S obzirom na to da od 1. siječnja ulazimo u eurozonu, a također (nadamo se) i u Schengen, može li se zaključiti da smo kao država članica Europske unije ostvarili temeljne interese, političke i nacionalne, u okvirima pripadnosti zapadnoeuropskom demokratskom društvu - pitali smo prof. dr. sc. Peru Maldinija, politologa i sveučilišnog profesora iz Dubrovnika.

- Prihvaćanjem i implementacijom pravne stečevine Europske unije, Hrvatska je istodobno ostvarila sve preduvjete za prijem u EU i konsolidirala svoj demokratski poredak. Tako smo postali punopravnom članicom sa svim pravima koje po toj osnovi uživamo te, dakako, i s obvezama koje iz tog članstva proizlaze. Dovršenje procesa integracije u smjeru produbljivanja članstva do potpune integriranosti u EU prostor ostvaruje se upravo predstojećim ulaskom u eurozonu, kada euro postaje naša nacionalna valuta, te ulaskom u Schengen, čime postajemo sastavnicom jedinstvenog europskog prostora slobodnog kretanja ljudi i roba, bez državnih granica i administrativnih barijera. Time će se proces integracije zaokružiti i dovršiti, što je svakako ostvarenje jednog od najvažnijih političkih i nacionalnih interesa koje je Hrvatska postavila kao cilj još prije tri desetljeća i oko kojega je postojao opći politički konsenzus.

Brojni izazovi na tom putu te osporavanja euroskeptika i populista nisu uspjeli dovesti u pitanje pridruženje Hrvatske EU-u, a mnoge reforme koje su na tom putu ostvarene unaprijedile su hrvatsku državu i društvo. Na simboličkoj razini moglo bi se reći da se nakon 104 godine konačno vraćamo kulturnom i političkom krugu zapadnog svijeta iz kojeg smo dugo bili otrgnuti, dok smo u političkom smislu postali sastavnicom kruga najrazvijenijih zemalja demokratskog svijeta. Ovim dovršenjem procesa integracije Hrvatske u EU-u otvaraju se mogućnosti za postizanje znatno bržeg razvoja, socioekonomskog, sociokulturnog i političkog, kao nikada do sada. Međutim, na nama je da tu priliku ne propustimo i iskoristimo je, prije svega za našu dobrobit, što će posljedično biti i naš doprinos razvoju i stabilnosti EU-a.



Kad smo kod državnih interesa, vidimo i slušamo i dalje dijametralno suprotne stavove između Banskih dvora i Pantovčaka, odnosno Vlade i premijera s jedne strane, i predsjednika RH s druge. Koliko takav napeti odnos, takvo nesuglasje, šteti hrvatskim interesima, koliko na domaćem toliko i na međunarodnom planu? Dojam je da "tvrda kohabitacija" postaje sve tvrđa, odnosno da potpuno izostaje...

- Očito je da nesuglasje tih dviju institucija šteti Hrvatskoj i njezinim interesima. Međutim, očito je i da proizvodnja sukoba, i to po svaku cijenu i kontinuirano, dolazi od predsjednika Milanovića. Njegova dosadašnja istupanja upućuju da nije dorastao funkciji koju obavlja budući da svojim djelovanjem i ponašanjem diskreditira ne samo sebe nego i da degradira instituciju Predsjednika Republike, a svojim neodmjerenim i neprihvatljivim izjavama izravno potkopava kredibilitet Hrvatske u međunarodnoj zajednici. Njegovo apriorno oponiranje usmjereno je gotovo isključivo prema Vladi i premijeru i očito je motivirano osobnim animozitetom. Njegove kritike redovito su bez valjanih argumenata, uz brojne uvrede na osobnoj razini, pa i lažne optužbe. Milanović svoje osobne probleme tako prikazuje kao političke, a svoju naglašenu potrebu da bude u središtu pozornosti održava produciranjem skandala i privida krize ne bi li time ojačao svoju političku poziciju. Međutim, jasno je da to nije funkcija Predsjednika, niti je to primjereno ponašanju i komunikaciji državnog čelnika. Predsjednik Republike trebao bi se skrbiti o redovitom i usklađenom djelovanju institucija vlasti te promicanju i zaštiti slobode i jednakosti. Milanović pak čini upravo suprotno s obzirom na to da potiče sukobe, podjele i netoleranciju te šalje poruku da je komunikacija prepuna uvreda i diskvalifikacija normalna, a opstrukcija institucija i normi dopuštena. To je snažan poticaj svim antiliberalnim i autoritarnim populistima kojima je cilj destrukcija demokracije, a ne dijalog i argumentirana politička rasprava.

