Davno, u jednom razgovoru, legendarni zadarski košarkaš Pino Giergia, na pitanje što to nedostaje Osijeku da bi u košarci bio uz bok Zadru, Splitu ili Zagrebu, bez puno je razmišljanja odgovorio - tradicija. Tradiciju stvaraju rezultati, u toj jednoj riječi stoji puno toga i kad se jednom stvori ta tradicija, ni za živu glavu i ni pod koju cijenu ne treba ju prekidati. Hrvatski rukomet ima, odnosno imao je, sjajnu tradiciju, od samostalnosti države, točnije, od 1992. godine, kada je reprezentacija Hrvatske postala članicom Međunarodne rukometne federacije (IHF-a) i Europske federacije (EHF-a), stvarali smo ime, prepoznatljivost i ugled, a sad se time igramo, prosipamo i gazimo to gdje stignemo. Hrvatski su rukometaši od 1994. i EP-a u Portugalu osvojili čak 14 medalja na najvećim natjecanjima, od toga dva olimpijska zlata, ali trebamo biti iskreni i priznati - više nismo vrh. Sada smo prosjek koji slavi velebne pobjede nad trećerazrednim rukometnim momčadima kao što su SAD, Maroko, Belgija, Bahrein... Bilo je ushita nakon remija s aktualnim svjetskim prvacima Dancima, ali ta dobra izdanja naših "kauboja" postala su iznimka, a ne pravilo. I to je problem. Na velikim se natjecanjima ne osvajaju medalje s jednim odličnim, četiri prosječna i jednim katastrofalnim izdanjem. Za medalju treba u kontinuitetu odigrati osam-devet velikih utakmica. I pobijediti. Nekada smo to mogli, četvrtfinala, polufinala, pa i finala, bila su nam kao dobar dan, ali u ta lijepa vremena znali smo biti nezadovoljni srebrnim ili brončanim medaljama. U ovom očaju, u kojem nismo ni blizu borbe za odličja, možemo se samo sa sjetom vraćati na te lijepe rukometne dane.



Nakon katastrofe i 15. mjesta na SP-u u Egiptu 2021. propustili smo Olimpijske igre u Tokiju pa na prošlom Euru završili osmi. Svjetsko prvenstvo u Poljskoj i Švedskoj donijelo je deveto mjesto i novo razočaranje. Nekadašnjih godina u siječnju u cijeloj Hrvatskoj, naravno, i u dijaspori, što bi Lino Červar rekao - od Iloka do Sydneya, vladala je rukometna groznica, bili smo u transu zbog Balićevih ili Duvnjakovih čarolija, Šolinih obrana, pogodaka naših sjajnih krila..., ali posljednjih godina ti siječnji nisu više tako ugodni. Kada se nakon debakla na SP-u u Egiptu s klupe povukao Lino Červar, kormilo je preuzeo Hrvoje Horvat, a njegov izbornički opus je - katastrofalan. Neodlazak u Tokio, osmo mjesto na EP-u i deveto na SP-u. I za to nema opravdanja, nije kriva ni korona, ni ozljede, ni (ne)sreća. Ma nije kriv ni Horvat, čovjek je nedorastao poslu koji je dobio, kriv je onaj tko ga je na to mjesto postavio. Postavili su ga oni koji su prije samo nekoliko godina govorili "Hrvatsku zanimaju samo medalje" pa smijenili izbornika (Babića) nakon četvrtog mjesta na SP-u. Nije im se valjda sviđalo Babićevo nesnalaženje pred kamerama, iako, ono Horvatovo otvaranje usta bez glasa i slanje srca mnogo je bizarnije i sramotnije nego Babićevo zahvaljivanje Gospi Međugorskoj. Za jade hrvatskog rukometa, čast iznimkama, krivi su oni koji udobno sjede u HRS-u na čelu s rukometnim gazdom - Zoranom Gobcem. Tone nam reprezentacija, rukomet nam je u slobodnom padu, a HRS nikako da shvati da je njegov osnovni posao pobrinuti se za domaći klupski rukomet, koji je baza i rasadnik igrača za reprezentaciju. Savez se mora okrenuti domaćim ligama, mladima, razvoju igrača i stručnog kadra, ulaganju u klubove, reprezentacijama mlađih uzrasta..., ako toga ne bude, naša će realnost u budućnosti biti osma, deveta ili 15 mjesta seniorske vrste. Horvat će otići, doći će netko drugi na klupu reprezentacije, valjda malo iskusniji, bolji i samokritičniji, ali ako HRS ne promjeni svoj način rada, crno nam se piše. I. Liović