Hrvatska - Japan "klapa" treći put na Svjetskim prvenstvima. "Sinovi sunca" nisu nam nepoznanica jer smo se s njima susretali u Francuskoj 1998. godine na putu prema bronci, te osam godina kasnije na Mudialu u Njemačkoj.

Iskustva su pozitivna, a od današnjih reprezentativaca jednog od njih živo se sjeća naš kapetan Luka Modrić koji je te 2006. godine u Nürnbergu protiv Japana odradio posljednjih 15-ak minuta susreta. Ponešto će o Japancima moći igračima prenijeti i jedan od Dalićevih pomoćnika Ivica Olić jer je on u tim istom susretu igrao 20-ak minuta. Ipak, ovaj današnji susret po nečemu će biti poseban. Prvi put ćemo protiv Japana igrati u eliminacijskoj fazi Svjetskog prvenstva jer su oba dosadašnja susreta odigrana u skupinama. U te dvije utakmice zabilježili smo pobjedu i poraz. No, obje su utakmice bile tvrde i teške jer Hrvatska je uvijek imala problema sa suparnicima koje krase vrline kakve imaju Japanci. Brzi, odgovorni i fanatično borbeni. U vrijeme kada smo se sastajali s njima jedina prava mana im je bila taktička neobrađenost, ali do danas su i to riješili. Prvi okršaj s Japancima dogodio se 20. lipnja 1998. u Nantesu. Bilo je to drugo kolo u skupini, a nakon što smo na startu svladali Jamajku, u taj smo susret ušli sa spoznajom kako nam pobjeda osigurava prolazak u drugi krug prvenstva. Igralo se na 34 Celzijeva stupnja. Teška je to bila bitka u kojoj je bilo svega. Imali smo svoje prilike, ali opasni su bili i Japanci pa nas je u prvom poluvremenu u nekim situacijama spašavao vratar Dražen Ladić. U drugom poluvremenu Šuker je pogodio gredu, Kawaguchi je na vratima Japana također bio raspoložen, pa je utakmica sve više mirisala na remi. No 12 minuta prije isteka 90 do izražaja je došla genijalnost koju je Hrvatska imala u svojim redovima. Asanović je ubačajem pronašao Šukera, koji se oslobodio čuvara i s 12 metara pogodio bliži Kawagucijev kut. Udarac nije bio jak, reklo bi se lopta je skoro "umrla" na putu do mreže, ali je bio precizan toliko da Kawaguchi koji je bio na lopti ipak ju nije uspio zaustaviti, tek usporiti, ali ona je odskakutala u mrežu za veliko slavlje i pobjedu koja nam je osigurala put u osminu finala. Osam godina kasnije situacija je bila nešto drukčija. SP u Njemačkoj 2006. godine otvorili smo porazom od Brazila (1:0), ali nismo očajavali jer Brazil s Kakom, Ronaldinhom, Adrianom, Ronaldom, Cafuom, Robertom Carlosom, Robinhom je bio glavni kandidat za naslov. Nade smo polagali upravo u susret protiv Japana u drugom kolu i na okršaj s Australijom. Taj susret protiv Japanaca trebao je biti zamašanjak za dalje, ali smo rezultatski podbacili. Japancima nismo dopustili gotovo ništa, ali ni mi nismo uspjeli zabiti iako smo imali sve u svojim rukama. Darijo Srna u 21. minuti propustio je realizirati kazneni udarac koji je izborio Dado Pršo. Kawaguchi je pročitao Srninu namjeru. Osam minuta kasnije Kranjčar je udarcem s 20-ak metara uzdrmao gredu. Imali smo puno prilika, ali mreža Japana ostala je začarana, pa je završilo bez pogodaka, što je bio samo početak našeg kraja koji će se dogoditi četiri dana kasnije protiv Australije.

Već ta dva iskustva govore koliko su Japanci žilavi i neugodni. U tih 180 minuta na svjetskim smotrama jednom smo ih uspjeli matirati, a oni nas nijednom. Nešto slično može se očekivati danas na Al-Janoubu. Bit će to opet teška bitka, samo što će ovaj put ulog biti veći - plasman u četvrtfinale Svjetskog prvenstva.



Osim na SP-u, Japanci i Hrvati igrali su i u lipnju 1997., na Kirin kupu u Tokiju, a Japan je tad slavio sa 4:3. No to je ipak bio neki drukčiji ogled nego ovi na velikim natjecanjima. D.Keler