Na trinaestom smo katu četverolista na Vijencu Ivana Meštrovića. S prozora dnevne sobe pogled puca na studentski kampus, Dravu, KBC i napuštene pogone OLT-a. Moja mi je domaćica, Ukrajinka Svetlana (čita se Svitlana, nap. a.) Lingovskaya minutu-dvije prije pričala o svom gradu imena Kryvyi Rih (Krivi Rog), poznatom baš po tvornici čelika. U njoj i danas radi njezin suprug, mehaničar, a radila je i ona, ekonomistica. Obje volimo čitati, valjda smo zato činjenicu da je njezina osječka adresa baš u susjedstvu nekadašnje Osječke ljevaonice željeza i tvornice strojeva doživjele literarno, sudbinski predodređenom.
Maturantica i osnovac
Iako Svetlanine nevjerojatno plave oči nisu uplakane i često se srdačno osmjehuje dok razgovaramo, razlog njezina dolaska u Osijek rat je kojim je ruski agresor razdvojio njezinu složnu obitelj - muž i roditelji ostali su u Ukrajini, ona je, u svojoj 38. godini, s dvoje maloljetne djece, prvo izbjegla u Mađarsku, a otamo u Osijek. Stigli su Svetlana, kći Alina, koja je nedavno proslavila 17. rođendan, i 9-godišnji sin Makar u grad na Dravi o kojemu dotad nisu znali ništa osim glasina da u njemu žive dobri, gostoljubivi ljudi koji su 90-ih godina prošlog stoljeća, nažalost, na vlastitoj koži iskusili rat, granatiranje, smrt, neizvjesnost. Svetlana je željela samo jedno - omogućiti djeci da idu u školu. Ona i suprug donijeli su odluku: Njihovoj djeci nitko neće ukrasti djetinjstvo!
Trinaestog su dana ožujka stigli u Osijek, u organizirani smještaj u Pejačevićevoj ulici, a već 4. travnja Svetlana je počela raditi u Hrvatskom telekomu, u arhivi. Alina je krenula na nastavu u I. gimnaziju, Makar u OŠ Svete Ane. Osijek i Osječani svidjeli su im se na prvi pogled.
"Nedugo nakon dolaska odlučila sam iskoristiti mogućnost smještaja u iznajmljenom stanu. U tom slučaju gubimo pravo na besplatne obroke, no bilo mi je jako važno da budemo sami, kao obitelj. U organiziranom smještaju, na čemu sam, dakako, jako zahvalna, živiš kao u studentskom domu, a ja sam željela da djeca žive slično kao kod kuće - da kuhamo, pospremamo, da uče u svojoj sobi... Ovdje, na Vijencu, jako nam je lijepo, cijeli nam je Osijek kao na dlanu, sad nam je još ljepši kada smo ga vidjeli ovako, iz ptičje perspektive", kaže mi.
Upoznale smo se proljetos u udruzi DKolektiv, u čiji sam Društveni atelje došla okušati se u volontiranju s ukrajinskim izbjeglicama. Popile smo kavu, razgovarale, sprijateljile se na Facebooku kako bismo ostale u kontaktu. Kada smo u prilogu za Dan grada odlučili ove godine predstaviti Osijek kao grad obitelji, znala sam da ona ukrajinska treba biti baš Svetlanina. Primaju me u svoj dom, pijemo čaj, djeca su razgovorljiva, pristojna, pametna, znatiželjna... Raspituju se o meni i pitaju za moju kćer. Alina mi na izvrsnom hrvatskom otkriva svoje planove za budućnost. Kad ima nastavu poslijepodne, odmah po završetku juri u Edukos, na pripreme, kao i mnogi njezini osječki vršnjaci. Želi sa što bojim ocjenama završiti četvrti razred u Općoj gimnaziji, no još ne zna hoće li kao ukrajinska državljanka moći polagati ispite državne mature u Hrvatskoj. Voljela bi da joj to omoguće, jer sanja o studiju fizikalne terapije u Vukovaru.
