Kao što je vlast Crne Gore 2018. godine isplatila ratnu odštetu svim hrvatskim braniteljima i civilima koji su 90-ih godina bili zatočeni u logoru Morinj, u Boki Kotorskoj, tako i zatočenici srpskih koncentracijskih logora Srijemska Mitrovica, Stajićevo, vojno-istražnog zatvora u Beogradu, Nišu i Valjevu, očekuju da im srbijanska vlast nadoknadi štetu za torturu koju su proživljavali.

Od Srbije se, međutim, očekuje da kao agresor na Hrvatsku plati ratnu odštetu i za zločine počinjene na teritoriju naše zemlje, i to u iznosu od 236 milijardi kuna, odnosno 32 milijarde eura, na koliko je, prema podacima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete, procijenjena izravna ratna šteta u razdoblju od 1990. do 1999. godine.

Koliko je realno da nakon više od tri desetljeća stradalnici ostvare pravo na ratnu odštetu, i koliko je u cijelom tom kontekstu bilo moguće pokrenuti postupak i tužiti Republiku Srbiju, pitali smo Sandru Cvikić, znanstvenicu s Instituta Ivo Pilar, koja kaže kako grupni i pojedinačni napori s manje ili više uspjeha dolaze polako, ali uporno do svojih prava i odštete, ali protekom vremena i umiranjem izravnih svjedoka zahtjev za ratnom odštetom i podizanjem tužbe Republike Hrvatske protiv Republike Srbije bit će sve neizgledniji. Smatra da su stradalnici, žrtve, preživjeli civili i branitelji u hrvatskom procesu tranzicijske pravde suočeni s brutalnim ishodom institucionalnog kriminaliziranja i posramljivanja njihovih identiteta i traume.

"U političkim nagodbama i trgovini, konformizmom i pragmatičnim pozicioniranjem u areni sukobljenih prava i interesnih previranja unutar poslijeratnog hrvatskog društva te populacije nisu bile u poziciji ravnopravno ispregovarati zahtjev za sustavno ostvarivanje njihovih prava, povijesne istine i iskustva te procesuiranje ratnih zločina i ratne odštete. Suočeni s ograničenom sposobnošću domaćih sudova, ali i međunarodnog suda u Haagu, da na temelju pragmatičnog zakonodavstva procesuiraju ratne zločine, traumatizirane poslijeratne populacije ostaju na marginama hrvatskoga procesa tranzicijske pravde. Unazad trideset godina hrvatske se građane kontinuirano manipuliralo pretpostavljenim dobrohotnim namjerama proponenata tranzicijske pravde. Masovne grobnice, mučenja, silovanja, ubijanja, masovne i pojedinačne egzekucije, granatiranje i uništavanje privatne i javne imovine, kao i gradske infrastrukture te poslijeratno pljačkanje i protjerivanje nesrpskog stanovništva - sve to ostaje daleko od prioritetnih političkih ciljeva nacionalnih upravljačkih elita", tvrdi Cvikić.

Napominje da, ono što je malo poznato i ne spominje se često u javnosti, jest činjenica da su i procesuiranje ratnih zločina i reparacija sastavni dio suvremenog poimanja poslijeratne obnove i suživota kako ih propagira tranzicijska pravda. "Ideju su tranzicijske pravde osmislili i promovirali pravnici - eksperti za međunarodno humanitarno pravo i ljudska prava (The Chicago Principles on Post-Conflict Justice), a ona je kasnije pretočena u razvojne politike koje su postale sastavni dio zakonodavstva kako na globalnoj, tako i na nacionalnoj razini. Kroz zakonodavstvo, ali i poslijeratne politike ideja je tranzicijske pravde normalizirala i standardizirala njezino široko razumijevanje, tako da danas taj pojam podrazumijeva procese i mehanizme putem kojih se države suočavaju s naslijeđem počinjenih zločina iz prošlosti, vodeći pri tome računa da se odgovorni počinitelji privedu pravdi, odnosno da se zadovolji pravda i omogući pomirba", pojašnjava naša sugovornica, dodajući kako je to istovremeno i UN-ov okvir za jačanje vladavine prava u poslijeratnim društvima tranzicije, zbog čega onda tranzicijsku pravdu promoviraju na globalnoj razini suvremene liberalne demokracije razvijenoga Zapada.

Vladavina prava u tom kontekstu uključuje procesuiranje zločina (restituciju), reparacijske programe i institucionalne reforme za demokratizaciju društva, ali i razvoj kulture sjećanja, formiranje komisije za istinu te osiguranje ljudskih i manjinskih prava, kao i ravnopravnost spolova.

Smatra da je zbog toga hrvatsko poslijeratno društvo moralo usvojiti nove liberalne demokratske vrijednosti tolerancije, mira i suživota koje u svojim temeljima sadrže tri principa tranzicijske pravde - pravo na istinu (restitucija), pravo na reparaciju i jamstvo za neponavljanje zločina. Transformacijski mehanizam tranzicijske pravde na taj način treba u Hrvatskoj osigurati princip pravde, istine i mira.

Prema njezinim riječima, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine, započinje razdoblje u kojem će mnogobrojni domaći, ali i međunarodni projekti, snažno promovirati kako europske, tako i vrijednosti tranzicijske pravde.

"Zajedničko je svim tim projektima razvijanje kulture poštivanja ljudskih prava i prava nacionalnih manjina, kulture sjećanja, memorijalizacije i pisanja povijesti bliske nasilne prošlosti raspada socijalističke Jugoslavije. Od 2014. godine do danas proces tranzicijske pravde, suprotno očekivanom, dovodi do polarizacije hrvatskoga društva, do fragmentiranja kulture sjećanja na Domovinski rat, do arbitriranja pravima žrtava brutalne oružane agresije - kako pravno tako i politički - žrtvujući sve učestaliji otpor visoko traumatiziranih populacija preživjelih branitelja i civila u zalog promicanja tzv. novih građanskih vrijednosti civiliziranih zapadnih demokracija: dignitet, sloboda, demokracija, ravnopravnost, vladavina prava, ljudska prava, solidarnost i mir", zaključuje Cvikić.