Naše su i pjesme i snovi. U polifoniji ili unisono, kako kada. No svatko je i solist
Možda i jesmo raspjevani kao obitelj von Trapp, no (još) nas nema dovoljno, kažu mi, zvonko se smijući, Lakotići dok sjedimo za njihovim obiteljskim stolom uz koji pucketa kaljeva peć, a na stolu mirišu svježe skuhana crna kava i netom ispečeni medenjaci. Zajedničke su im i pjesme i snovi. U polifoniji ili unisono. No svatko je od njih povremeno solist, u čemu ga ostali bezrezervno podržavaju. Skeptici i cinici pomislit će da pretjerujemo, no, vjerujte, riječ je doista o složnoj obitelji u kojoj se i gost nakon pet minuta osjeća kao domaći. Grleno se smiju, imaju smisla za šalu, slušaju jedni druge, vole provoditi vrijeme zajedno, pa ćete na Facebooku naći videa s njihovih putovanja iz kojih je jasno zašto uopće nije pretenciozno uspoređivati ih s von Trappovima.
Izvan gradske vreve
Od 2002. godine žive izvan gradske vreve, na nekadašnjoj pustari, uz tek nekoliko susjeda. Preselili su se svojedobno iz Industrijske četvrti, iz Cetinske ulice, jer je ondje dvorište njihove kuće bilo premaleno. Željeli su imati terasu, cvjetnjak, povrtnjak i drveće po čijim će se krošnjama penjati djeca, u čijem će hladu čitati dobre knjige, gdje će moći zapaliti vatru i peći slaninu s prijateljima... I imaju sve to!
"Tihomir je odrastao u blizini i znali smo da želimo da i naša djeca odrastaju u prirodnom ambijentu, da ne provode sve vrijeme u kući, za računalom. Život na ovoj adresi jedino je zahtijevao veći angažman oko prijevoza djece na slobodne aktivnosti (išli su u Glazbenu, na folklor, Zumbiće, Brevisice, u Broadway na ples, na plivanje i košarku..,), no kada su dovoljno odrasla, koristila su gradski autobus ili bicikil. Bila je to žrtva koju smo svi podnijeli jer su prednosti našeg obiteljskog života ovdje bile višestruke", kaže tata Tihomir. Mama Snježana dodaje kako uživaju u miru i tišini, daleko od prometne gužve. "Kao da si na selu, a zapravo si u gradu", sažima dojmove. S druge strane, jako vole putovati i još uvijek to rado čine zajedno ako su svi u mogućnosti. Putovanja im nikada nisu monotona jer u automobilu pjevaju dok se ne umore, a to se, priznaju, rijetko događa.
Snježanu svi odmilja zovu Šefica. Ratnih su godina osječki kazalištarci bili pozvani na gostovanje u Njemačku. Bio je dogovoren nastup u jednom gradu, no neplanirano su im ponudli i drugi. Na putovanju im se pokvario autobus, ali popravio ga je vješti zborist Pekan, pri čemu se opekao na auspuh. Snježana je u torbi imala mast za opekline. I ne samo lijekove, iz te je obične ženske torbe nahranila konzervama cijeli autobus, zbog čega je Pekan zaključio: "Ti si prava šefica!" I ostala je to. Beskrajno je vješta u kuhinji, pa je svojedobno imala gastrokolumnu u Glasu Slavonije. "Da je prije 20 godina postojao Instragram, mogla sam postati influencerica", kaže. S obzirom na ono što izlazi iz njezine pećnice i koliko je vješta u prezentaciji svojih kulinarskih čarolija, sigurno bi se obogatila.
