Stvarnost lišena inherentnog postojanja pojavnosti projicira se kroz mrak povijesti. Izdavačka kuća "Srednja Europa" iz Zagreba važnom knjigom "Uokvirivanje nacije i kolektivni identiteti - Politički rituali i kultura sjećanja na traume 20. stoljeća u Hrvatskoj" rasvjetljava mnoge nejasnoće vezane uz naše višeslojne mučeničke i herojske povijesti. Autori Vjeran Pavlaković, Davor Pauković i Nikolina Židek istražili su i opisali provedbu strategije uokvirivanja nacije i kolektivnih identiteta odozgo prema dolje i odozdo prema gore kroz komemorativne prakse događaja iz Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata u Hrvatskoj. Davor Pauković u prvom je dijelu intervjua pojasnio povijesni kontekst, kulturno sjećanje, narativ i komemoracije koje su uokvirile i rascijepile hrvatski identitet, a Vjeran Pavlaković ispričao nam je sve o memorijskim akterima.

GS: Znanstvenici koji se bave istraživanjem nacionalizama pokazali su načine konstruiranja nacije kroz "izmišljanja tradicije" i "zamišljanje nacije". Koji je povijesni narativ dominantan u suvremenoj Hrvatskoj i zašto?

Davor Pauković: U kontekstu rata za državnost početkom devedesetih nacionalna izgradnja temeljila se na "tisućljetnom snu" o suverenoj državi i općenito povijesnom pravu na državu, od samostalne srednjovjekovne države, i prije svega raznim autonomnim oblicima parlamentarizma (Sabora), u čijoj tradiciji je ukorijenjena hrvatska državnost. Centralni mit u nacionalnoj izgradnji suvremene hrvatske države je, razumljivo, Domovinski rat. On se bazira na dva temeljna narativa - heroizmu i žrtvi. U komemorativnom smislu heroizam primarno simbolizira proslava Oluje, a žrtvu prije svega Vukovar. Oko elemenata utemeljiteljskog mita postoji veliki konsenzus u hrvatskom društvu, a rasprave koje postoje odnose se na priznavanje hrvatskih zločina, dok se karakter sukoba uglavnom ne dovodi u pitanje. Kad govorimo o kolektivnom identitetu nacije, moramo imati na umu da se ne radi o statičnom konceptu, nego je sadašnjost u stalnoj interakciji s prošlošću, pri čemu se važnost određenih povijesnih epizoda uvijek iznova reproducira, ponekad i reinterpretira. U tom smislu najveći narativni lomovi događaju se prilikom promjene režima. Kod nas to se odnosi na slom komunizma i uspostavu suverene države, kada dolazi do zamjene jugoslavenskog narativa temeljenog na antifašističkoj borbi i bratstvu i jedinstvu narativom Domovinskog rata.

Na kojim se režimima sjećanja kroz konfrontaciju povezuju memorijski akteri?

DP: Kulturu sjećanja u Hrvatskoj u odnosu prema traumama 20. stoljeća možemo podijeliti u tri dominantna režima sjećanja: fašistički zločini NDH i antifašistička borba u Drugom svjetskom ratu; zločini komunističkog razdoblja; Domovinski rat. Suočavanje s totalitarnim i autoritarnim nasljeđem 20. stoljeća odnosi se na razdoblje Drugog svjetskog rata (1941. - 1945.) i na komunističko razdoblje (1945. - 1990.). Ta dva režima sjećanja međusobno su povezana i često su u konfrontaciji. Štoviše, oni su blisko povezani i s režimom sjećanja na Domovinski rat zbog toga što su se sukobi u devedesetima vezali na komunističko razdoblje, a narativno su povezivani s događajima iz Drugog svjetskog rata. Sva tri dominantna režima sjećanja ekstenzivno se koriste za legitimiziranje i delegitimiziranje političkih i memorijskih aktera.

Razlikuju li se komemoracije na državnoj i europskoj razini?

DP: Za objašnjenje razlike korisno je razlikovanje kozmopolitskog i antagonističkog načina sjećanja. U nacionalnim okvirima često pronalazimo antagonistički način sjećanja, koji se bazira na narativu "naše" verzije istine, koja je povezana s jednom skupinom (u postjugoslavenskim državama najčešće nacionalnom). Jasno su definirane granice između "nas i "njih", pri čemu nema mjesta za njihovu verziju povijesti. U različitim dijelovima Europe možemo vidjeti različite manifestacije antagonističkog načina sjećanja. S druge strane, kozmopolitski način sjećanja pod utjecajem je globalizacije, a kolektivno sjećanje više nije utemeljeno na nacionalnom okviru, već se kreira na principima univerzalizma ljudskih prava. Važno obilježje kozmopolitskog sjećanja je samorefleksivnost, u kojoj nestaje glavno obilježje kolektivnog sjećanja iz prve moderne, a to je gruba granica između počinitelja i žrtve, odnosno "nas" i "njih". Drugu modernu karakterizira globalizacija i univerzalnost ljudskih prava, a kolektivno se sjećanje temelji na kompromisu, pri čemu je glavni cilj rekoncilijacija. U kozmopolitskom načinu sjećanja fokus je na žrtvi, pri čemu je naglasak na budućnosti, uz posebnu pažnju da upotreba povijesti ne proizvodi nove podjele i neprijateljstva. Narativ kozmopolitskog sjećanja temelji se na refleksivnosti, žaljenju i tugovanju. Taj način sjećanja priznaje sjećanje i žrtve "drugih". Moralne kategorije dobra i zla primjenjuju se manje na konkretne historijske epizode, a više na apstraktne termine, primjerice, demokracija nasuprot diktaturi. Diskurs o kozmopolitskom sjećanju razvio se pod utjecajem razvoja transnacionalnog sjećanja na holokaust od osamdesetih godina, i drugo, promocijom ljudskih prava, posebno nakon sloma komunističkih režima u Europi. Europske integracije i kreiranje zajedničkog europskog sjećanja na kozmopolitskim osnovama glavni su primjer promocije takvog načina sjećanja. On je onda utjecao i na kolektivna sjećanja u okviru nacionalnih država, i to na dvije razine - primjenom ovih principa na postojeću komemorativnu praksu vezanu isključivo uz nacionalna iskustva, i drugo, utemeljenjima novih komemorativnih praksi kao što je obilježavanje Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Posljednjih godina pojavile su se i kritike prema kojima kozmopolitsko sjećanje nije uspjelo spriječiti pojavu novih populističkih i nacionalističkih pokreta, kao ni reprodukciju tradicionalnih antagonističkih narativa unutar okvira nacija država. Optimizam s početka stoljeća u nekim aspektima pokazao se prevelik jer su brojne krize, uključujući recentni rat u Ukrajini, dovele do ponovnog jačanja nacionalizma, populizma i autoritarnih tendencija, s kojim neizbježno dolazi i antagonističko kolektivno sjećanje.

