Inflacija, osobito kada značajno poraste, stvara određenu nelagodu, bojazan za većinu populacije. I dok je, s ekonomskog aspekta, određena razina inflacije prihvatljiva, gotovo poželjna, njezin značajan porast, kao što je sada slučaj, zasigurno nije, kaže dr. sc. Ivan Čevizović sa Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta (ZŠEM) te dodaje:

- Činjenica je da su određeni događaji u proteklom razdoblju bili poticaj za porast cijena. Od pandemije, preko rata u Ukrajini, sve je dovelo do poremećaja u opskrbi, opskrbnih lanaca, a porast troškova energenata, samo je dolio ulje na vatru. U takvim okolnostima uvijek se pojavljuju i oni koji nastoje iskoristiti trenutak, i u općoj situaciji povećanja cijena, povećavaju i svoje cijene. Na taj način dolazi do porasta cijena, odnosno inflacije.

Ono što je možda za građane najvažnije to je struktura promjena cijena pojedinih skupina dobara i usluga, a čiji prosjek predstavlja inflaciju. Naime, prema glavnim skupinama, porast cijena u skupini hrane i bezalkoholnih pića je 19,7 %, dakle gotovo 50 % više od izmjerene inflacije. Nasuprot tome, primjerice cijene odjeće i obuće, porasle su "samo" 6,6 %. I tu je vidljiv značajno različit učinak inflacije na građane. Dok određene skupine građana ostvaruju dohotke na razini koja im omogućava pokriće osnovnih troškova, onda je učinak inflacije takav da već i hrana predstavlja značajnu stavku u izdacima takvih kućanstava. Kod onih čiji su dohodci značajno veći, to neće biti slučaj, pa je i učinak inflacije značajno manji.

Zanimljivo je da su cijene u kategoriji stanovanje, voda, električna energija, plin i ostala goriva porasle za 9,7 %. Naime, ako je jedan od argumenata porasta cijena energije, plina i goriva, a cijene istih rastu 9,7 %, onda se nameće pitanje kako je moguće da nešto poraste 19,7 % zbog djelovanja tih troškova. To više što je energija samo jedna od stavki u ukupnom trošku proizvodnje određenog proizvoda. To je osobito relevantno kod radno intenzivnih djelatnosti, jer je primjerice u prvih šest mjeseci ove godine, u odnosu na prethodnu godinu, prosječna plaća povećana za 7,7 %. Dakle, kada bi u proizvodnji nekog proizvoda koristili samo rad i energente, rezultat bi bio porast troška proizvodnje između 7,7 % i 9,7 %, a vidimo da je cijena hrane porasla za 19,7 %. Kako je u strukturi troškova proizvodnje čitav niz troškova, pa čak i onih koji nemaju inflatornih djelovanja, jer su nabavljeni u prethodnim razdobljima (primjerice amortizacija opreme), potpuno je jasno da je dio porasta cijena naprosto iskorištavanje trenutka, prilika za povećanje zarade.

Ovoga tjedna aktualan je i proračun za 2023. godinu, prvi u eurima, na koji su saborski zastupnici podnijeli čak 435 amandmana, o kojima će se raspravljati u ponedjeljak... Vaš komentar o proračunu? S proračunom u vezi - jesmo li preskupa država?

- Prvi proračun u eurima ima simboličko značenje. Sve ostalo u tom proračunu nastavak je proračunskih politika koje smo imali i dosad. Okosnicu i dalje čine prihodi od PDV-a i doprinosa. Od 24,9 milijardi eura, 9,1 milijarda eura očekuje se namaknuti od poreza za dodanu vrijednost. Zanimljivo je da se od doprinosa za mirovinsko osiguranje očekuje porast od 8,2 %, odnosno nešto više od 300 milijuna eura. Ovo nadmašuje i procijenjene učinke poreza na ekstraprofit. Svakako, budući da nema najavljenih promjena u sustavu doprinosa, očito je da se računa na porast plaća i broja zaposlenih. Koliko su očekivanja realna, najbolje će pokazati vrijeme i realizacija proračuna. Međutim, nemojmo zaboraviti da inflacija pozitivno djeluje na proračunske prihode, jer ako je inflacija, primjerice 10 %, onda je za očekivati i porast prihoda od PDV-a, što bi konkretno značilo 910 milijuna eura više u proračunu.

