Magazin
PROF. DR. SC. DARKO POLŠEK, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Bitno je razumjeti što stvara populizam i reagirati na njegove ekscese
Objavljeno 3. prosinca, 2022.

S obzirom na to da živimo u vremenu povišenih slabosti društva i civilizacije općenito, generiranih, između ostalog, aktualnim krizama (pandemija, ukrajinski rat), kako se to odražava na dobru staru demokraciju, da se tako izrazim, njezine slobode, prava, pa i moralna načela... pitali smo dr. sc. Darka Polšeka, redovitog profesora na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.



- Za jedan veliki dio civiliziranih društava ukrajinski rat postao je "točka preokreta", otrežnjenja: veliki dijelovi stanovništva tih društava koji su nekoć razmišljali o tome da demokracije gube tlo pod nogama u konkurenciji s autoritarnijim zemljama i njihovim vođama odjednom su uvidjeli blagodati "demokracije". "Kod nas nema prisilnog novačenja pedesetgodišnjaka u ratove, ljude ne šaljemo na prisilni rad (poput Sjeverne Koreje) od kojeg zarađuju diktatori, ne hapsimo vođe opozicije, ne ubijamo neistomišljenike, vođe ne biramo do njihove smrti...", mislim da su ljudi počeli nešto više cijeniti takve stvari. Ali zar smo tako nisko postavili kriterije? U usporedbi s takvim kršenjima prava mnogima se čini da suđenje novinarima (trenutno akutni slučaj Saviano u Italiji), mijenjanje ustava radi centralizacije moći u Mađarskoj i Poljskoj i slični marifetluci izvršnih vlasti i nisu pretjerane "transgresije" demokratskih uzusa oko kojih bismo se trebali pretjerano brinuti. S druge strane, kao u slučaju skandala oko (ne)nošenja trake "jedne ljubavi" (One Love) u Kataru, katkada se čini da "demokratske zemlje" čak i pretjeruju s nametanjem "civilizacijskih normi", kao da su izgubile kompas za ono što je bitno i ono što je nebitno: kada je doista potrebno reagirati i intervenirati, a kada je riječ isključivo o "signaliziranju vlastitih vrlina"...

Ali, da, posljedice šokova koje spominjete svi i dalje osjećaju u obliku inflacije, dramatičnih oscilacija cijena i nabave energenata, gubitka štednih uloga, rasta kamata na kredite, gubitaka umirovljeničkih fondova itd. Demokratske zemlje još uvijek razmjerno pristojno manevriraju s posljedicama takvih šokova, premda je nejasno koliko će to dugo moći trajati, tj. možemo li se osloniti na to da će stanovništvo i dalje prihvaćati "mirna rješenja" za te poremećaje. Da, šokovi su vrlo jaki, i nema sumnje da je riječ o velikim izazovima za mirno demokratsko donošenje odluka i tradicionalno shvaćanje demokracije.

BRIGE DEMOKRACIJE


Koliko je u vremenima kakva su ova sadašnja i populizam poprimio nova obilježja? Kakav je odnos populizma i demokracije?

- Svijet od osam milijardi ljudi postao je vrlo kompleksan. Koliko ljudi uistinu može pratiti tijekove novca: zašto je premijerka Britanije tako brzo morala napustiti svoje "radno mjesto"? Kakav je utjecaj rasta ili pada državnih obveznica na dnevnu politiku? Kakve sigurnosne ventile imaju države prema financijskim špekulacijama u vlastitoj valuti? Zašto se dižu ili spuštaju polozi banaka u nacionalnim trezorima? Zašto kamate rastu ili padaju? Koliko se isplati (ne)restriktivna monetarna ili fiskalna politika? Tko je odgovoran za to? Slični problemi pojavili su se i u slučaju pandemije COVID-a. Koliko restrikcija? Koja cjepiva? Kakve mjere zaštite? Budući da na ta pitanja vrlo malo ljudi može ponuditi vlastiti smislen odgovor, demokracije se razlikuju po tome biraju li na te položaje elite koje o tim pitanjima nešto znaju. Ali sudeći po društvenim mrežama, danas se čini da svi sve znaju, i da je svatko kompetentan da se izjašnjava o pitanjima koja u biti - ne razumije. I dodatno: postalo je upitno smiju li postojati ikakve "elite". Želim reći, za funkcionirajuću demokraciju potrebno je imati povjerenja da izabrane elite raspolažu znanjima koja su potrebna na tim izvršnim funkcijama. I tu nastaje problem: jer je za funkcioniranje demokracije potrebno imati dovoljno kompetencija da možemo dobro prosuditi kompetencije izabranih, i/li projekcije (ne)namjeravanih posljedica njihovih djelovanja. Rast populističkih stranaka svjedoči da se ljudi sve češće opredjeljuju "prema jednom dovoljnom razlogu", na temelju nekog vlastitog provizornog suda o tome je li izabrani vođa "simpatičan" ili nije, je li znak njegove izborne pobjede dokaz o njegovoj sposobnosti u drugim sektorima itd. I kada prevagne takvo odlučivanje, nastaju česta premještanja političkog klatna iz jedne krajnosti u drugu… Tako nastaje i tako se širi populizam. Južnoameričke demokracije primjeri su takvih naglih i dramatičnih izmještanja zbog nepovjerenja i/ili nekompetencije izabranih. A čini se da smo takvim scenarijima/strahovima sve češće izloženi i mi u Europi. Politički kandidati sve se češće biraju na temelju slogana ili "jedne jake politike", a ne na temelju svjedočanstava o njihovu političkom postupanju i umijeću deliberacije. Talijanski lijevi populisti mijenjaju se desnima ili obrnuto (recimo, u Grčkoj 2008.)… Prema statistikama populizma, broj populističkih stranaka u europskim parlamentima sve više raste. Do sada su se takve stranke ili brzo raspadale, ili su bitno korigirale svoje metode ponašanja jednom kada su došle na vlast. Osim u nekoliko razmjerno efemernih zemalja u kojima populistički vođe malo duže rezidiraju na vladajućim pozicijama i ne pokazuju znakove bitnih promjena svog ponašanja. Marginalnih populističkih stranaka u višestranačkim parlamentima bit će uvijek, i one mogu biti test kompetencija ozbiljnijih stranaka. Ali u zemljama s dvostranačkim parlamentima, poput Britanije i SAD-a, to može biti problem. I doista, demokratski svijet najviše zabrinjavaju upravo te, nekoć najrazvijenije, uzor-demokracije.