Zašto rasprava o jugoslavenskom nasljeđu i dalje izaziva podjele u hrvatskom društvu i može li uopće doći do nacionalne pomirbe?

DP: Nasljeđe komunističke ili socijalističke Jugoslavije od sloma komunizma početkom devedesetih izaziva burne rasprave u hrvatskom društvu unutar kojih su se formirali različiti suprotstavljeni narativi. Ne treba posebno dokazivati da i samo korištenje pojmova socijalizam ili komunizam u javnom diskursu ima vrijednosnu odrednicu. Termin socijalizam koristi se znatno češće u neutralnijem ili pozitivnijem diskursu o raznim temama iz jugoslavenskog razdoblja, s termin komunizam češće se koristi kad se govori u negativnom kontekstu, gotovo isključivo vezano uz zločine. Unatoč snažnom antijugoslavizmu na vrhuncu etnonacionalizma tijekom rata za državnost, gledajući iz današnje perspektive, pozicija komunističkog razdoblja u nacionalnoj izgradnji ostaje nejasna ili različito interpretirana od političkih i društvenih aktera. Za jedne suvremena hrvatska država utemeljena je isključivo u Domovinskom ratu, nasuprot jugoslavenskoj ideji, a za druge je u temeljima hrvatske državnosti (i identiteta) i antifašistička borba iz vremena Drugog svjetskog rata. Snažno i sustavno uklanjanje simbola komunističke Jugoslavije znači dekonstrukciju dominantnog jugoslavenskog okvira sjećanja koji se temeljio na antifašizmu, narodnooslobodilačkoj borbi u Drugom svjetskom ratu i socijalističkoj revoluciji kojom je utemeljen ideološki konstrukt "bratstva i jedinstva". Vjerojatno najbolji simbolični primjer antijugoslavizma u devedesetima je ustavna zabrana kreiranja bilo kakvih asocijacija koje bi dovele do stvaranja nove jugoslavenske zajednice. Nakon poraza HDZ-a i preuzimanja vlasti sa strane koalicije predvođene SDP-om započinje otvaranje prema EU integracijama i završava se demokratska konsolidacija. U isto vrijeme Stjepan Mesić izabran je za prvog predsjednika nakon Tuđmanove smrti, koji će znatno promijeniti diskurs prema Drugom svjetskom ratu ističući antifašizam kao temelj hrvatske države, pri čemu će oštro kritizirati relativizaciju i rehabilitaciju ustaških zločina. Novi hrvatski premijer Ivica Račan, koji je ujedno bio na čelu hrvatskih komunista u vrijeme političke tranzicije, 2002. odlazi na Bleiburg, gdje je kleknuo i odao počast žrtvama i ispričao se za zločine komunističkog režima. Njegov potez pozitivno je ocijenjen u javnom i političkom diskursu (od desnice do ljevice), a njegov kozmopolitski odnos prema žrtvama i osuda desnog i lijevog totalitarizma naveli su neke da optimistično zaključe kako se time stvara pretpostavka za završetak podjela u hrvatskom društvu s obzirom na traume Drugog svjetskog rata. To se ipak nije dogodilo, a vrijeme komemoriranja žrtava iz rata i poraća i dalje je godišnji vrhunac rasprava o komunističkom nasljeđu u Hrvatskoj.

Veliki problem u kritičkom odnosu spram sustavnih kršenja ljudskih prava u komunističkoj Jugoslaviji proizlazi iz činjenice da se ta rasprava u Hrvatskoj odvija kroz rakurs zločina s kraja Drugog svjetskog rata i poraća. Pri tome dolazi do različitih antagonističkih narativa, primjerice, zločini fašizma nasuprot zločinima komunizma (ustaša vs. partizana); rehabilitacija ustaškog režima nasuprot odavanju počasti nevinim žrtvama, osveta fašističkim kolaboratorima nasuprot komunističkoj revoluciji ili obračunu s narodnim neprijateljem. Rasprava se odvija u okviru komemoracija, koje su pogodan teren za dramatičnu prezentaciju, suprotstavljene narative ili za manipuliranje porukama i simbolima.