Pitanje skupe države vječno je pitanje. I zapravo se na tom polju nismo mnogo pomaknuli. Obično se "pojeftinjenje" države svodi na kozmetičke zahvate potezima pera prilikom planiranja. Nama kronično nedostaju suštinski, ozbiljni zahvati. Kozmetički zahvati samo su vatrogasne mjere i/ili formalno zadovoljavanje reformi. Stavili smo kvačicu u određenu kućicu i za neko vrijeme riješili problem. Stvari se jednostavno guraju pod tepih.

Priče o recesiji i pripremama za recesiju na razini EU-a traju cijele godine, a odnedavno se barata i terminom "tehnička recesija". Što bi to zapravo značilo?

- Pitanje što je to "tehnička recesija" dobro je pitanje. Naime, ključno pitanje je uopće kada je nastupila recesija. Pa kad nešto vežemo uz jednu varijablu (npr. pad BDP-a kroz dva uzastopna kvartala), proizlazilo bi ispunjenjem ovog uvjeta kada je nastupila recesija. Stvarnost može biti i malo drugačija, jer neki drugi parametri možda pokazuju da stvari i nisu tako loše.

Priprema za recesiju nije nešto što možete napraviti kada je recesija već tu. Možda je važnije pitanje učinka takvih najava na građane, ali i poduzetnike, koji se zbog takvih najava teže odlučuju za neke investicije i nove pothvate, što može pospješiti pad gospodarskih aktivnosti. Drugim riječima, zlokobne najave mijenjaju očekivanja, a niža/loša očekivanja mogu biti uzrok daljnje kontrakcije i spirala se nastavlja. Svojedobno je Paolo Coelho napisao: "Ako nešto dovoljno jako želiš, cijeli Svemir se uroti da ti pomogne".

Hoće li niska stopa rasta BDP-a od samo 0,7 % za iduću godine ugroziti planirani proračun? Mogu li pripomoći neiskorištena financijska sredstva iz EU fondova?

- Značajan porast cijena povećava i prihod od PDV-a koji je naš najznačajniji proračunski prihod. Pa inflacija ima pozitivan učinak. Dakako, pad aktivnosti, mjereno kroz nisku stopu rasta BDP-a, predstavlja izazov. Prema navodima Vlade, ova projekcija je korištena i prilikom izrade proračuna, pa ostvarenje ovako niske stope rasta ne bi trebalo ugroziti proračun. Ostaje pitanje kako proračun može potaknuti oporavak.

Milijarde iz EU-a sigurno su korisne. Ali, pitanje je učinkovitosti povlačenja sredstava. Prošlost ukazuje da nam uspješnost baš i nije na zavidnoj razini. Ako se na to dodaju sve one isplate koje su pod povećalom, osobito Ureda europskog javnog tužitelja, učinak korištenja sredstava još je manji. Ovo nas opet vraća na pitanje reformi.

Od 1. siječnja kuna odlazi u prošlost, a stiže nam euro. Ukratko, što dobivamo, što gubimo?

- Mislim da moramo biti iskreni oko značaja i uloge kune kao valute. Notorna je činjenica da je još od doba njemačke marke domaća valuta samo sredstvo u kojem se, tehnički, realiziraju transakcije. Svjedoci smo i prije uvođenja eura da nam je euro ključan. Pogledajte mnoge oglase o, primjerice, prodaji nekretnina, automobila, uglavnom su cijene u eurima. Bankovni krediti velikim dijelom sadrže valutne klauzule vezane uz euro.

Aktivnosti HNB-a uglavnom su usmjerene na relativno male promjene tečaja kune u odnosu na euro. Smatram da uvođenjem eura nećemo izgubiti neke instrumente koji su nam danas, kada imamo kunu, na raspolaganju, jer ih naprosto ne koristimo. (D.J.)