Radi i imat ćeš
Bogati nisu, kažu mi, ali su odškolovali dvoje djece u Zagrebu, a i treće će, čini se, za koju godinu tim putem. Ponosni su na sina i kćeri, a kako i ne bi bili kada su svestrani, pametni, marljivi, pristojni i samostalni mladi ljudi, što u eri preprotektivnog roditeljstva nije čest slučaj. Sva djeca u obitelji Lakotić znaju kuhati, čak se i 13-godišnja Rujana snalazi za štednjakom. "Morana je naučila kuhati kada sam rodila Rujanu, Bartul je rado zavirivao u lonce pa kuha i sada, kada ima svoju obitelj. Tihomir je pak vješt u kuhinji na otvorenome, uz roštilj i kotlić", kaže Snježana. Rujana, Morana i Snježana za koji će dan početi peći božićne kolače, kojima se veseli sva rodbina, prijatelji i kolege. Lakotići se vole družiti, u njihovoj je kući ionako rijetko tiho. Svi vježbaju sviranje i pjevanje, pa su kod njih čak i mačke i pas muzikalni.
Odgajajući djecu bilo im je važno da nauče cijeniti tuđi i vlastiti rad. Ni jedan posao nije sramota, govorili su im, što su pokazali i svojim primjerom. Tihomir je radio kao dostavljač, a onda je prihvatio posao na kamionu koji odvozi smeće. Danas radi u dostavnom servisu i svira sa svojim Hrvatskim sokolom po svadbama, zarukama, momačkim i djevojačkim, pa i u tužnim prigodama. Morana i Bartul radili su studentske poslove tijekom cijelog studija, a ipak su ga završili u roku. I danas rade honorarne poslove, jer od kukanja se ne živi.
U obitelji Lakotić nekad si kolovođa, nekad kec, a nekad plešeš u sredini, da upotrijebimo folklornu metaforu. Kako god bilo, svatko je jednako važan i jednako voljen. Ako ova glazbena obitelj nije zaslužila pljesak, ne znamo tko jest. Bravo, Lakotići!
Ivana Rab Guljaš
MORANA LAKOTIĆ
CIJELI JOJ SE TJEDAN VRTI OKO GLAZBE I SRETNA JE ZBOG TOGA
Kako Morana sve stiže, teško je objasniti. Jedno je od mogućih objašnjenja njezina mladost, drugo nepresušna energija, a čini se da je ipak najvažnija ljubav prema glazbi. Jer oko glazbe se vrti većina njezinih interesa. Trenutačno radi kao nastavnica Glazbenog odgoja u OŠ "Dobriša Cesarić", koju je i sama pohađala usporedno s Glazbenom školom Franje Kuhača. Išla je na Zumbiće, potom na Brevisice, plesala u Plesnom klubu Broadway, trenirala plivanje i košarku... Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu stekla je zvanje mag. mus."Budući da sam u Osijeku bila članica HKUD-a Željezničar, željela sam nastaviti baviti se folklorom i u Zagrebu. Dobila sam preporuku za Folklorni ansambl Zagreb-Markovac, i doista sam se dobro uklopila. Vodila sam njihovu dječju skupinu, a posljednje dvije godine studija i pjevanje", kaže Morana.
Povratkom u Osijek vratila se i u "Želju", gdje vodi dječju folklornu skupinu. Osim toga, u udruzi Šokačka grana voditeljica je ženske skupine, u KUD-u Aljmaš vodi žensku pjevačku skupinu, a vodi i crkveni zbor mladih. Kao i mama, i Morana pjeva u Hrvatskom pjevačkom društvu "Lipa". Radi kao nastavnica u školi, gdje vodi školski orkestar. Pa kako sve stigne?"Ponedjeljkom i četvrtkom dječje su probe u Željezničaru, četvrtkom još idem i na probu u Lipu. Utorkom je proba zbora mladih u crkvi, srijedom proba u Šokačkoj grani, a nedjeljom proba u Aljamšu. Dakle, petkom i subotom sam slobodna", kaže uz veliki osmijeh. S KUD-om Aljmaš od 2016. surađivala je njezina mama, a Morana je prošle jeseni preuzela pjevačku skupinu. Svi su je uvjeravali kako se nikada neće vratiti u Osijek, no ona je znala da nisu u pravu, iako studij i život u studentskom domu u Zagrebu pamti kao fantastično razdoblje života.
