Ulazak u eurozonu i šengenski prostor 1. siječnja 2023., dovršetak je dugog procesa koji je započeo prije tridesetak godina, kada smo još bili u ratu, i svojevrsno je "ostvarenje hrvatskog sna". Riječ je o važnom postignuću pristupanja Hrvatske međunarodnim organizacijama i kao važnom dijelu moderne hrvatske povijesti, njezine političke integracije u današnji globalizirani svijet, a za što je bilo potrebno ispuniti brojne uvjete.

Stoga vrijedi na sve skupa podsjetiti i uoči sutrašnjeg obilježavanja 31. godišnjice također jednog od velikih dana. Naime, 15. siječanja 1992. trajno će biti zapamćen kao Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Jer, uvidjevši vrlo rano važnost jačanja Hrvatske države kroz postupno institucionalno uključivanje u europske i svjetske organizacije, a posebno ulazak u Europsku uniju, čelni ljudi od početka su naglašavali to kao strateške prioritete samostalne Hrvatske koji će pozitivno djelovati na jačanje političke stabilnosti i sigurnosti, kao i na ukupni društveni i gospodarski razvitak. Prema već poznatom, na putu do priznanja nesumnjivo treba uzeti u obzir težu zadaću koju je Hrvatska imala negoli druge zemlje srednje i istočne Europe, jer je njezin položaj bio opterećen neriješenim pitanjem odnosa u užoj regiji kao, naravno, i ratom, koji joj je bio nametnut. Unatoč tome, svojom aktivnom politikom RH se uspjela približiti europskim i svjetskim procesima, između ostaloga zahvaljujući i svom geostrateškom položaju na spoju srednje Europe i Mediterana, što joj je omogućavalo da postane važan geopolitički faktor u Europi, navode pojedini analitičari. Izgradnja srednjoeuropskog i mediteranskog identiteta vrlo je značajna za Hrvatsku, budući da ona geografski, povijesno, kulturno i gospodarski pripada tom prostoru. Dakle, Hrvatska je u konačnici ušla u najvažnije međunarodne organizacije, a prva takva su Ujedinjeni narodi (UN), nakon toga Sjevernoatlantski savez (NATO) i naposlijetku Europska unija (EU).

Premijer Andrej Plenković u novogodišnjem razgovoru za francuski Le Monde, o nestanku unutarnjih granica s EU-om, koji se dogodio na isti dan kad i pristupanje eurozoni, izjavio je: "To je ostvarenje ciljeva koje je postavio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koje je jasno naznačio već u svom govoru od 30. svibnja 1990., u trenutku uspostave prvog višestranačkog i demokratski izabranog Hrvatskog sabora. Njegov cilj bio je ulazak Hrvatske u Europu, u širem smislu. To smo i učinili, nakon što smo dobili status zemlje članice NATO-a 2009., a zatim i zemlje članice EU-a 2013. godine. Kad sam 2016. godine postao premijer, preostajali su nam još Schengen i eurozona", izjavio je predsjednik Vlade, dodavši: "Ovo je doista ostvarenje sna, povratka Hrvatske kući. Eto, došli smo do toga. Prije trideset godina Hrvatska nije bila ni čimbenik na međunarodnoj sceni. Danas smo jedna od petnaest zemalja koje su istodobno članice NATO-a, EU-a, europodručja i šengenskog prostora. Jedino što nam još preostaje jest postati članica OECD-a (Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj), što bio bi šlag na torti", zaključio je Plenković.



A do svega toga ne bi se došlo bez međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Zato svake godine svečano obilježavamo 15. siječnja, koji je ujedno i Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, također važnog datuma u povijesti RH, kada je završio proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, čime su stvoreni uvjeti za mirnodopski život, rad i razvoj na području cijele države.

