Proteklog ljeta jedne zagrebačke dnevne novine prilično su agresivno reklamirale hrvatsko izdanje romana Svetislava Basare "Anđeo atentata (tabloid)" (nakladnik 24sata, 2022.). I kako sam u međuvremenu pročitao njegova dva posljednja romana, "Kontraendorfin" (2020.) i "Andrićevu lestvicu užasa" (2016.) - riječ je o tekstovima u kojima autor nemilosrdno demontira nacionalne (srpske) mitove - bio sam vrlo nestrpljiv da što prije pročitam i ovu knjigu, koja kronološki prethodi tim dvama romanima.

Još jednom se pokazalo koliko snažna (i, dakako, uvjerljiva) može biti moć reklame! No već nakon nekoliko stranica shvatio sam da to nije roman koji se može neobvezno čitati na plaži. Naime, radi se o iznimno kompleksnom tekstu u kojem gotova svaka rečenica ima težinu. Doduše, sam podnaslov romana - tabloid - sugerira "blagi" otklon od bilo kakvog ozbiljnog povijesnog narativa. (Temeljna priča romana "Anđeo atentata" povezana je sa Sarajevskim atentatom, tim tragičnim događajem od 28. lipnja 1914., kada je Gavrilo Princip, član Mlade Bosne, ubio austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju; riječ je o događaju koji je trajno obilježio 20. stoljeće i koji je, kao takav, idealna tema književnosti, historiografije, filma, mita…)

Temeljna priča romana pomalo je bizarna: "pripovjedač romana ‘Anđeo atentata‘ je nadvojvoda Franz Ferdinand, koji iz čistilišta posthumno diktira svoju ispovijed ‘nepostojećem‘ tajniku Berholdu" (Josip Mlakić). Moram priznati da je Mlakić i više nego precizno dešifrirao, kako on sam kaže, "paradoks Basare", njegov "ičašeni" pogled na povijest, na razne likove i događaje, koje ovaj "luckasti" autor dovodi u nemoguće kombinacije, pa se tako na stranicama romana "sudaraju" i kompozitor Wagner, i psihoanalitičar Freud, i književnik Goethe, i pisac/glumac Shakespeare, i razni šarlatani poput onog Mitrinovića, ideologa Mlade Bosne, koji je cijeli svoj život, u isto vrijeme, radio za politički suprotstavljene strane, Kraljevinu Srbiju i Austro-Ugarsku Monarhiju, s jednom jedinom mišlju - kako prevariti i jednu i drugu a pri tome dobro zaraditi. Kroz taj kaotični svijet defiliraju i mnogi Habsburgovci, sa svim svojim vrlinama i manama, tu je i car Franz Josef, i nesretni Rudolf, i njihove žene i neke od ljubavnica, koje u cijelom tom košmaru uopće nisu nevine, vrlo često upravo one su te koje su donosile presudne političke i vojne odluke. Kroz taj bolesni svijet kreće se i crnogorski knez/kralj Nikola, kojem će nakon Velikog rata njegov rođeni unuk Aleksandar Karađorđević, uz asistenciju Nikole Pašića, raznih generala, vojvoda..., oteti i državu, i krunu, i crkvu, kao znak iznimne zahvalnosti što su u ratu Crnogorci pomagali razbijenoj srpskoj vojsci. Bez pukovnika Apisa i njegove "Crne ruke" nije moguće pisati o Sarajevskom atentatu, pa je logično da se i njegov lik pojavi u ovoj košmarnoj priči. Naravno, pojavljivanje tog opskurnog lika u romanu uvelike se razlikuje od načina kako se tog političkog idiota tretira u srpskoj historiografiji, pa uopće nije neobično što nadvojvoda inzistira da Berhtold pošalje njegov dopis svim katedrama historije u regiji, na kojima uspaljeni profesori uglavnom bludniče s povijesnim likovima, koje "ni uzvišena Austrougarska Monarhija nije uspela prosvetlit". Autor s velikim zadovoljstvom i to "herojstvo" ambicioznog soldata, školovanog ubojicu, demontira na "proste faktore". Uostalom, kao i sve ostale likove koji se pojavljuju u ovoj parodiji velike historije!

Moram se složiti s Josipom Mlakićem i kad konstatira da "Basarin književni postupak izgleda poput matematičkog zadatka koji je riješen mimo svake logike i pameti, a čije je rješenje točno". Drugim riječima, Basara sve vrijeme nešto kombinira, rekonstruira, i događaje i likove, kako bi se približio stvarnoj, a ne konstruiranoj povijesnoj istini. (U tom kontekstu trebalo bi čitati onaj, na prvi pogled, nelogičan dodatak romanu, pisma i depeše američkog i sovjetskog diplomata u Beogradu svojim ministarstvima vanjskih poslova, kao i pismo JBT-a Staljinu, u kojem Tito objašnjava Staljinu koji je zapravo njegov pravi stav o Rezoluciji IB-a. Naravno, takve stvari u našim školama nismo mogli čuti.) I u tim postupcima je okrutan. Ništa mu nije sveto. A ponajmanje srpski mitovi, divlji balkanski svijet sa svojim poganskim običajima, folklorom… No ništa manje nije okrutan ni prema njemačkoj oholosti, dekadenciji, koji također čine logične derivate "njemačkog duha": "Izgleda da je Luter bio u pravu! Nigde na ovom svetu nije dobro, ali je dvaput gore tamo gde nam se čini da je bolje" (str. 152).

Nema nikakve dvojbe da Svetislav Basara u svojim posljednjim romanima želi, prije svega, temeljito dekonstruirati (srpsku) povijest, za razliku od Vuka Draškovića, koji se u svojim (povijesnim) romanima divi "liku i djelu" kralja Aleksandra Karađorđevića. Za razliku od tog autora, Basara itekako dobro zna da je srpska historija plod proizvoljnosti, potpune odsutnosti svake objektivnosti i nedostatka bilo kakve znanstvene aparature, svedena na nacionalnu mitomaniju. Točnije, riječ je o historiji kojoj "košmar večnog ponavljanja" uopće nije stran - jučer Apis, danas Legija, jučer Gavrilo Princip, danas Zvezdan Jovanović…

Ima toga još, od ubojstva Karađorđa, pa poslije za osvetu i nekoliko Obrenovića, pa atentat na hrvatskog političkog prvaka Radića u Skupštini… Navodno su se krajem 19. stoljeća radikali Nikole Pašića nemilosrdno obračunali s naprednjacima, a legenda kaže da se u jednom lovu pucalo i na Edvarda Kardelja. Navodno da je iza tog pokušaja atentata stajao Aleksandar Ranković. I, za svaki slučaj, koju godinu poslije, Kardelj će se, uz punu asistenciju JBT-a, revanširati Rankoviću na Brijunskom plenumu.