došlo do velikih promjena vojnih doktrina, načina ratovanja kakva su do sada bila poznata kroz moderniju svjetsku povijest.



Stručnjak za sigurnost te informacijske znanosti i komunikologiju, doc. dr. sc. Gordan Akrap, predsjednik Instituta za istraživanje hibridnih sukoba, smatra da je ovaj rat pokazao da međunarodna sigurnosna arhitektura ima odgovor na preventivnoj razini u situacijama kada agresor namjerava biti država koja nije stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a. "Nema se odgovor da se prevenira agresija na neku drugu državu na nekim drugim prostorima u situacijama kada je agresor zemlja stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a. To je relikt hladnog rata i kraja Drugog svjetskog rata, i to je činjenica s kojom se susrećemo. S jedne strane nažalost, no s druge strane je to dobro", tvrdi Akrap, napominjući kako je rat međutim pokazao da ako on nema opravdanje i uporište u međunarodnoj zajednici i većini, odnosno nema uporišta u odlukama ključnih, relevantnih međunarodnih institucija, napadač vrlo često ostaje sam i mijenja svoju gospodarsku, sigurnosnu, društvenu, političku i svaku drugu strukturu.

Ono što je također ovaj rat pokazao, naglašava naš sugovornik, jest da su sredstva masovnog uništenja, nuklearni arsenali oružja, uistinu odvraćajuća sredstva, a nikako napadna. "Bez obzira na to koliko se govori da će Rusija koristiti nuklearno oružje, Rusija zna, a to zna i svatko tko raspolaže nuklearnim oružjem, da s njim ne može prijetiti kao sredstvom za napadno djelovanje jer će mu se to osvetiti. Posebno kada to čini netko tko nema razvijen sustav za borbu protiv projektila i raketa koje u sebi mogu nositi nuklearne glave, kao što recimo ima zapad. Drugo, ne mogu se braniti od njih, a opet nisu sigurni da protivnička strana ima sustave koji se mogu koliko-toliko u najvećoj mjeri obraniti od mogućeg nuklearnog napada", pojašnjava Akrap.

Prema njegovim riječima, bitna je i stavka da se hibridni sustavi nalaze u središtu svih sukoba i u njihovu ishodištu. To znači da se prvo kreće s operacijama utjecaja, informacijskim i medijskim operacijama, gdje pokušavate oblikovati mišljenje i kongitivne procese određene zajednice koji bi trebali donositi odluke u skladu s vašim željama odnosno težnjama i ciljevima. "Primjer je Rusija, kojoj to u Ukrajini nije uspjelo u dvije-tri godine operacija utjecaja, i kada je shvatila da ondje ne postižu rezultate koje bi htjeli, dapače da se Ukrajina sve više homogenizirala, krenula je u kinetički rat, odnosno klasični ratni sukob. Taj je rat pokazao da ne možete napasti protivnika s nedovoljnim snagama, precjenjujući vlastite, a podcjenjujući protivničke sposobnosti, i to upozorava na izuzetnu važnost djelovanja obavještajne zajednice, odnosno izvještajnog sigurnosnog sustava u pripremi svakih napadnih djelovanja s jedne strane i pripremi djelovanje izvještano-sigurnosnog sustava potencijalnog cilja u prikupljanju podataka o mogućim protivnicima napadu i razvoju vlastitih sposobnosti obrane. Vidi se da su Rusi tu potpuno podbacili dok su Ukrajinci ostvarili veliki uspjeh", ističe Akrap.



Sukob u Ukrajini pokazao je da se vidi kako postoje sektori u kojima se definira kritična infrastruktura. Akrap podsjeća da nije svaka kritična infrastruktura ista, i to je ono o čemu upravo oni govore već duže vrijeme. "Postoji ključna kritična infrastruktura i važna kritična infrastruktura, a razlika je u tome da se oko ključne kritične infrastrukture vrte svi ostali sustavi. Najlakše se napadom i onesposobljavanjem ključne kritične infrastrukture, kao što je energetska, onemogućavate učinkovito djelovanje drugih kritičnih infrastruktura i na taj način utječete na društvo jer je puno njih ovisno o energiji. Ako suzbijete energetski sustav, a to je ono što Rusi rade u posljednje vrijeme, spriječili ste normalno funkcioniranje društva i države", upozorava on.

Često se u javnosti govori da su tenkovi prošlost, da su borbena oklopna vozila prošlost, da su prošlost avioni, no Akrap naglašava da to ništa ne stoji. "Bitno je napraviti integraciju sposobnosti u svim domenama, svim rodovima na sličnoj razini. Što više, to bolje. I njihova integracija u učinkoviti sustav. Jer ono u čemu su Rusi pogriješili već u početku je da su imali dezorijentiran sustav upravljanja i vođenja. Tu su im se dogodile loše stvari", podsjeća naš sugovornik.

Posebnu važnost valja posvetiti digitalnom prostoru jer je to snažan prostor u kojem egzistiraju sukobi i iz kojeg dolazi prijetnja. Stvaranje digitalnog suvereniteta na nacionalnoj i na međunarosnoj razini unutar međunarodnih integracija jedna je od ključnih i nužnih pretpostavki za obranu društva i države, upozorava Akrap i dodaje da u modernim sukobima, i budućim sukobima i ratovima kojima ćemo biti izloženi, nisu više cilj samo i jedino vojni objekti niti se napada vojnim sredstvima, nego se koristi ono što je jedno od obilježja hibridnih sukoba, znači civilnim sredstvima se mogu efektivno napadati vojni i civilni ciljevi i obrnuto, vojnim ciljevima se napadaju civilni i vojni ciljevi. “Drugo - ne ide se toliko na razaranje obrambene moći, nego se ide na psihološke informacijske i medijske operacije utjecajem na kognitivne procese i pritisak stanovništva da promijeni određeno mišljenje kako bi donijelo odluku da pritisne vlastitu političku administraciju. Nijedna politička administracija, osim kineske, nije imuna na raspoloženje stanovništva, pogotovo na zapadu, gdje vlada demokracija i gdje svakih nekoliko godina dolazi do izbora”, zaključuje Akrap.