Hrvatska je prvi siječnja istovremeno ušla u Schengen i u eurozonu. I to su dobre vijesti i kao takve ih se, unatoč nastalim žustrim raspravama oko zaokruživanja cijena u kontekstu potonjeg, treba i dalje promatrati. Što se tiče porasta cijena, potrebno je ostati realan i konstatirati da su se porast cijena i njihovo zaokruživanje i prije spominjali kao jedan od troškova pristupanja eurozoni - navodi izv. prof. dr. sc. Josip Visković, pročelnik Katedre za financije Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, te u nastavku svog komentara za Magazin piše:

- No nastala je velika galama o spomenutom, pa se postavlja pitanje u čemu je problem. Problem je višedimenzionalan, pa bi se moglo reći da je sadržan u sljedećem: (1) u tome što, unatoč najavama spomenutog, toga nismo bili svjesni dok se zaista nije počelo događati, (2) u HNB-u, koji nas je, vođen iskustvima drugih zemalja, uvjerio da porast inflacije može iznositi do 0,3 postotna poena a da pri tome nije jasnije isticao da kod pojedinih proizvoda nije riječ o samo 0,3 postotna poena, (3) u Vladi, koja nas je uvjeravala (u dobroj namjeri, op.u.) da zbog kvalitetnih mjera koje je donijela do toga neće doći i (4) zbog lovaca u mutnom, koji su pod krinkom zaokruživanja bili slobodni cijene zaokružiti dodatno, odnosno više od onog što smo bili spremni prihvatiti. Pa krenimo redom.

Kao prvo, u najavama uvođenja eura kao glavni trošak spominjalo se jednokratno podizanje cijena, a također se najavljivalo da bi se cijene u dugom roku trebale stabilizirati na višoj razini. Naime, podizanje cijena je neizbježan korak u procesu konvergencije s EU-om, no u dugom roku i plaće bi trebale rasti više od porasta cijena, i uz realizaciju drugih prednosti ulaska u eurozonu pridonijeti porastu standarda življenja u Republici Hrvatskoj. Dakle, realizira se najavljeno, cijene se kod pojedinih proizvoda i usluga zaokružuju. Pecivo koje je koštalo 3,99 kn sada košta 0,55 eura, a ne 0,53, kako bi prema konverzijskom tečaju trebalo biti. Kruh koji je koštao 10,99 sada je 1,50 umjesto 1,46, a kava, koja je trebala biti 1,99 (15 kuna), sada košta 2 eura. To je proces zaokruživanja koji se dogodio i u Sloveniji, a događa se i u nas. Dakle, prije svega male tvrtke, primarno uslužne djelatnosti, prilagodile su cijene tako da minimiziraju zahtjeve za sitnišem i trošenjem vremena, tj. zaokružili su cijene na brojke koje završavaju s pet centa. I to treba prihvatiti kao očekivano i ne raditi nepotrebnu halabuku.

Inače, zaokruživanje cijena na pet centa samo po sebi olakšava svakodnevno poslovanje te je nedavno u nekim zemljama, poput Belgije i Slovačke, donesen zakon kojim se sva plaćanja gotovinom zaokružuju na najbližih 5 eurocenta (ne zaokružuju se cijene pojedinačnih proizvoda ili usluga, nego konačni, ukupni iznos na računu), s ciljem smanjenja korištenja najmanjih kovanica od jednog i dva centa, koje, primjerice, u Slovačkoj čine više od polovine ukupnog broja kovanica eura u optjecaju. A već 2013. godine stručnjaci iz Bruxellesa procijenili su da bi prestanak kovanja sitnog novca eurozoni uštedio vrijeme (lakši povrat ostatka pri gotovinskim uplatama) i novac. Naime, procjena je da bi se na proizvodnji, transportu i naplati tih kovanica uštedjele 1,4 milijarde eura. Budući da je Europska komisija najavila kako želi uvesti jedinstvena pravila zaokruživanja za cijelo europodručje, možda nam se priča oko zaokruživanja cijena, nakon što ova završi, opet pojavi. Uz spomenuto, zakon ima i pozitivan učinak na okoliš, zbog smanjene upotrebe ambalaže koja se koristi za prijevoz kovanica.

Drugo, HNB je u svojim analizama prenio iskustva drugih zemalja u kojima se spominje da je uvođenje eura rezultiralo porastom cijena do 0,3 postotna poena. Takva su zaista iskustva drugih zemalja, među ostalima i Slovačke i Slovenije, i takve podatke potvrđuju i službena priopćenja Eurostata. No također bi valjalo spomenuti kako je Slovačka uvela euro u dezinflacijskom okruženju, za razliku od Hrvatske, koja je prva zemlja koja euro uvodi u itekako prisutnom inflacijskom okruženju i očekivanjima, a postoje mnogi čimbenici koji utječu na cijene i mogu biti opravdanje njihova porasta. Unatoč tomu, u Slovačkoj je zabilježeno "neuobičajeno" podizanje cijena u prosincu 2008. i siječnju 2009. kod pojedinih vrsta roba i usluga, odnosno, konkretno, određenih vrsta hrane i pića, usluga prijevoza, zdravstvenih proizvoda, restorana i usluga povezanih sa stanovanjem. U Sloveniji su pak cijene rasle kako se približavalo vrijeme prelaska na euro. Naime, zabilježen je porast cijena u mjesecima prije uvođenja eura, odnosno šest mjeseci nakon uvođenja, što implicira da je porast cijena ipak bio više od 0,3 postotna poena, samo se vješto kamuflirao u danim okolnostima. Konkretno, cijene u ugostiteljskim objektima obično su bile konstantne u prosincu, ali u prosincu 2006. porasle su za 3,2 % (2,8 % za hranu i 3,7 % za pića). Time su više cijene usluga u restoranima i kafićima pridonijele s 0,12 postotnih poena stopi inflacije od 0,4 % u prosincu 2006. Uz ugostiteljske usluge Zavod za statistiku Slovenije zabilježio je i "neuobičajena" poskupljenja i zaokruživanja u nizu drugih kategorija, od toaletnih potrepština i kozmetike do drva za ogrjev. Spomenuto je pridonijelo prosinačkoj inflaciji s još 0,12 postotnih poena. Vrijedi spomenuti i da je Udruga potrošača u Sloveniji zaprimila između 29. prosinca 2006. i 10. siječnja 2007. godine 750 prijava građana o porastu cijena, od čega su gotovo dvije trećine bile u uslužnom sektoru, a nešto više od trećine u robnom sektoru.

Što se tiče Vlade RH, dugo se naglašavalo kako će donesene mjere spriječiti porast cijena, uvjeravalo se da do zaokruživanja neće doći, te time stvorilo nerealna očekivanja kod građana, a s druge strane, osim dvojnog iskazivanja cijena, praktično se nisu primijenila iskustva drugih zemalja, konkretno, Slovenije, iako je mogućnosti zaista bilo. Tako su, primjerice, u Sloveniji Banka Slovenije i vlada Slovenije uvele sustav za praćenje cijena (Price Watchscheme). Ne postoji objektivan razlog zašto se neki sličan sustav nije mogao uvesti i u RH, posebno u kontekstu ECB-ovih doznačenih znatnih financijskih sredstava u svrhu provođenja prelaska na euro. Dojam je da bi spomenuti sustav imao više koristi od promovidea s bakicom i unukom ili onog iz pekare, koji su ljudima slali iskrivljenu jednoznačnu poruku da do porasta cijena neće doći. No spomenuta se ideja i danas može realizirati u svrhu praćenja cijena dobara i usluga, jer zaokruživanje se može realizirati i nekoliko mjeseci poslije, kao što je bio slučaj u Sloveniji, kad se priča o spomenutom već dobro slegne i neke druge teme dođu u prvi plan. Dakle, formirati košaricu od 100-200 reprezentativnih artikala odnosno roba i usluga koji su se iskustveno pokazali najosjetljivijima na podizanje cijena u drugim zemljama (ugostiteljske usluge, frizeri, pekarski proizvodi, kemijske čistionice, naknade za parkiranje itd.) te mjesečno građanima omogućiti online praćenje cijena odabranih proizvoda. Uz spomenuti sustav, u Sloveniji je potpisan i sporazum o fer-cijenama u privatnom sektoru, koji je bio inicijativa Gospodarske komore, a s kojom su se složili Trgovačko-industrijska i Obrtnička komora. Sporazumom se potaknulo trgovce da se obvežu kako će se suzdržati od podizanja prodajnih cijena zbog prelaska na euro. Više od 400 tvrtki potpisalo je dokument (etički kodeks koji je uveden u Hrvatskoj, blago rečeno, nije uspješno zaživio). Pri tome se pak naknadno detektirao problem što u njega nisu bili uključeni dobavljači, koji su cijene počeli podizati u studenome/prosincu 2006. Da je bilo nešto više volje, lekcija koju su Slovenci platili, nama je mogla biti besplatna.

Za razliku od Komore Slovenije, Hrvatska gospodarska komora nekako je ostala po strani u priči oko uvođenja eura, i tek u medijima sad konstatira koliko su cijene u pojedinim kategorijama porasle. Konačno, u Hrvatskoj nije uvedena ni famozna crna lista, na kojoj su u Sloveniji prozivane i posramljene određene tvrtke koje su, bez argumentiranog objašnjenja, podizale cijene za 6 % i više. No ako je crna lista možda bila neželjena i neprihvatljiva, mogla se kao alternativa uvesti određena bijela lista, koja bi bila posvećena objavljivanju poduzeća koja su poštovala konverziju cijena i koja bi isticala primjere dobre prakse. I za takvo nešto još uvijek itekako ima vremena i smisla. Stoga bi za Vladu RH bilo bolje da pokuša uredovati s onim što ima na raspolaganju nego da gubi vrijeme na nešto što ne može imati dostatni učinak, odnosno da ne određuje privatnicima kolike će cijene kojeg proizvoda odrediti.

I kao četvrto, u cijeloj ovoj priči zasigurno ima i lovaca u mutnom. Naime, ako je neka usluga koštala 70 kuna (9,29 eura), a sad košta 10 eura (75,35 kn) ili 250 kn (33,18 eura) a dotična je cijena od prvi siječnja 35 eura (263,70 kn), onda je jasno da nije riječ o "prihvatljivom" zaokruživanju, nego o porastu cijena za 7,14 % odnosno gotovo 5,5 %. I takvih primjera zaista ima i takvi bi primjeri trebali biti medijski istaknuti, a takva poduzeća trebalo bi se pitati o porastu cijena, pa da ponude objašnjenje zbog kojeg se ne bismo trebali osjećati prevarenima. Međutim, ne smije se zaboraviti da je naše gospodarstvo uglavnom tržišno, te samo poduzeće treba imati slobodu određivanja cijena, pa ako želi 250 kn zaokružiti i na 40 eura, na nama je kao kupcima da odlučimo hoćemo li taj proizvod ili uslugu konzumirati po toj cijeni ili nećemo. Ako je dovoljan broj pojedinca spreman platiti 40 eura, onda poduzeću samo možemo čestitati na dobroj poslovnoj odluci.

Konačno, konkretni podatci za inflaciju za prosinac i siječanj tek će se objaviti i dati sliku koliko je trenutna hajka utemeljena ili nije. Dojam je da će percepcija podizanja cijena biti glavni problem, zahvaljujući i medijima koji su spomenutu temu dodatno potencirali, dojam je, zbog ipak sporadičnih slučajeva neopravdano visokog zaokruživanja cijena. Ne bih nikako želio biti u koži ravnatelja Državnog zavoda za statistiku kada bude iznosio nove službene podatke o inflaciji, jer sumnjam da će biti u stanju uvjeriti građane da je inflacija niža od one percipirane. Ma kolikogod truda uložio u objašnjenje službenih podataka, vrlo teško će se boriti protiv percepcije da je euro znatno podignuo sve cijene. Naime, na potrošače će uvijek veći utjecaj imati cijena kruha i šalice kave, koji su jedan od mnogih proizvoda u košarici dobara, nego ukupna stopa inflacije koja će nam s vremenskim odmakom kazati koliki je bio stvarni učinak uvođenja eura.