Početkom lipnja prošle godine u Gundulićevoj ulici u Osijeku otvoren je Dnevni centar za raseljene osobe iz Ukrajine u sklopu Akcijskog plana "Slavonsko srce za obitelji Ukrajine" Osječko-baranjske županije, u suradnji s Gradom Osijekom. Kao prvi takav organiziran u našoj zemlji, Dnevni centar posljednjih sedam mjeseci ugodno je mjesto za druženje raseljenim osobama iz Ukrajine. Ondje se radi s osnovnoškolskom djecom na učenju hrvatskog jezika, a tu su i kulinarske radionice i brojne druge aktivnosti kojima im se nastoji bar malo olakšati život daleko od njihovih domova.

U međuvremenu se zbog racionalizacije troškova Dnevni centar iz Gundulićeve preselio u Strossmayerovu ulicu 1, u prostore gdje se do preseljenja u Višnjevac nalazio Centar za nestalu i zlostavljanu djecu, te osigurava rad, uslugu, kao i praktično cjelokupnu podršku, i u novome prostoru Dnevnog centra za Ukrajince, kojih je, prema neslužbenim informacijama, na području Osječko-baranjske županije oko 600, od kojih su neki zaposleni, većinom na području grada Osijeka.

Među njima je i Ljilja Sinja, kulturni medijator u Dnevnom centru, koja je u Osijek sa suprugom i petero djece stigla u ožujku prošle godine, nakon što se, kako nam je rekla, sudbina poigrala s njima.

- Mi, Ukrajinci, imamo poslovicu: Reci Bogu svoj plan i nasmijat ćeš ga. Upravo tako bilo je i s nama, sve što smo planirali nije se dogodilo, ali Bog je s nama, kao i dobri ljudi koji nam pomažu. Kroz Hrvatsku smo planirali samo proći na putu za Bosnu i Hercegovinu, gdje je naša obitelj neko vrijeme živjela prije rata u Ukrajini, s kraćim zadržavanjem u Splitu, kako bismo pomogli mome bratu koji ondje živi. S dolaskom na granicu s BiH rečeno nam je da ne možemo ući u tu zemlju jer ona ne prihvaća Ukrajince. Odlučili smo se vratiti u Split i, dok smo se odmarali za taj put, rečeno nam je kako moramo u prihvatni centar na Jugu 2 u Osijeku. Bili smo u šoku, no brzo smo se spakirali i našim malim automobilom zaputili u Osijek - otkriva nam kako je njezina sedmeročlana obitelj iz Ukrajine preko Splita potpuno neplanski završila u Osijeku.

Nakon što su stigli u osječki prihvatni centar za izbjeglice iz Ukrajine, vrlo brzo zamijećeno je kako i ona i suprug, koji se školovao u BiH, vrlo dobro govore hrvatski jezik, što je, pokazat će se, bilo ključno za ostanak u Osijeku do današnjeg dana.

- Zamjenik župana Mato Lukić javio je za nas gospodinu Tomislavu Ramljaku, predsjedniku Centra za nestalu i zlostavljanu djecu, koji je već tada imao u planu otvoriti Info-centar za adaptaciju Ukrajinaca i koji je drugog dana došao upoznati nas te nas je zamolio da ostanemo ovdje. Iako nismo bili sigurni, te smo razmišljali o povratku u Split, zbog djece smo odlučili ostati, jer nam se ovdje nudio posao - dodaje Ljilja.

Njezin je suprug radio u Info-centru, a ona u Dječjem kutku, kada je Info-centar zatvoren jer više za njime nije bilo potrebe, dosjetili su se, otkriva nam Ljilja, kako ju ovdje svi zovu, da bi od koristi bio dnevni centar gdje bi Ukrajinci mogli pohađati tečaj jezika i družiti se.

- Živjela sam u Bosni, pa dobro znam kako je to živjeti u tuđoj zemlji bez podrške, jezične i bilo koje druge, tako dan nam je ovaj centar jako dobro došao - ističe Ljilja i dodaje kako je odaziv njezinih sunarodnjaka odličan.

- Ovdje im, što je bitno, omogućujemo učenje hrvatskog jezika. Već imamo petu grupu od 30 osoba koje pohađaju tromjesečni tečaj, nakon kojeg će dobiti potvrdu o poznavanju jezika, koja će im omogućiti da lakše pronađu posao. Osim toga, imamo različite radionice, nažalost, većinom namijenjene odraslim osobama, jer nam nedostaje stručnjaka za rad s djecom, a i ona su zauzeta školom. No važno je podržati majke, jer kada su one mentalno stabilne i adaptirane, i djeci će biti bolje. Imamo tako gimnastičke vježbe, fitness-ples, kuhinjsku radionicu i, što je bitno, slikarsku radionicu, jer je slikanje odlična terapija - objašnjava Ljilja.

Zbog jezične barijere i nostrifikacije ukrajinskih diploma, iako je među ukrajinskim izbjeglicama i velik broj visokoobrazovanih osoba, za sada ovdje mogu obavljati samo jednostavnije poslove. Ljiljin suprug izrađuje namještaj, u čemu je, ističe Ljilja, odličan, a ona je po struci medicinska sestra.



- Nažalost, mnogi ne mogu raditi u svojoj struci iako ovdje imamo vrlo dobre stručnjake, tako da su to najčešće poslovi u trgovinama, u prijevozu, žene rade u pekarnicama i kao spremačice. Zbog toga sam pokrenula postupak nostrifikacije diplome i poslala sve papire. To, svjesna sam, neće ići brzo, potrajat će i do dvije godine, no, ako dotad budem i dalje ovdje, dobro će mi doći - kaže.

Za razliku od hrvatske birokracije, s Osječanima ipak ide puno lakše. To je sasvim druga priča, o kojoj bi se, govori Ljilja, mogla napisati knjiga.

- Jako ste nas lijepo prihvatili, vidi se da ste prošli sličnu tragediju, još na granici carinici su nas dočekali sa suzama, vidjelo se da su preplavljeni emocijama. U školama su vaša djeca dočekala našu darovima. Zašto? Zato što su ih na to potaknuli njihovi roditelji, koji su proživjeli strahote rata. Grad nas je, dakle, lijepo prihvatio, a mi mu se želimo odužiti.

Situaciju u Ukrajini, naravno, prate svakodnevno, iako je teško nositi se s tragičnim vijestima i gledati razaranje domovine.

- Patimo svaki dan, iako ponekad poželim isključiti se iz toga jer izaziva stres. Kada je naš grad Herson oslobođen, 11. studenoga prošle godine, bili smo sretni, no sreću je brzo zamijenila tuga jer ga sada još više uništavaju raketama. Planiramo li se vratiti? Svatko od nas planira vratiti se i graditi iznova svoju zemlju, no drugo je pitanje imaš li se kamo vratiti s djecom. Oni iz zapadne Ukrajine koji imaju svoje kuće većinom su se vratili, ondje imaju i posao, no oni koji su iz Mariupolja, Hersona, Sjevernodonjecka, Dnjipropetrovska ili Luhanska ne mogu se vratiti. Oni trenutno planiraju svoj život ovdje - zaključuje Ljilja.