Magazin
ZAMKE NA DOMAĆEM TERENU

Duško Sekulić: Populizam nije antidemokratski, ali demokratski poredak može biti smetnja
Objavljeno 3. prosinca, 2022.

Populizam nije neka koherentna ideologija niti je potpuno novi fenomen. Da nije koherentna ideologija, proizlazi iz činjenice što možemo raspoznati kako lijevi (na primjer, Hugo Chavez i sada Maduro u Venezueli, ili Bernie Sanders u SAD-u) tako i desni populizam (od Orbana do Trumpa). Bez obzira na tu ideološku heterogenost populizma, moramo konstatirati da je njegova "desna" pojavna forma dominantna. Također, i u modernoj povijesti imamo bezbroj primjera, od peronizma u Argentini, pužadizma u Francuskoj do makartizma u SAD-u - navodi prof. dr. sc. Duško Sekulić, profesor u mirovini Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te u nastavku svog komentara za Magazin piše:


- Bit svih populizama je u suprotstavljanju vladajućim elitama, ali na način da populisti tvrde kako su samo oni istinski predstavnici narodne volje, dok su postojeće elite "odnarođene", "izgubile kontakt s narodom", "gledaju samo svoje interese a ne mare za narod" i slično. (J. W. Mὓller) Takva orijentacija populizma zasniva se na dvije osnovne ideje. Prva je shvaćanje naroda kao homogene cjeline koja ima jasno profilirane i homogene interese. To da narod nije jedinstven posljedica je izdajničkog djelovanja elita, dok narod "u stvari" ima jedinstvenu volju i interes. Budući da dakle postoji taj jedinstveni i spoznatljivi interes, onda one političke snage koje se suprotstavljaju populističkim idejama (koje taj interes vjerno zastupaju) nisu politički protivnici, ljudi koji drukčije misle i imaju drukčije ideje o tome kako bi društvo trebalo izgledati, nego su izdajice, koji djeluju protiv pravih narodnih interesa. I u našoj političkoj svakodnevnici prepoznat ćete populiste koji se u opisivanju protivnika (elita na vlasti) razbacuju terminima kao što su "veleizdajnici", "izdaja nacionalnih interesa" i slično.

NIJE NOVI FENOMEN


Historijski valovi populizma imaju svoje korijene u ekonomskim i političkim procesima povijesnog trenutka. Suvremeni val populizma ima svoje korijene u neoliberalnoj ekonomskoj politici, koja je postala dominantna nakon pada Berlinskog zida i procesa ubrzane globalizacije koja je slijedila. U tome je procesu ekonomska efikasnost dovela u pitanje socijalnu državu i "socijalni pakt" na kojem je ona počivala i kao rezultat imala povećanje ekonomskih nejednakosti i smanjenje socijalne sigurnosti. Masovne migracije kao sastavni dio tog procesa globalizacije bile su posljednji okidač, koji je doveo do novog vala populizma. Ono što je nekada bilo židovstvo, sada su imigranti, koji mobiliziraju narod na obranu nacionalnog identiteta, borbu protiv druge kulture koja će nas preplaviti i slično. Usput budi rečeno, na primjeru populističkog režima u Mađarskoj vidimo da se i "dobri stari" antisemitizam dobro udružuje s novim antiimigracijskim idejama. U populističkom diskursu otuđene elite su te koje promoviraju efikasnost na račun socijalne sigurnosti, koje promoviraju dotok emigranata, a u ekstremnoj populističkoj ideji javljaju se ideje o tome da elite žele "zamijeniti" postojeću populaciju (narod) imigrantima.

POPULIZAM I DEMOKRACIJA


Osnovni lijek za sve stvarne probleme populisti vide u tome da narod konačno spozna svoje "prave interese" i dovede na vlast političku snagu koja te interese zastupa. U tom procesu možemo otkriti da je osnovna idejna struktura populizma antipluralistička, ali ne i antidemokratska. Ona je antipluralistička u tome što populisti ne vide društvo kao niz grupa koje imaju različite interese, ideje i vizije društva. Za njih postoji jedna metafizička ideja naroda, njegove jedinstvene volje, a sve drugo je antinarodno, izdaja naroda i slično. Taj antipluralistički stav najbolje je izražen u poznatoj sintagmi Šime Đodana da nama Hrvatima ne treba višestranačje jer smo mi jedinstveni, ali, eto, Zapad to od nas traži pa ćemo se tome podrediti.

