BELI MANASTIR

Sve je manje starih zanata bez kojih se sve do nedavno nije mogao zamisliti život.

Kako vrijeme odmiče, a tehnologija napreduje vrtoglavom brzinom, manje je poslova i za urare ‘‘starog kova‘‘, kakav je 71-godišnji Stipan Balaž iz baranjskog mjesta Gajića. Jedini je baranjski urar. I to, tvrdi, već desetljećima. Unatoč relativno poznim godinama, Stipan se ne predaje. Svakog radnog dana u 9 sati otvara svoju radnju smještenu u belomanastirskoj "Ljepotici", a kući odlazi u 13. Ako ne bude problema, kaže, tako će biti i nadalje. Od malih nogu, priča nam, zanimao se za poslove za koje je potrebna preciznost. Prva ljubav bila mu je elektronika, no u bližoj okolici nije bilo škole u kojoj bi mogao učiti o tom području. Tako je sa 16 godina otišao u strojarsku školu u Srijemsku Mitrovicu, gdje je ubrzo, kao šegrt, počeo raditi kod tamošnjeg urara, inače rodom iz Jastrebarskog.



- Nakon završetka srednjoškolskog obrazovanja put me je nanio u Njemačku, u Mainz. Zaposlio sam se u tamošnjoj tvrtki čija je jedna od djelatnosti bila upravo popravak satova. Između ostalog, popravljali smo satove na crkvenim zvonicima, ulične satove diljem Njemačke i slično - prisjeća se, dodajući kako je tamo prilično dobro ispekao zanat. Radno mjesto u Mainzu 1972. godine zamijenio je odorom bivše JNA, a poslije služenja vojnog roka ponovno se zaputio preko granice.

- Moj drugi boravak u Njemačkoj trajao je samo godinu i pol. Već tada sam razmišljao o otvaranju vlastite urarske radnje. Ponovno sam se našao u Srijemskoj Mitrovici i zaposlio se kod rođenog brata mog prvog majstora. Ponudio mi je ‘‘doktorsku‘‘ plaću, a obećanje je i izvršio. Ipak, želja za vlastitom radnjom bila je jača, a prvu sam otvorio u Vrbasu. Nakon toga sam se preselio u Sivac, sa svojih 11.000 stanovnika najveće selo u bivšoj državi - prisjeća se Stipan. Čuo je da se u središtu Belog Manastira gradi nova zgrada ("Ljepotica") i od tadašnjeg Progresa kupio 20-ak četvornih metara velik poslovni prostor još prije početka izgradnje zgrade. Sjeća se kako je sve skupa prilično dugo trajalo, ali je 1986. konačno dočekao završetak gradnje i useljenje u novi prostor. U njemu, nažalost, nije dugo boravio. Došao je Domovinski rat, a sa svojim je poslom nastavio u osječkoj Domi.

- U Beli Manastir vratio sam se 2000. godine. Ponovno sam morao kupiti namještaj, postavio sam novi izlog i započeo ispočetka. No, dosta toga se promijenilo. Sve je manje popravaka satova. Mehanički su prava rijetkost, premda mi s vremena na vrijeme netko ‘‘naleti‘‘ sa skupocjenim satovima poput Rolexa. Očistim ih i podmažem - kaže, naglašavajući kako ljudi za njega znaju i izvan Baranje i Slavonije, između ostaloga i stoga što ima tehnička pomagala koja neki nikada nisu ni vidjeli, ponajprije ona za dijagnostiku mehaničkih i kvarcnih satova. Tvrdi kako na takvim satovima vjerojatno nema kvara koji ne bi znao popraviti, bez obzira na to što neki od njih imaju i po 300-tinjak sitnih dijelova.



- Što se satova tiče, ljudi najčešće dolaze zamijeniti bateriju ili popraviti narukvicu. Stoga sa sigurnošću mogu reći da kao urar ne bih mogao preživjeti. Nekada da, ali sada ne - konstatira Stipan Balaž.

Većina posla bazirana je na popravcima i izradi svih vrsta ključeva, oštrenju noževa i graviranju. Sve spomenuto također zahtijeva vještinu i preciznost, to više što je za određene popravke potrebno izrađivati alate, a nije svejedno ni kojim se kamenom brusi nož. Ipak, satovi su mu ostali velika ljubav, pa je ponosan vlasnik nekoliko raritetnih, prilično vremešnih primjeraka. Izdvaja jedan stajaći, dva metra visok sat, s dva tega, izrađen u Švicarskoj, koji ide točno ‘‘u sekundu‘‘. Kao i zidni sat, također s utezima, napravljen u okolici izvora Dunava.