“S najboljom prijateljicom Teom (koja radi u ansamblu Lado, nap.a.), s kojom sam se upoznala na Zimskoj školi folklora, otvorila sam TikTok profil Tea i Morana, gdje objavljujemo svoje snimke”, otkriva. Poslušajte, oduševit ćete se! I.R.G.
BARTUL, ELLA I MARA LAKOTIĆ
VIOLIST SE U ZAGREBU ZALJUBIO U UČITELJICU - NA FOLKLORU
Bartul Lakotić jedini je sin i srednje dijete Snježane i Tihomira. Njegova kći Mara, rođena 3. listopada ove godine, njihova je prva unučica. Bartul je u Zagreb otišao po diplomu upisavši 2017. violu na Muzičkoj akademiji, no ispalo je 3 u 1 - diplomirao je, našao je ljubav svog života i postao je tata."Trenutno radim na zamjeni, predajem violinu u osnovnoj glazbenoj školi u Ivanić-Gradu. Inače sam magistar muzike - violist. Naime, kada sam izrastao i kada se vidjelo da imam velike ruke, savjetovali su mi da je viola pogodnija za mene jer je veća od violine. Dobro sam odlučio, više mi se sviđa uloga koju viola ima u orkestralnoj i komornoj glazbi. Ona je kao ljepilo, sve povezuje", otkriva.Svoju je suprugu, Zagrepčanku Ellu, po zanimanju učiteljicu, upoznao u Folklornom ansamblu Zagreb-Markovac, čiji se slogan "Jer prava umjetnost dolazi iz srca" u njegovu slučaju pokazao proročanskim. Bar kada je o srcu riječ. Zaljubili su se ondje Zagrepčanka i Osječanin, pa se nije vratio u Osijek kako je planirao kada je upisivao studij.
Umjesto toga s Ellom je kupio stan u Velikoj Gorici. Zanimljivo je da su se i Bartulovi roditelji upoznali i zaljubili na folkloru, a Bartul je izabrao baš Zagreb-Markovac zbog sestre Morane, koja se tom ansamblu pridružila kada je došla studirati u Zagreb.Bartul ističe kako su svi u obitelji Lakotić folkloraši, pa je to, eto, i snaha. Odrastao je u obitelji kojoj je glazba u genetskom kodu, no roditelji mu je nikada nisu nametali. Jednostavno, sva su djeca zaključila da bez glazbe ne mogu. Bartul je upisao Matematičku gimnaziju, ali već se u drugom razredu prebacio u glazbeni razred. Kao dječak pjevao je u Zumbićima i išao na folklor, neko se vrijeme bavio mišlju da studira pjevanje. Kazališno je dijete i to mu je bilo blisko. Na kraju se odlučio za violu i sretan je zbog toga.
Obožavao je odrastati u Osijeku, u kući izvan gradske vreve. "Vječno sam bio vani, s prijateljima. Voljeli sam se penjati po drveću, nismo morali ići u park, mi smo imali Drvengrad u dvorištu", kaže uz osmijeh. Jedan od tih penjača vjenčani mu je kum. I.R.G.
RUJANA LAKOTIĆ
KLARINET, PJEVANJE I “ŽELJO” NJENA SU KARTA ZA POZORNICU
Rujana je ljubimica cijele obitelji, a kako i ne bi bila kada je postala njezinim članom posljednja. Odmalena je pokazivala dar za glazbu, genetika i okruženje učinili su svoje, pa je na obiteljskim videima koje mama dijeli na Facebooku uvijek najsjajnija zvijezda."Trinaest mi je godina i idem u 7. razred OŠ "Dobriša Cesarić". Usporedno pohađam Glazbenu školu Franje Kuhača, gdje sviram klarinet i pjevam u komornom sastavu s Ivanom Bulićem i Natali Balić, kao trio, a kvartet smo nas troje s Leom Šenk koja nas prati na klaviru. Pjevam ponekad i kao solistica, recimo nedavno sam pjevala u sklopu manifestacije Jazz na vodenici", nabraja svoje interese Rujana. Pojašnjava kako svatko od njih ima individualne probe s prof. Ivančicom Hinek, koja je Rujanu, Ivana i Natali otkrila tijekom škole na daljinu, kada su dobili zadaću da na njezinu matricu - pjevaju.
