Prema nedavno objavljenim podatcima Državnog zavoda za statistiku, godišnja stopa inflacije u Hrvatskoj dosegnula je nove najviše zabilježene razine, popela se na 13,2 posto! Neki se čude, neki za to imaju opravdanja, no, objektivno gledajući, koja je prava istina o inflaciji? Usput rečeno, u veljači ste i sami navodili 10 činjenica koje treba znati o inflaciji... Treba li toj listi dodati još koju činjenicu, s obzirom na sadašnje stanje u EU-u, RH... - pitali smo dr. sc. Velimira Sriću, sveučilišnog professora emeritusa na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, akademika Europske akademije i IANUBIH-a

- Ne treba se ničemu čuditi niti pretjerano plašiti, ali valja djelovati. Naime, kako smo rekli u veljači, strah od inflacije ne pomaže u rješavanju problema, nego ga samo povećava jer dio inflatornih pritisaka nastaje iz samog očekivanja rasta cijena. Ako poduzetnik misli da će sve uskoro biti 20 % skuplje, onda će i sam povećati cijenu bar toliko da izbjegne gubitak. A monopolist će odmah lakše postati "inflacijski profiter". U proteklom smo se razdoblju podsjetili da se tim psihološkim fenomenom inflacija hrani i dobiva ubrzanje. No priroda i posljedice inflacije uvijek su iste - radi se o procesu stalnog rasta cijena čime se smanjuje vrijednost novca, što čini robe i usluge skupljima. No nekad je ta pojava bila "državni neprijatelj broj jedan" iako je na godišnjoj razini iznosila od 5 do 7 %, a sad se pokušavamo naviknuti na dvoznamenkastu brojku kao "novo normalno".

Aktualna situacija nas uči da uz dvije glavne teorije koje objašnjavaju fenomen, a to su "Cost-Push inflacija" (cijene rastu zbog rasta troškova) i "Demand-Pull inflacija" (kupovna moć ljudi raste brže od dostupnosti roba i usluga), danas snažno djeluje treći oblik, a to je "Money-Print inflacija", jer su zbog gladi za investicijskim kapitalom, saniranja troškova pandemije, a sada zbog podmirivanja troškova rata i ekologije, države izabrale laganiji način borbe s financijskim problemima, a to je tiskanje novca koji nema pokrića u robama i uslugama. Zato inflacija značajno utječe na opasnost od recesije jer se smanjenjem kupovne moći stanovništva i manjom dobiti kompanija dovode u pitanje dva ključna motora gospodarskog razvoja, potrošnja i investicije.



Vlada je predstavila proračun za 2023., prvi put u eurima. Svodi li se zapravo takav krizni proračun na sintagmu "umjesto nerealnih ambicija, realna očekivanja"? S proračunom u svezi - jesmo li preskupa država?

- Sa stajališta broja i kvalitete državnih službenika možda i nismo, ali sa stajališta efikasnosti te države i svih njezinih institucija svakako jesmo. Naime, nemamo mi previše zaposlenih u javnom sektoru koliko imamo premalo onih koji svoj posao rade ambiciozno, poduzetno i kvalitetno. Glavni problem je bio i ostao isti i može se sažeti u jednostavnu činjenicu. Prilikom raspada Jugoslavije Hrvatska je imala oko 100 općina i to je bila sva teritorijalna složenost zemlje s blizu pet milijuna stanovnika. Danas kad nas je jedva četiri milijuna, imamo 428 općina, 127 gradova i 20 županija. No mene više brine nešto drugo. Nedavno je istraživanje ekipe s Ekonomskog instituta pokazalo da gotovo 80 % hrvatskog gospodarstva više ili manje ovisi o državi. Kao prvo, tu je stranačka kadrovska politika u javnim poduzećima koja ignorira sposobnost, a protežira članove stranke na vlasti. Kao drugo, državno usmjeravanje novca iz fondova EU-a prema gospodarstvu pati od iste bolesti strančarenja i "regionalizma" jer se preferiraju projekti kojima se jača politički utjecaj, a nisu temeljeni na ekonomskoj logici. Kao treće, politika ima utjecaj na brojne procese javne nabave s istim posljedicama. I kao četvrto, državni propisi, zakoni, politička, pa čak i pravosudna praksa tjeraju vodu na mlin "podobnih" pojedinaca i poduzeća kod distribucije prava, poticaja i sličnih, sve češćih, oblika upletanja politike u tržišnu utakmicu. Najbolji primjer je i aktualna akcija "oporezivanja ekstraprofita" najuspješnijih. Naš proračun samo odražava stanje duha vladajućih kojima je sve to O.K. Zato i dalje vlada osjećaj da "proračunska Hrvatska" ždere i ugnjetava "tržišnu Hrvatsku".

Sredinom ljeta MMF je nagovijestio moguću recesiju u Europi, dok nedavne ekonomske prognoze Europske komisije decidirano navode kako se nakon snažnog rasta, u sljedeća dva kvartala očekuje tehnička recesija. Što je "tehnička recesija"? I što bi zapravo značila "parola" da se "moramo pripremiti za recesiju"? Zvuči podosta zlokobno...

- Recesija je doba u kojemu dolazi do općeg smanjenja gospodarske aktivnosti. Mjeri se opadanjem realnoga bruto domaćeg proizvoda i praćena je općim pogoršanjem gospodarske klime. Tehnička recesija je termin koji se koristi za pad realnoga BDP-a koji traje dva uzastopna kvartala. Dakle, ako se pad nastavi tri kvartala zaredom, to više nije tehnička nego prava recesija. A to se u EU-u sljedeće godine može očekivati s priličnom sigurnošću. Naime, Europsku uniju, pa tako i nas kao njezin dio pogađa kombinacija okolnosti koje neizbježno vode recesiji. Prije svega to su sankcije prema Rusiji koje podjednako štete i onima koji ih nameću i onima kojima se nameću, zatim nagli prekid dotoka plina i rast cijena svih energenata zbog poremećaja u opskrbi, panike, ali i raznoraznih "tržišnih špekulacija" te konačno potreba da države pomažu stanovništvu i gospodarstvu u podnošenju inflacijskih udara. Sve to čini situaciju teškom i neće tek tako prestati.

