Piše: Ivan MILENKOVIĆ

Ne bi trebalo odveć lako i odveć brzo pristajati na ono što nam se čini očiglednim. Na vijest o smrti Darija Grgića, na primjer. Prije svega, to nije moguće. Ima ljudi koji ne mogu umrijeti, a on je - to smo oduvijek znali - jedan od tih. Zbog toga vijest o smrti Darija Grgića treba glasiti drukčije (kako ne bismo pali u iskušenje da u nju povjerujemo): Grga se odlučio malo odmoriti od svih nas, čak i od onih koje voli najviše na svijetu. Dođe tako čovjeku. Možda to jest malo sebično - premda nisam upoznao nesebičnijeg čovjeka - ali nije strašno zato što znamo da ćemo se, prije ili poslije, ponovo sresti.

Ove riječi nisu tek utjeha.

Grga je postao dio nas u tolikoj mjeri da čak i ako bismo poželjeli da ga se oslobodimo, to više ne bismo mogli. (Niti bi se on, sve i da hoće, mogao osloboditi nas. Sad je kasno za to. Sam je kriv.) Grga je nešto poput uljeza: ako ga jednom pustiš u sebe, ako ga udahneš, nosiš ga do kraja života. I tu ne pomaže ništa. Kad nas koji ga volimo, jednoga dana, ne bude bilo, on će i dalje biti tu.

Dobri duh hrvatske književne kritike, dobri duh Osijeka, čovjek koji je volio knjige - nikad neću izbaciti iz glave prizor kad u jednoj beogradskoj knjižari halapljivo grabi knjigu s police, prelistava je, onda mi upućuje očajnički pogled (jer zna da, svemu usprkos, neće moći da ponese baš sve knjige koje mu dođu pod ruku) i vraća je na mjesto, a onda grabi sljedeću knjigu (ne uzima je nego je baš grabi), prelistava je, zadržava se na nekim stranicama dok mu (doslovno) po čelu izbijaju graške znoja, potom mi upućuje pogled narkomana koji je sebi upravo ubrizgao heroin direktno u venu i knjigu stavlja na gomilu koju će odnijeti kao plijen - Grga je, kao rijetko tko, znao sažeti svoje iskustvo življenja i čitanja (za njega je to, ionako, bilo isto) i priopćiti ga bez nepotrebnog okolišanja. Tako je i pisao. Bez suvišnih pokreta. Pa kao što smo nekoć napeto gledali Hitchcockove filmove kako nam ne bi promaknula scena u kojoj se pojavljuje sam Hitchcock, tako smo Grgine tekstove čitali s naglašenom pažnjom očekujući onu rečenicu koju nitko drugi na svijetu ne bi mogao napisati osim njega, onu rečenicu-šifru koja bi nam otvorila knjigu svijeta. I pronalazili smo je, tu rečenicu koju nitko drugi osim njega ne bi umio napisati, tu rečenicu koja bi otključavala naš pogled (čineći ga prodornijim) i naše iskustvo (čineći ga razumljivijim i nama samima). Jednostavnije rečeno: u njegovoj prisutnosti (ili nemogućoj odsutnosti) svijet je postajao boljim nego što jest. Ili makar podnošljivijim. Ove riječi kojima svome prijatelju želim ugodan put i čvrst san ne bi vrijedile ništa da ih, prevladavajući kretensku mušku stidljivost, nisam izgovorio i njemu u lice. Tada bismo se obojica stidjeli i obojica bismo, pomalo, bili radosni.

I još nešto, možda i važnije od svega. Grga je bio slobodan čovjek koji je odbijao paktove s huljama, čuvajući svoju slobodu za one koje voli. Zbog svega ovoga i nije morao baš sad da se povuče, ali ako je tome već tako, ako je baš sad otišao na putovanje, onda ćemo (a kako drukčije?) i to razumjeti kao čin slobode i nužnosti. Neće nas zbuniti to što se u jednom od mogućih svjetova sloboda i nužnost potiru, što u tom svijetu - do kojeg Grgi i nije bilo previše stalo - sloboda odbacuje nužnost, a nužnost uništava slobodu. To nije točno. Grga je to znao. Zbog toga je živio nužnost slobode.

Grga, majstore, čast mi je što si me smatrao prijateljem. A sad se odmori.