Populizam nije antidemokratski. On smatra da će ih "prava demokracija" dovesti na vlast jer oni ionako predstavljaju "pravi narod". No ono što nam pokazuju slučajevi kada populisti dođu na vlast demokratskim procedurama (od Venezuele do Mađarske), to je da oni tada brzo počinju potkopavati demokratski poredak. To potkopavanje ne znači otvorenu diktaturu, ali znači uništavanje svih onih institucija koje su ključne za funkcioniranje liberalno-demokratske države. Populisti potkopavaju ili uništavaju nezavisno sudstvo, slobodu medija, ustavne garancije, od individualnih sloboda do prava manjina, dakle, sve ono što ograničava demokratski izabranu vlast da čini što joj je volja. Drugim riječima, populisti, kada dođu nas vlast u liberalnoj demokraciji, uništavaju "liberalnu" komponentu tog režima, a ostavljaju "demokratsku". Moramo razumjeti da je "liberalna demokracija" vladavina prava koja ograničava "čistu" demokraciju, tj. vladavinu većine. Ako većina želi pobiti ili protjerati manjinu (etničku, seksualnu, religijsku ili, na primjer, bogate, kojima većina želi oduzeti bogatstvo), onda "liberalna komponenta"- ustav, sudovi, ograničava volju većine. Populisti na vlasti žele dokinuti ili staviti pod kontrolu većine sve institucije liberalne demokracije da bi ta većina vladala bez ograničenja. Populisti se ne boje toga jer oni u svojoj imaginaciji predstavljaju tu većinu, a institucije liberalne komponente demokracije ionako samo promoviraju ideje otuđene elite. Jasno, istovremeno oni mijenjaju politički sustav na takav način da im omogući da zauvijek predstavljaju volju jedinstvenog naroda. Ako postoje neki koji se s njima ne slažu, to su i tako narodni odrodi i izdajice, pa takvi trebaju biti isključeni iz političkog odlučivanja da ne bi potkopavali volju naroda i jedinstvene nacionalne interese. Ta dimenzija populizma dobila je svoj izraz u konceptu "iliberalne demokracije", tj. vladavine većine koja nije kontrolirana vladavinom prava.

HRVATSKI PRIMJERI



Možemo reći da populizam ima dvije osnovne dimenzije - vertikalnu i horizontalnu. (Brubacker) Do sada smo govorili o vertikalnoj dimenziji - narod (čije metafizičko jedinstvo zastupaju populisti) protiv elite. No postoji i horizontalna dimenzija, tj. diferencijacija na to tko spada u narod, a tko je izvan njega. U toj dimenziji populizam se u velikoj mjeri preklapa, iako nije identičan, s nacionalizmom. Naime, narod na koji se populisti pozivaju ne mora biti, iako najčešće jest, narod u etničkom smislu. Tako, na primjer, populizam u Hrvatskoj ima eminentno nacionalističku formu. Nenacionalističke pojave populizma imale su slab odjek i brzo su se rastapale, što nam najbolje pokazuje kratkotrajni bljesak Živog zida ili prototip populizma Mislav Kolakušić. S druge strane sve stranke desnice pretendiraju na to da predstavljaju "prave interese" hrvatskog naroda, a protiv odnarođenih elita i "sluga" Bruxellesa. Te stranke koje predstavljaju "prave" interese hrvatskog naroda sprečavane su u tome od raznih mračnih snaga, kao što je UDBA, koja sudbinski djeluje u hrvatskoj i tridesetak godina nakon raspada Jugoslavije, ili pak oni nelustrirani i njihova djeca, koji sprečavaju da hrvatski narod spozna svoje "prave" interese. Kao što Orban ima svojeg Šorosa, tako i mi imamo svoju UDBU i mračne nelustrirane snage koje nam ometaju naše prirodno jedinstvo. U kojoj su mjeri naši nacionalisti demokratski ili nedemokratski orijentirani, može se jasno odrediti po njihovu odnosu prema režimu NDH. Naime, taj režim je bio naravno i genocidan i revni saveznik nacizma i fašizma. Ali uz to on je u svojoj ideologiji bio s jedne strane totalitaran (zabrana stranaka, jedan vođa jedan narod i sve ostale karakteristike totalitarizma), a s druge strane bio nacionalan, dakle jedan oblik nacionalnog totalitarizma. Moderni antidemokratski nacionalizam veličat će taj režim jer je bio nacionalan, a činjenica da je bio totalitaran mu ne smeta. S druge strane, kritičniji nacionalisti taj režim neće uzimati kao uzor upravo zbog njegove totalitarnosti, usprkos njegovoj nacionalnoj orijentaciji.

Drugim riječima, imamo razliku između liberalnih nacionalista i iliberalnih nacionalista, koje samo korak dijeli od punog totalitarizma. Jedan indikator razlikovanja je njihov odnos prema osamostaljenju Hrvatske. Liberalni nacionalisti će uvijek ravnopravno naglašavati samostalnost Hrvatske i njezin demokratski poredak, koji je "osvojen" samostalnošću. "Pravi" nacionalisti govorit će samo o nacionalnoj samostalnosti jer im je zapravo narav poretka od sekundarnog značenja. Njima je ustaški totalitarizam jednako dobar kao i današnji demokratski poredak Hrvatske. Prvi prihvaćaju da je društvo pluralističko, pa da i Hrvati imaju različite poglede na svijet, pa i da su pripadnici raznih manjina punopravni članovi društva i konzekventno da su nacionalne politike plod političkog dogovora i kompromisa koji se postiže kroz institucije demokratskog sistema. Dugi smatraju da nacionalni interes "objektivno" postoji i da ga oni pravilno tumače, a demokratski proces i politička korumpiranost društva, urote protivnika onemogućavaju da taj zajednički interes dođe do izražaja.

Demokratski poredak je više smetnja i kada bi se svi oni koji ne zavređuju sudjelovati u političkom odlučivanju isključili iz društva, onda bi zavladalo jedinstvo, harmonija, a nacionalni populisti nesmetano bi djelovali u interesu naroda. Kako izgleda realizacija tog projekta, dovoljno je svrnuti pogled u susjednu Mađarsku. Uostalom, populista ćete lako prepoznati po tome koliko se divi Orbanu i njegovim postignućima u nama susjednoj zemlji.


 

Piše: Duško Sekulić
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana