Inflacija nije uzrok povećanju cijena kod konverzije kuna u eure, ona je ovdje samo loša isprika za lov u mutnom - kaže prof. dr. sc. Damagoj Sajter s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku te dodaje:

- Inflacija u vodećim svjetskim ekonomijama ne samo da jenjava nego su cijene u SAD-u počele padati prvi put nakon dvije i pol godine. Euro u odnosu na dolar jača, što čini kupnju energenata jeftinijom, čime se smanjuje inflatorni pritisak i u eurozoni. Nikakve cijene dobavljača nisu značajno skočile s ulaskom u 2023. godinu da bi opravdale toliki skok cijena za kupce. Jednostavno, svatko je promatrao samo svoj interes i iskoristio trenutak konverzije da bi povećao zaradu za sebe, osobito jer je imao inflaciju kao paravan iza kojeg je mislio da se može sakriti.

Mnogi su novonastalu situaciju prelaska s kuna na eure iskoristili za uobičajeni "lov u mutnom"...?

- Što se tiče lova u mutnom koji spominjete, naši građani jako vole tražiti i iskorištavati rupe u propisima, a onda se poslije čudom čude kako sustav ne funkcionira. Mi općenito imamo taj problem, jer nam nikako ne ulazi u glavu kako se to individualno djelovanje izdiže na kolektivnu razinu, i koje efekte ima čin pojedinca na razini zajednice. Pa tako svatko sam za sebe razmišlja ovako: "Neće država propasti ako ja ne platim porez, neću ja spasiti Slavoniju ako razdvajam otpad, neće moj glas na izborima donijeti ni poraz ni pobjedu, neću baš ja izazvati inflaciju u državi ako podignem cijene..." Ali ne razmišljaju da i susjed isto tako razmišlja. I tako, kad je donesen zakon u kojemu stoji da se ne smiju zaokruživati cijene naviše s prelaskom na euro, većina je pomislila: "Bravo, tako i treba, ali to se ne odnosi na mene i moj posao." Ali sva se pojedinačna djelovanja zbrajaju...

Uzimajući sve u obzir, kako objasniti taj fenomen porasta cijena, makar i minimalnog, u kontekstu ulaska u eurozonu, kroz koji su prolazile i druge zemlje kad su uvodile euro...?

- Bilo je posve očekivano da će cijene otići naviše prilikom zaokruživanja. To je i donekle prihvatljivo i razumljivo - da se zadnja decimala digne na peticu ili nulu jer je lakše uzvraćati novac prilikom plaćanja. Ali da će ono što je koštalo pet kuna sad koštati euro, unatoč svim pričama i obećanjima Vlade i raznoraznih ekonomista, to je ipak mnogima došlo kao šamar. No bilo je posve jasno da će se to dogoditi, jer s kim god da ste razgovarali iz država koje su već uvele euro - svi su nas na to upozoravali. Tako i kod nas, tkogod je mogao, većina, naravno uz čast iznimkama, iskoristio je trenutak da sebi podigne zaradu. Gdje god pogledate isto je, pekarska industrija koja ionako ima enormne marže i sniženu stopu PDV-a nabila je cijene, odvjetnici su povećali tarifu za čak 50 %, pa je čak i Crkva povećala svoj troškovnik! Kome se onda žaliti?

Svatko je učinio svoj dio da nam bude tako kako jest, pa su nam cijene točno onakve kakve zaslužujemo. Prosvjeda nema - dakle dobro je! A tkogod je nezadovoljan, treba razumjeti da je tržišna ekonomija demokracija u kojoj su izbori svaki dan, svaka kupnja je glasovanje. Nismo spremni novčanikom potpomoći domaću proizvodnju jer je kineski proizvod jeftiniji, i onda se čudimo kako nemamo domaću proizvodnju, a Kina prosperira. Tako i sada, tkogod se osjeća namagarčen s konverzijom cijena, neka promijeni trgovca i na blagajni glasuje za drugoga. Problem je u tome što neke djelatnosti imaju monopol, jer ne možete otići kod jeftinijeg odvjetnika ili u jeftiniju Crkvu. A ono što je razlika između našeg odbacivanja monetarne suverenosti i prelaska na euro i uvođenja eura kod drugih država, jest da smo mi odabrali to učiniti u okolnostima inflacije, a ona je poslužila kao izgovor za prekomjerno dizanje cijena.

Državne intervencije (mjere Vlade) u pogledu porasta cijena između ostalog uključuju kontrolu glavnog državnog inspektorata i novčane kazne za one koji ne reagiraju vraćanjem cijena na iznose prije uvođenja eura, na što apelira i Vlada... Vaš komentar na situaciju?

- Koliko god bilo potrebno redovito upozoravati na pretili administrativni aparat i činjenicu da je Hrvatska u Jugoslaviji imala četiri puta manje općina nego danas i nijednu županiju, a milijun stanovnika više, ipak se ne može povećanje cijena prilikom prelaska na euro svaliti na "pijavice" državnog proračuna. Jer s 1. siječnja 2023. nije se povećao nijedan porez, nijedna trošarina, nije uspostavljen nijedan novi "Ured za koordinaciju sustava procjene učinka propisa", odnosno nijedna nova sinekura za uhljebljivanje politički podobnih. Dakle, troškovi države u noći sa stare na novu godinu ostali su isti. Tako da je sva odgovornost na trgovcima. Da, oni mogu s punim pravom reći da su nameti preteški, da su izdvajanja za državu inače prevelika, ali ništa se tu nije promijenilo prilikom konverzije, to ne može biti razlog povećanju cijena, jer se s konverzijom davanja ni porezi nisu povećali. Stoga, ponavljam, sva je odgovornost na trgovcima, a visoka davanja su samo slaba isprika za pohlepu.

Ono što se Vladi može predbaciti je da su potrošili novac na reklame, na oglase po medijima, a tek tamo negdje 5. siječnja, kad baka s kolačima ne da je prošla, nego preminula, tek tad su se sjetili da bi trebalo napraviti (u futuru!) nekakvu "digitalnu platformu za praćenje cijena". Premalo su konkretnoga učinili da bi stvarno spriječili napuhivanje cijena, donijeli su zakon i mislili da će slovo na papiru biti valjda samo po sebi dovoljno.

Imamo li unatoč svemu ipak razloga za optimizam u razdoblju koje je pred nama, napose u tekućoj 2023. godini, i kad se radi o inflaciji, cijenama...?

- Zasad su indikatori dobri, i čini se da galop troškova usporava. U SAD-u inflacija opada i to je dobar signal. A kako će biti kod nas - ne znam, i ja bih volio znati. Ekonomisti vole prognozirati, ali prečesto nam se prognoze ne ostvaruju. Kao i uvijek - budimo spremni za najgore, a nadajmo se najboljem. (D.J.)