Početkom godine predviđanja za EU bila su bolja nego za SAD, ali stvari su se okrenule naglavačke. Brojni su pokazatelji da smo na putu prema recesiji. Kao prvo, indeks povjerenja potrošača u EU potonuo je vrlo duboko, a kad se to dogodi, recesija koja slijedi uvijek je snažna. Procjene rasta za regiju pale su za treći kvartal 2022. s 0,8 % na 0,2 % usprkos toploj jeseni, a za prvi kvartal 2023. su uglavnom negativne. Neke zemlje poput Belgije, Austrije i Latvije već su u osjetnom minusu. Posebno su loše prognoze za ekonomskog diva EU-a Njemačku. Nas možda spasi dobra turistička sezona, ali u recesiji i ta djelatnost znatno "potone". A što znači "pripremiti se za recesiju"? Na to treba misliti unaprijed, po logici Biblije da nakon sedam bogatih godina dolazi sedam sušnih godina. Konkretno to znači na vrijeme osigurati štednju za crne dane, nagomilati zalihe i biti spreman na žrtve.

Vlada RH za 2023. predviđa rast BDP-a od samo 0,7 %, što je u okvirima EU predviđanja. MMF prognoze još su lošije i predviđa se neizbježan ulazak u recesiju. Ako se crne prognoze počnu ostvarivati, može li proračun za 2023. to sve izdržati?

- Osobno mislim da su te prognoze dio aktualnog političkog promišljanja koje ne želi širiti loše vijesti nego se radije ogrne neopravdanim optimizmom. To valja razumjeti jer je u prirodi krize, recesije i inflacije ono što teorija naziva "upravljanjem očekivanjima". Nadaj se najboljem pa nećeš stvarati dodatnu paniku. Ali ponekad je bolja gorka istina nego lažna nada. Zato osobno smatram da treba djelovati prema onoj staroj mudrosti: živi kao da će zauvijek biti mir, a spremaj se kao da će sutra izbiti rat. Drugim riječima, nadaj se najboljem, ali budi spreman bez potresa podnijeti i najgore. Ipak mislim da proračun za 2023. neće biti pretjerano ugrožen ni pri crnim scenarijima jer posljednjih godina nismo povećavali zaduživanje, čak smo ga i smanjili. Kad bi rat u Ukrajini sutra prestao, možda bismo odmah mogli pozdraviti i optimistične najave o rastu, ali bojim se da je to nerealno.



Od 1. siječnja uvodimo euro. Ako se uđe u dublju recesiju u eurozoni, kakvi su izgledi RH? Drugim riječima, koliko je opravdan strah da će iduća, 2023. biti godina usporavanja i nazadovanja kako u EU-u tako i u RH? Jesu li nagovještaji doista toliko dramatični…?

- Euro je uveden 1999. godine, ali se počeo koristiti kao valuta prije točno dva desetljeća. Njegove su glavne prednosti promoviranje i poticanje razmjene dobara i usluga unutar EU-a, olakšano i izdašnije investiranje u EU i mogućnost uzajamne podrške zemalja u eurozoni kroz zajedničko snošenje valutnih rizika koji su time bitno smanjeni. Zajednička EU valuta utjecala je na smanjenje kamata u regiji, posebno u manje razvijenim zemljama. S negativne strane, euru valja pripisati probleme i posljedice rigidne monetarne politike i činjenicu da favorizira velike EU nacije, prije svega Njemačku. Velike i bogate ekonomije više su profitirale iz stabilnog monetarnog okružja od malih i to će se nastaviti. Na primjer, zemlje s visokim rastom BDP-a trebaju više kamatne stope da ne upadnu u inflatorni ciklus. Zemlje s niskim rastom BDP-a trebaju jeftini kapital da lakše investiraju. Politika Europske centralne banke koja odgovara jednima, ne odgovara drugima. Svojedobno je ovaj paradoks bacio Grčku u duboku financijsku krizu. Također, ideja jedinstvenog eura omogućava da ljudi i robe lakše putuju i mijenjaju vlasništvo, što opet prouzročava da bogata poduzeća, banke i pojedinci iz razvijenih dijelova EU-a mogu lakše pokupovati većinu vrijednosti u zemljama koje su ispodprosječno gospodarski razvijene.

Za nas može biti poučno iskustvo Crne Gore, koja je još 2002. godine jednostrano uvela euro uz prešutnu podršku EU-a i od tada ga koristi kao valutu. U doba nailazeće recesije, ulazak u eurozonu čini nas, više nego do sada, dijelom "konvoja". To znači da smo izgubili dio samostalnosti, ali smo dobili na sigurnosti. No koliko je EU dugoročno sigurna i trajna tvorevina? Ne želim biti zloguki prorok, ali ne mogu odoljeti da na kraju ne ispričam omiljenu šalu mojeg oca. Hrvatska je bila dio Austro-Ugarske Monarhije, koja se raspala. Bila je dio Kraljevine pa države Srba, Hrvata i Slovenaca, koja se raspala. Bila je dio Jugoslavije, koja se raspala. Sad je dio Europske unije, a od siječnja ulazi u Schengen i eurozonu. Ima li ta šala pouku? (D.J.)