Kako između ostalog komentirate i to što je Milanović odbio dati suglasnost za obuku ukrajinskih snaga na teritoriju Hrvatske, pozivajući se na svoje predsjedničke ovlasti? Koliko je i to još jedan Milanovićev međunarodni skandal, ili ipak nije, nego je Milanovićevo pravo da tako postupi? No, radi li se o neodgovornosti prema obvezama u EU-u I NATO-u?

- Taj njegov čin, osim što je kao i sve ostalo što čini motiviran osobnim animozitetom prema premijeru i Vladi te je dio njegovih stalnih nastojanja da ih na svaki način opstruira - na tragu je njegova dosadašnjeg djelovanja i izjava vezanih uz agresiju na Ukrajinu. One su pak usmjerene izazivanju političkih podjela i sumnji u opravdanost pomoći Ukrajini, a što izravno ide naruku ruskim djelovanjima u destabiliziranju zapadnih demokracija i opstruiranju jedinstva postignutog oko ovog pitanja. Srećom za Hrvatsku, čini se da svijet to prepoznaje i da razlikuje politiku hrvatske Vlade i opće iskazanu hrvatsku solidarnost s Ukrajinom od Milanovićevih provokacija. Vidimo da nitko od relevantnih međunarodnih političkih aktera, pa tako ni EU i NATO, Milanovića ne uzima ozbiljno, da je izoliran i bez političkog kredibiliteta. Potporu i simpatije povremeno mu iskazuju jedino ruski režimski mediji. Međutim, otužno je kada čelnik zemlje koja je relativno nedavno bila žrtvom po mnogočemu slične agresije i podnijela golemu žrtvu za svoju slobodu, ne pokazuje nikakvo razumijevanje i empatiju za narod i zemlju koja se bori za opstanak. Još je i gore kada tome, kao i ugledu zemlje koju bi trebao predstavljati, pretpostavlja svoje osobne i dnevnopolitičke interese. To više nije pitanje političkih stavova i interesa, već pitanje morala i osobnog integriteta.



Koliko reputaciju RH na međunarodnom planu narušava i dio oporbe koja iz vlastitih populističkih interesa "drži stolicu", odnosno daje "vjetar u leđa", da se tako izrazim, Milanoviću? Dio oporbe naime neprestano ignorira i omalovažava napore Vlade i premijera na svim područjima pa i onim europskim. Kako to objasniti?

- Općenito, problem hrvatske oporbe je u njihovoj nesposobnosti da jasno artikuliraju svoje političke programe i ponude konzistentne i strukturirane javne politike koje bi bile alternativa vladajućima. Njihovo djelovanje je dominantno reaktivno, a ne proaktivno jer očito u njihovu djelovanju izostaje sustavan rad. Stoga se iscrpljuju u često jalovim i nedostatno argumentiranim kritikama vlasti, bez jasnih i izvedivih prijedloga. Dok manji dio oporbe povremeno i izlazi s nekim prijedlozima, veći dio, nažalost, svoju neaktivnost nastoji kompenzirati glasnim i vehementnim populističkim napadima na vladajuće, pa i izazivanjem krize kad god je to moguće. Premda su takve metode legitimne, one su politički jalove jer ne nude nikakvu alternativu.

Svrstavanje dijela oporbenih aktera uz Milanovića pak upućuje na nedostatak političkog identiteta, samostalnosti, vlastitih ideja te na slabost jer pribjegavaju destrukciji. Međutim, osim što će takvim djelovanjem možda zadobiti kratkotrajnu pozornost javnosti i medija, ne može se očekivati da će povećati političku potporu građana. Naprotiv, povećat će njihovo razočaranje i političku apatiju te posljedično smanjiti njihovu ionako slabu participaciju, što nikako nije dobro, ni za njih ni za demokraciju. (D.J.)