Makar obožava svoj razred i svoju učiteljicu. Svaki dan sjedne na Vijencu u tramvaj i odveze se u školu u centar. Nije ju želio promijeniti jer su ga u razredu lijepo prihvatili. Trenira kickboxing u klubu Sveti Duh, sviđaju mu se i dvorana i treneri. Alina je u Ukrajini trenirala plivanje i boks, ali kaže kako joj obveze pred maturu ne ostavljaju vremena za treninge. Ipak, s bratom i mamom često vozi bicikl, pješači preko mosta prema Baranji, sama često trči uz Dravu...
Svi su dobri
I Svetlana i njezina djeca stekli su već mnogo prijatelja u Osijeku. "Svi su dobri", odlučan je Makar, s kojim se složila i njegova sestra. "Svi nas uvijek prvo pitaju trebamo li nešto, nude pomoć, što mi je ispočetka bilo neobično jer mi Ukrajinci, ruku na srce, nismo takvi. Nama je to jako lijepo iskustvo i vjerujem da će nas ono promijeniti nabolje", kaže Svetlana.
Pokazuju mi pano na zidu dnevne sobe prepun fotografija iz Ukrajine. Izradili su ga za Alinin 17. rođendan. Priča mi o slastici od sira koju sama zna ispeći i već ju je nosila u školu - kažem joj da me podsjeća na jabuke u šlafroku. "To su mi rekli i u razredu", kaže smijući se. Svetlana dodaje kako se njoj najviše sviđaju mađarice i naši kolači općenito. Postala je prava Osječanka jer se posvuda vozi biciklom koji joj je darovala kolegica s posla i rado sjedi po kavama ako ima slobodnog vremena. Kod kuće su, kaže, osim tradicionalnih jela, juha i variva najviše, rado jeli suši, koji je ondje jako popularan uvozni specijalitet. Isprobali su sva slavonska najpopularnija jela, pa i ona najljuća, a Alina se hvali kako već solidno samostalno kuha i rado koristi Vegetu "jer sve popravi, a u Ukrajini je nema".
Mogli smo mi tako do sutra razgovarati, ali Alina je morala na nastavu, a Svetlana je već kasnila na posao. Vozim jednu pa drugu i ovim putem molim da se ovaj tekst uvaži kao ispričnica legicama Svetlani i Alini. Lega Makar taj je dan već bio odradio školu i mogao se na miru igrati.
Ivana Rab Guljaš
Kako se na ukrajinskom kaže dumina?
Pitam djecu znaju li pokoju riječ osječkog slenga. Čuli su za butru, kažu, i već sami u razgovoru s prijateljima koriste kužiš?
Smijemo se svi četvero tražeći engleske, a onda i ukrajinske riječi za osječke izraze lega/legica, fora, dumina, kondor, treska, slamboš... Svetlana svaku riječ zapisuje u bilježnicu, jer vjeruje da će tako brže učiti i biti još bliskija s Osječanima, prava legica. Vjerujte, ona to već jest! Poznaje ju puno ljudi, bila je već jednom intervjuirana i za Glas Slavonije, ali i za druge medije u Osijeku.
U nas se kaže: Svako zlo za neko dobro. Ako se iz rata može izvući ikakvo dobro, onda je to ono dobro u ljudima koji će se naći pri ruci ljudima u nevolji i ono dobro kojim će oni jednom uzvratiti.
Nije lako bez tate
Svetlana je u rujnu s djecom otišla u Ukrajinu kako bi vidjela supruga i roditelje. Njihov je obiteljski dom na sjeveru tog vrlo dugačkog grada, gdje je ratna ugroza nešto manja nego na njegovu jugu. No nigdje nije sigurno i djeca su bila u strahu.
”Evo, posljednja dva dana u gradu nemaju ni struje, ni vode, ni interneta, ni telefona. Ne mogu se čuti sa suprugom, djeca ondje ne mogu pohađati nastavu čak ni online. Zbog škole sam i dovela djecu u Hrvatsku. Nitko ne zna koliko će rat potrajati, a kći je tako blizu mature i upisa na fakultet. Djeca trebaju živjeti bez straha za svoj život, trebaju učiti, družiti se s vršnjacima, trenirati, igrati se, izlaziti, ići u kino, na kupanje... Naša kuća nije oštećena, ali samo kilometar od nje bilo je granatiranja”, pojašnjava.
I njoj i djeci jako nedostaje njihov ukrajinski dom, suprug i tata ponajviše. U kontaktu su kad god je to moguće i sve bitne odluke donose zajedno.
