Proteklih tridesetak godina inflacija se u razvijenom svijetu držala u prosjeku 2 %. Među većinom znanstvenika to se smatra "dobrom" inflacijom jer poboljšava uvjete za gospodarski rast. Veća inflacija počinje stvarati nered i netransparentnost, a deflacija, tj. opći pad cijena, guši gospodarstvo - kaže dr. sc. Ljubo Jurčić, profesor emeritus s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- Za kontrolu inflacije zadužene su uglavnom centralne banke, pa tako i kod nas Hrvatska narodna banka. Centralne banke su kao svoj prvi cilj stavile borbu protiv inflacije, odnosno držati stopu inflacije ispod 2 %. Za vrijeme zatvaranja (lockdowna) 2020. proizvodnja se u velikoj mjeri zaustavila i isporuke su bile prekinute. Nakon otvaranja svi su željeli što brže nadoknaditi gubitke iz 2020., pa se u 2021. snažno povećala potražnja za proizvodima, materijalima i prijevozom. To je rezultiralo povećanjem cijena.

Već u ljetu 2021. inflacija u Europi je prešla 3 %, a krajem prosinca bila je veća i od 5 %. Procjene su bile da će se proizvodnja i lanci opskrbe stabilizirati do ljeta 2022., a time da će se inflacija početi vraćati na svoju "prirodnu" razinu oko 2 %. Međutim, kao što znamo, to se nije dogodilo. Rat u Ukrajini povećao je cijene plina i nafte i naftnih derivata, koji u najvećoj mjeri dolaze iz Rusije. Plin i nafta direktno i indirektno ulaze u cijene svih proizvoda i usluga, tako da su oni glavni i početni okidač sadašnje inflacije. Kada inflacija prijeđe recimo 5 % i zadrži se nekoliko mjeseci na toj razini, tada više nije bitno što je bio njezin početni razlog, ona počne hraniti samu sebe. S tim intenzitetom i kroz malo vremena ona zađe u sve dijelove gospodarskog organizma. Tada ona postaje najteža bolest gospodarstva, koja se ne može više liječiti samo jednim potezom, primjerice ograničavanjem cijena, nego traži kompleksniju ekonomsko političku terapiju. To je sadašnja situacija s inflacijom u Hrvatskoj, koja traži složeniju terapiju. Za njezinu kontrolu i smanjivanje trebalo bi donijeti skup ekonomsko političkih mjera koji djeluju po dubini proizvodnih procesa. Bez tih mjera inflacija će se u nekom roku sama od sebe smiriti, samo je pitanje koliki će biti društveni troškovi i pojedinačne štete.

Vlada RH za 2023. predviđa rast BDP-a od samo 0,7 %, što je u okvirima EU predviđanja. MMF prognoze još su lošije i predviđa se neizbježan ulazak u recesiju. Ako se crne prognoze počnu ostvarivati, može li proračun za 2023. to sve izdržati? Mogu li pomoći milijarde iz EU-a koje još nismo izvukli niti potrošili...?

- Vlada ne planira niti upravlja BDP-om, nego ga samo evidentira ili procjenjuje. Proračun sve može izdržati, jer se on puni uglavnom iz potrošnje, a narod mora trošiti. Možda malo manje, ali ipak mora. Pitanje je samo političke odluke koliki će se deficit dopustiti. Odnosno, koliki će se dio troškova inflacije i recesije prevaliti na građane, koliki na poduzetnike, a koji dio će država preuzeti na sebe. Ako će Vlada imati politiku niskog proračunskog deficita (zbog eura), onda će najveći dio tereta snositi građani i poduzetnici. Milijarde, ako dođu iz EU-a, i kad dođu, mogu malo olakšati situaciju. Novac je bitan, ali nije najvažniji. Razvoj situacije ne ovisi o novcu, nego o ekonomskoj politici.

Od 1. siječnja uvodimo euro. Ako se uđe u dublju recesiju u eurozoni, kakvi su izgledi gospodarstva RH, financijske stabilnosti...? Drugim riječima, koliko je opravdan strah da će iduća, 2023., biti godina recesijskog usporavanja i nazadovanja kako u EU tako i u RH? Jesu li nagovještaji doista toliko dramatični...?

- Uvođenjem eura smanjit će se "manevarski" prostor ekonomskoj politici, koji doduše ni do sada nije koristila. Ako je i koristila, hrvatska monetarna politika nije bila poticajna za hrvatsko gospodarstvo ni do sada. Ali je postajala ta mogućnost. Sada ni ta mogućnost neće više postojati. Ulaskom u euro Hrvatska u većoj mjeri postaje "kolonija", tj postaje ovisnija o odlukama izvan Hrvatske i o ekonomskim kretanjima u Europi i svijetu. Nažalost, situacija je slična i u Europskoj uniji. Vodstvo EU-a ne snalazi se baš najbolje u sadašnjoj ekonomskoj i političkoj situaciji u kojoj su se našli. Više nastoje stvoriti sliku da donose velike i dobre odluke nego što to one u svojoj biti jesu.

Za kraj, nešto o bankama. S obzirom na situaciju, hoće li kamatne stope porasti, do kraja godine i tijekom iduće 2023.? Koji će od 1. siječnja biti referentni parametri? Kako se poslodavci, ali i potrošači općenito, mogu zaštititi, kako se prilagoditi?

- Mislim da kamatne stope neće "pretjerano" rasti. Naime, "ortodoksna" ekonomska misao savjetuje da se inflacija suzbija povećanjem kamatnih stopa. To proizlazi iz zaključka da velika količina novca stvara veliku potražnju koja dovodi do inflacije. Veće kamatne stope "poskupljuju" novac i smanjuju njegovu količinu, a time i potražnju i inflaciju. Sadašnja inflacija nije došla zbog veće potražnje, nego zbog povećanja troškova proizvodnje (incijalno zbog rasta troškova energenata), tako da povećanje kamata (osobito u Europi) neće bitno utjecati na inflaciju, ali bi usporilo investicije, što bi bio jedan uzrok recesije.

Mislim da su sve bliže takvom razmišljanju i u Europskoj centralnoj banci i da će odustati od ortodoksne dogme te da će biti vrlo pažljivi s korištenjem kamata u borbi protiv inflacije. Bez obzira na sve, poslodavci i potrošači moraju svoju proizvodnju i potrošnju prilagoditi novim okolnostima u kojima kamata neće biti vjerojatno najvažniji faktor. (D.J.)