Ali u istom onom trenutku kad mi je gutljaj čaja, izmiješan s mrvicama kolača, dotaknuo nepce, ja uzdrhtah, svrativši pažnju na nešto izvanredno što se zbivalo u meni. Smjesta mi sve nedaće života postadoše ravnodušne, njegovi mi se porazi učiniše bezopasni, a njegova kratkoća prividna… I tad mi na jednom pred očima iskrsne uspomena. Taj okus pripada komadiću madeleine koji mi je u Combrayu, u nedjelju ujutro, davala tetka Leonie kad bih došao u njenu sobu da je pozdravim… Miris i okus; premda nježniji, čuvaju u sebi sjećanje, očekivanje i nadu, i kraj ruševina svega drugoga, na svojim sitnim, jedva zamjetljivim kapljicama, nepokolebljivo nose cijelu golemu zgradu uspomena, napisao je Marcel Proust.

Slavni je impresionist, odnosno njegov roman U potrazi za izgubljenim vremenom, na određeni način bio inspiracijom za ovaj svečarski prilog Osijeku na dar za njegov dan. Preciznije, bio je to recept, s tek nekoliko probranih sastojaka, poput onoga Marcelove tete Leonie koji je sadržavao samo brašno, šećer, jaja, maslac i malo limunove korice.

Recept za Osječku tortu Thesse Weissmann, zabilježen u njezinoj knjizi recepata koja je svojedobno bila izložena na izložbi o ostavštini ugledne osječke židovske obitelji Weissmann, inspirirao je ovaj novinski prilog kojim smo željeli naglasiti važnost obitelji (u mnogim njezinim pojavnostima) te značenje osobnih i obiteljskih povijesti u našoj zajedničkoj. Naime, čak i mrljice od žumanjaka i čokolade, ili otisci prstiju na nekoj stranici obiteljske bilježnice s receptima, otkrivaju, bez ikakvih forenzičkih metoda, koji je kolač najčešće pekla neka obitelj za svoja okupljanja; nazivi recepata poput Ljerkin kolač spominju nekoga komu je taj kolač najbolje uspijevao pa mu je odana čast imenovanjem; otkrivaju te bilježnice koje mirišu na štapiće cimeta i mahune vanilije iz kuhinjskih ladica gastronomsku modu nekog razdoblja, a promjena rukopisa nagovješćuje kako je netko drugi iz obitelji odlučio nastaviti zapisivati idealne omjere budućih obiteljskih okupljanja... I doista, profinjeni recept za Osječku tortu govori o obitelji važnoj za osječku povijest jednako rječito kao i druga njezina ostavština, pokazujući kako ni najveće zlo ne može izbisati postojanja i sjećanja, jer ona će se pojaviti, kako piše Proust, čak i u komadiću kolača koji nepokolebljivo nosi cijelu golemu zgradu uspomena.

Tako smo ove godine odlučili ispričati nekoliko priča o osječkim obiteljima. Zapisi su to o njhovoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, o njima u gradu i gradu u njima. Neki od junaka tih priča nisu nikada otišli iz Osijeka, neki su odlazili i vraćali se, neki su trenutno na drugoj adresi, neki su postali Osječani u tužnim okolnostima... No svima je zajedničko to što je Osijek važan sastojak njihova recepta za život, samo su ostali sastojci i njihovi omjeri drukčiji. Neke od njih možemo prepisati, učiniti svojima, jer su provjereno dobri, čak i ako su ponekad više gorki nego slatki, poput života samog.

Sretan nam Dan grada!