"Klarinet sviram pet godina, a pjevam od prošle godine, no jednako volim i jedno i drugo. Puhački sam instrument izabarala slučajno, iz znatiželje, i baš mi se sviđa. Namjeravam nastaviti i u srednjoj glazbenoj školi svirati klarinet i pjevati", otkriva planove Rujana, koju svoju budućnost vidi u kazalištu gdje je, pokraj pozornice ili uz nju, uz mamu bila od malena. Kao i svi Lakotići, pleše i pjeva u HKUD-u Željezničar, no glasno se smije na zaključak kako će si ondje i ona naći dečka, jer mama, tata i brat zaljubili su se na folkloru.Zanimljivo je da je Rujani odnedavno razrednica - sestra. Morana joj predaje Glazbenu kulturu, a kako je kolegica koju mijenja igrom slučaja i Rujanina razrednica, tako je odjednom postala sestra razrednica. To nikomu ne smeta, jer Rujani, svestranoj glazbenici, ne treba protekcija. U šali, međutim, kaže kako bi bilo bolje da joj Morana predaje neki predmet koji joj teže ide. "Malo mi je čudno reći seki razrednice, ili Vi, pa najčešće zamolim da joj se netko drugi obrati umjesto mene", kaže kroz smijeh Rujana.
U Rujaninu se glazbenu svestranost možete uvjeriti na YouTube kanalu Glazbene škole. I.R.G.
SNJEŽANA I TIHOMIR LAKOTIĆ
PJEVAČICA U OPERI I TAMBURAŠ U SRETNOM SU BRAKU 32 GODINE
Snježana i Tihomir su vršnjaci, samo je on rođen početkom 1968., a ona na kraju. Upoznali su se - i zaljubili - u HKUD-u Željezničar. Snježana je prvo pohađala KUD Milica Križan jer joj je on, s obzirom na to da je stanovala na Jugu 2, bio najbliži. No susjeda ju je nagovorila da se prebaci u KUD Srđan Petrov, kako se nekada nazivao Željezničar. Snježana je ondje plesala i pjevala, a on je plesao i svirao. "Spanđali smo se 1988. godine na nekom rođendanu", kaže Tihomir. "Četvrti smo dan znali da ćemo se oženiti", tvrdi Snježana. Sudbonosno DA izrekli su 28. srpnja 1990., a godinu kasnije Tihomir je postao branitelj. "Ostala sam sama u stanu na Jugu 2. Naše se prvo dijete, kći Morana, rodilo 1995." kaže Snježana.
U Želji su poslije odrastala i njihova djeca, folklor je postao sastavnim dijelom njihove obitelji i osobnih životopisa, donio im je mnogo radosti i prijatelja, koncerata i putovanja. Kao učenica Glazbene škole koja je završila glazbeni razred u CUO-u Braća Ribar nije bilo neočekivano da dođe u kazališni zbor, u kojemu je već radio njezin tata. I tete i bake izvrsno su pjevale, bile su počimalje i u folkloru i u crkvi. Snježana je članica zbora Opere HNK-a već 33 godine, a nastupa i u manjim solističkim ulogama. "Kada sam htjela upisati izvanredno studij pjevanja, počeo je Domovinski rat, a onda su počela stizati djeca. Nakon gimnazije, nažalost, nisam imala financijskih mogućnosti studirati, pospremala sam i peglala po kućama i radila za mali honorar u teatru i KUD-u", prisjeća se.
Tihomir je prva dva razreda išao u "mali CUO", a onda je odlučio (kaže, zeznuo se) upisati se u "Đuru" za autolakirera.
“Tek sam nakon što sam završio školu doznao da sam daltonist”, kaže uz gromki smijeh, dodajući kako je sreća što se time nikada nije bavio. Radio je gotovo tri desetljeća u Unikomu, a nedavno je odlučio “otići u privatnike”. Svira i pjeva u tamburaškom sastavu Hrvatski sokol, pa je i s našeg druženja otišao na “gažu”. I.R.G.