Podsjetimo, dakle, još jednom što se zbivalo 1. siječnja 1992. godine. Tog su dana sve zemlje članice tadašnje Europske zajednice (EZ) priznale Republiku Hrvatsku kao suverenu i samostalnu državu: Irska, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska i Ujedinjena Kraljevina. Ovim državama istoga dana istom odlukom pridružile su se Austrija, Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Poljska i Švicarska. Prve zemlje koje su od 26. lipnja do 14. prosinca 1991. priznale Hrvatsku kao samostalnu i suverenu državu bile su zemlje koje i same tada nisu bile međunarodno priznate - Slovenija, Litva, Ukrajina i Letonija. Prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku bio je Island, koji je ovu odluku donio 19. prosinca 1991., kada i Njemačka, ali je odluka Njemačke stupila na snagu 15. siječnja, danom priznanja i ostalih članica EZ-a. Međunarodno priznanje i prije EZ-a objavila je Estonija 31. prosinca 1991., Sveta Stolica 13. siječnja 1992., a San Marino 14. siječnja 1992. Nakon zemalja EZ-a priznanje Hrvatske objavile su, između ostalih, i sljedeće države: Argentina, Turska, Ruska Federacija, Iran, Japan, SAD, Kina, Indija, Indonezija...

Predsjednik Franjo Tuđman 21. svibnja 1992., donio je odluke o osnivanju hrvatskih veleposlanstava u inozemstvu i to u Beču, Bonnu i Rimu. No, i prije međunarodnoga priznanja Hrvatska je i prije donošenja Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti od 25. lipnja 1991. godine počela otvarati svoja predstavništva na temelju Odluke predsjednika RH u kojoj je istaknuto da se predstavništva osnivaju "radi promicanja interesa Republike Hrvatske, uspostavljanja i učvršćivanja njezinog državnog suvereniteta i međunarodnog subjektiviteta". Ta su predstavništva osnovana 1991. u Stuttgartu, Münchenu, Bruxellesu, Parizu, Tokiju, Washingtonu, Rimu i Londonu. Kruna međunarodnoga priznanja Hrvatske bio je njezin primitak u Ujedinjene narode 22. svibnja 1992. Od međunarodnoga priznanja do danas Hrvatska održava diplomatske odnose s većinom međunarodno priznatih zemalja svijeta. Otada je postala aktivnom članicom mnogih europskih i svjetskih tijela, međunarodnih procesa i inicijativa.



U podsjećanju na dan međunarodnog priznanja RH, podsjetimo se još jednom i riječi dr. Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika: "Današnji dan, 15. siječnja 1992., bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu, između Mure, Drave, Dunava i Jadrana". Najbližim suradnicima tada je rekao: "Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države".

Trideset godina kasnije, u povodu lanjske proslave jubileja priznanja, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, još jednom je naglasio sad već općepoznate povijesne činjenice, aktualne svake, pa i ove godine, kad se prisjećamo 15. siječnja 1992.: "Upravo su vojne pobjede pomogle i u diplomatskoj borbi za međunarodno priznanje Hrvatske. U jeku ratnih stradanja i obrane suvereniteta i cjelovitosti države, međunarodno priznanje dovelo je i do ključne diplomatske pobjede i članstva u UN-u, u svibnju iste godine. Time je Hrvatska potvrdila svoju suverenost i punopravnu pripadnost međunarodnoj zajednici, a hrvatska zastava ponosno se zavijorila u New Yorku uz bok svim ostalim zastavama slobodnih i neovisnih država svijeta. Kasnijim vojnim pobjedama u operacijama Bljesak i Oluja te mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja, zaokruženo je najvažnije razdoblje moderne hrvatske povijesti, ali uz visoku cijenu ljudskih života i žrtava brojnih naših branitelja i civila. Zato su Domovinski rat i njegove vrijednosti bile i ostale temelj današnje Hrvatske", istaknuo je Jandroković.

Sve u svemu, 31 godinu od međunarodnog priznanja Republike Hrvatske obilježavamo u posebnom ozračju Schengena i eurozone. Na tom putu nije išlo sve lako, no u konačnici cilj je postignut, dugo putovanje od 15. siječnja 1992. do 15. siječnja 2023., okončano je na najbolji mogući način. Sada, kad se prisjećamo toga, ali i svih drugih velikih datuma u povijesti RH, možemo biti ponosni na sve što smo kao mlada država postigli. I vođeni temeljnim vrijednostima na kojima je nastala današnja Hrvatska te poštujući sve svjetonazorske i političke razlike, konačno se trebamo okrenuti temama budućnosti i izazovima modernog doba. Ta odgovornost je na svima nama.