Može li se reći da je populizam postmoderni totalitarizam?

- Ne. Nemojmo birati velike riječi. I brojni su negdašnji lideri demokratskih zemalja bili populisti i služili se populističkim metodama i parolama. Intervencije današnjih političkih lidera populista u sektore u kojima nemaju legitimnu vlast nisu nova izmišljotina. I za sada u Europi nemamo znakove da se novi populizam pretvara u totalitarizam. (Gore sam spomenuo kakvim se sve metodama služe totalitaristi.) Ali bitno je zadržati kritični odmak, razumjeti što stvara populizam i reagirati na njegove ekscese. I čini mi se da stvaranje panike nije najbolje rješenje, ni najprimjerenija reakcija na njih.

MILANOVIĆEVA STRATEGIJA


Kad smo kod populizma i ugleda države, koliko reputaciju RH na međunarodnom i domaćem planu narušavaju i domaći populisti s političke scene, koji iz vlastitih interesa "drže stolicu", odnosno "daju vjetar u leđa", da se tako izrazim, Milanoviću, koji je i sam populist? Kako to objasniti?

- Reputacija Hrvatske trenutno nije posebno važan problem, pogotovo u svjetskim razmjerima. Uvođenje eura i pristupanje Schengenu, bit će jaki znaci normalizacije demokratske Hrvatske. Isto vrijedi i za zajednički nastup Hrvatske i europskih zemalja u borbi protiv ruskog militarizma. Predsjednik Milanović je srećom soloigrač. Osobno mi je žao što je izabrao strategiju koja domaću politiku, a posebno ulogu predsjednika Republike, pretvara u komediju. Njegova je strategija - "ja sam protiv svega što predlaže vladajuća stranka". I na taj način traži podršku svih opozicijskih stranaka, i još više - podršku nezadovoljnika svih denominacija. Normalna politika, posebno za jednog predsjednika, bila bi da unaprjeđuje proces deliberacije i donošenja strateških odluka kako bismo u sljedećim generacijama dobili kompetentnije političare. Njegovi vicevi i gafovi tome, na žalost, ne služe. I da, u tom je smislu on populist. I doista se može dogoditi da parlamentarne stranke prihvate njegovu "metodu", i da se politička komedija premjesti u ostale političke sektore - posebno u parlament. (Za sada smo samo na razini sporadičnih "skečeva".)

MEDIJI I POPULIZAM


Širi li se i tzv. medijski populizam više širi u kriznim vremenima, kakva su ova sadašnja?

- U vrijeme kada su u hrvatskom informativnom prostoru dominirale novine - one su bile izrazito populističke. One su često i same željele biti politički akteri par excellence (sjetite se Pukanića!). One su dakako to i dalje, ali je njihov utjecaj općenito, pa onda i populistički utjecaj, prema mom sudu, sve manji. Unatoč brojnim populističkim sadržajima (estrada, seks…), čini mi se da novine, a vjerojatno i drugi mediji, počinju uviđati kako politički populizam više ne donosi "ekstraprofit", odnosno da ljudi, kada uopće kupuju novine i konzumiraju medijske sadržaje, biraju nepolitičke, interesantnije teme ili kvalitetnije političke priloge. Dakle, odgovor na vaše pitanje ponovno je niječan: ne, današnji krizni trenutak definitivno ne potvrđuje tezu da politički populizam u medijima raste. Zaboravili smo koliko su mediji bili "populistični" prije. I koliko mediji općenito imaju populističkih sadržaja. Tu vodeću komedijašku ulogu sada su od medija preuzeli neki drugi ljudi - nažalost, i na visokim političkim funkcijama.

Ali problem na razini svijeta više nisu klasični mediji, nego "društvene mreže". Pokazalo se da je glavni problem, prema svemu sudeći, što za novine još uvijek vrijede neki kriteriji (odgovornosti, penali) za objavljivanja materijala, a za društvene mreže takvih kriterija više nema. Demokratičnost društvenih mreža ima stoga i svoje populističko i potencijalno distorzivno naličje. (D.J.)
Možda ste propustili...

TEMA TJEDNA: POLITIČKI I DRUŠTVENI APSURDI

Protiv napretka, protiv razuma

TEMA TJEDNA: POLITIČKI I DRUŠTVENI APSURDI

Sven Marcelić: Opozicija jedino može biti glasna - i preglasana

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana