Premda se ipak ustručava u javnoj predizbornoj kampanji nastupati zajedno s Peđom Grbinom i SDP-om, predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović ne odustaje od prezentacije vlastitih stavova i mišljenja o svemu i svačemu uključujući dakako i žestoku retoriku vezanu uz predstojeće parlamentarne izbore koje je prema ovlastima koje ima zakazao za srijedu, 17. travnja. Pritom ne odustaje od prozivanja Ustavnog suda, DIP-a, HDZ-a i Plenkovića, već uobičajeno Turudića, svega i svakoga, naglašavajući da dolaze nekakve "rijeke pravde" koje će njega izbaciti na obalu hrvatske demokracije kao, za ne vjerovati, novog premijera u idućem mandatu buduće vlade.

Od najnovijih "umotvorina" Zorana Milanovića izdvajamo još jedan biser iz proteklog tjedna. Konkretno, između inih obznana na Facebooku, predsjednik Republike Hrvatske objavio je u utorak novi video u kojem kaže da u Hrvatskoj imamo inflaciju pohlepe, a država instrumente kojima to može obuzdati, no premijer Andrej Plenković nije učinio ništa kako se ne bi zamjerio stranim trgovačkim lancima i bankama...

Za komentar aktualne situacije oko Milanovićeve retorike, njegovih žučljivih istupa i vokabulara, kao i superizborne godine koja je u RH počela u takvom milanovićevskom bučnom tonu i zaglušujućem ritmu, zamolili smo izv. prof. dr. sc. Gabrijelu Kišiček, pročelnicu Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Predsjednik Republike Zoran Milanović poručio je između ostalog kako neće poštovati upozorenje Ustavnog suda, da upozorenja prezire i da će raditi kako mu nalaže savjest. Koliko je takva komunikacija, retorika... loša poruka ne samo javnosti i političkim protivnicima nego i društvu općenito, napose samoj demokraciji? Naime, što može pomisliti običan građanin, da se tako izrazim, kad se predsjednik njegove države prema institucijama odnosi na takav način... Vaš komentar na cijelu situaciju?

- Zoran Milanović svojim postupcima i svojom retorikom nastavlja sablažnjavati hrvatsku javnost. I da, sablažnjavati. I da, cjelokupnu javnost! Čak i oni koji ga podupiru ne mogu negirati da postavlja nove uzuse političke retorike, najnižeg stila dosad. Čak i oni koji su njegovi ‘‘obožavatelji‘‘, ne mogu reći da je to normalno. Nekima je možda zabavno, neki možda smatraju da je potrebno i zasluženo, ali mislim da se svi slažu da su ovakav način komunikacije i ovakvi postupci predsjednika Republike Hrvatske - presedan.

No budimo jasni: retorika Zorana Milanovića odavno je prestala biti zabavna i postala je opasna. Postavljanje takvih trendova komunikacije koji bi se mogli "uhvatiti" ili proširiti, grozan je scenarij neprimjeren za kulturnu i civiliziranu zemlju u kojoj želimo živjeti. I vrlo su slabi argumenti kojima se Milanović "opravdava", nešto poput: "s njima ne može drukčije nego ovakvim rječnikom", "to je jedini jezik koji oni razumiju". Dakle, po toj logici svatko bi mogao činiti i govoriti kako mu padne na pamet, a onda se opravdavati da to nije zbog njega - govornika, već zbog njih - takve publike s kojom se drukčije ne može. E, pa i može se, i mora se. Kritika se može izreći bez prostačkog izražavanja i uličnog stila.

I tu dolazimo do same biti problema, a ujedno i razloga zašto Zoran Milanović uopće ima svoje sljedbenike. Ne radi se o političaru koji ne zna i ne može drukčije komunicirati, on nije "običan" prostak s ulice ili agresivac iz birtije. Antologija Milanovićeve retorike uključuje neke iznimno lijepe, retorički vrijedne govore. On uspijeva u svojim govorima uključiti reference na grčku mitologiju, filozofiju, svjetsku književnost... On zna i može biti iznimno poetičan, figurativan i pamtljiv. A, opet, isti taj Milanović u određenom trenutku može biti najprostiji i najneprimjereniji politički govornik kojeg pamtimo. Dakle, on nije običan prostak. On je političar koji prostakluk želi normalizirati i pretvoriti ga u dio hrvatske političke retorike. I tu treba reći: No pasarán!

Ako je u izbornoj kampanji sve dopušteno, u retoričkom, komunikacijskom, promotivnom i propagandnom smislu, ali u okvirima zakona i Ustava, što se događa kad se prijeđe granica neke uvjetno rečeno normale, kad sve zastrani kao sad u nas (ili kao u SAD-u, primjerice, s Trumpom), koje su i kakve posljedice za društvo, pretpostavljam da su veće podjele neizostavne...? Vaš završni komentar?

- Ovo sad više nije problem samo izborne kampanje. Izbori će proći, kampanja završiti. Prava opasnost je inauguriranje milanovićevskog stila u javni diskurs. I ne samo politički nego i općedruštveni javni diskurs. Teške riječi i žestoke kritike, osobni napadi, sve je to dio predizbornog retoričkog folklora, svagdje u svijetu. Ali kod Milanovića je problem što svi koji se drznu kritizirati ga, neovisno o tome jesu li mu politički oponenti ili ne, postaju njegovi neprijatelji i mete neprimjerenih napada. I svojom retorikom predsjednik ne samo da ne pridonosi razvoju civiliziranosti zemlje kojoj je na čelu, on je unazađuje.

Govoriti primjerice o svojoj kritičarki da je karijeru izgradila na račun toga što je bila nečija priležnica jest samo produbljivanje predrasuda o ženama u društvu. Nazivati kritičarke kreštalicama ili narikačama jest seksizam koji je toliko ustaljen u našoj zemlji da se protiv njega treba boriti, iskorijeniti ga. On tu borbu vraća desetljećima unatrag, a sve napore civilizacijskog i društvenog napretka briše. Braneći sebe i svoje ciljeve, toliko je naštetio društvu da se bojim koliko će biti potrebno za oporavak.

Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, koji u naletima svog "pravednog gnjeva" ne preže ni pred čime, pokazuje iznenađujući nedostatak samokontrole, gubi fokus u naletima bijesa, a argumentacija postaje nekoherentna. Takav retoričar teško da može biti percipiran kao političar kojem se može vjerovati da će osigurati stabilnost državi. (D.J.)