Ako se ikada nađete u situaciji u kojoj čujete riječi "žao mi je, ali imate rak", u tom trenutku shvatite da ste uzimali svoj život zdravo za gotovo. Bolest promijeni čovjeka, osami ga. Dok su vaši najmiliji usredotočeni na vaše liječenje, razmišljate o pitanjima o kojima prije možda niste: Kako ću dolaziti na liječenja, uzdržavati obitelj? Hoću li moći ići na posao? Ta je pitanja postavljala i Ivana Kalogjera, novinarka koja je 2015., u 52. godini, oboljela od raka dojke i usred kemoterapija ostala bez primanja, bez posla. Ali, uza sve prepreke, predanost i upornost su prevladale. Kalogjera je 2017. svoju životnu priču objavila na portalu Nismo same. Piše dnevnik svoje bolesti, čime ženama daje do znanja da, iako je cijeli svijet protiv njih, one nisu nevidljive. Danas taj portal objavljuje priče žena koje dižu svoj glas protiv društvene stigme i nepravde. Kalogjera nije htjela da ostane samo na tome - osniva udrugu Nismo same, a krajem 2017. pokreće projekt "Nisi sama - ideš s nama", kojim se osigurava taksi-prijevoz na kemoterapije ženama na području Zagreba.

Kako i zašto su nastali portal i udruga Nismo same. Iza tog se krije i vaša osobna priča, koja je u međuvremenu prerasla u nešto puno šire, zar ne?

- Prvo sam osnovala portal, nakon što sam se razboljela i prošla kroz sustav, jer, kada sam dobila svoju dijagnozu, htjela sam potražiti neku životnu priču koja je ohrabrujuća. Guglala sam i uglavnom nalazila pozitivne priče na stranim sajtovima, a kako sam i sama novinarka, došla sam na ideju podizanja bloga gdje ću podijeliti svoju priču i pozvati druge žene da učine isto. Također sam, zbog vlastitog iskustva, došla na ideju upozoriti na sve probleme sustava te iskoristiti novinarsko pero za promjene. Pokrenula sam projekt besplatnog taksi-prijevoza "Nisi sama - ideš s nama", za koji sam se javila kao građanka na natječaj zaklade Solidarna. Kada su mi javili da mi je projekt prošao, da on ima neku budućnost, otvorila sam udrugu i financirala početne troškove s idejom da se nastavljamo javljati na druge natječaje za dalje.

Možete li nam opisati kako funkcionira udruga? Na temeljima volontiranja? Kako se drugi mogu učlaniti ili pomoći?

- Udruga se temelji na volonterskom radu, da. Portal vodim osobno i taksi-prijevoz osobno naručujem (više od 21.000 vožnji u protekle četiri i pol godine), a dopredsjednica udruge Goranka Perc vodi humanitarne akcije. Imamo velik broj volontera koji na sve načine sudjeluju u našim projektima, a odnedavno smo Goranka i ja zaposlene u udruzi. Imamo mnogo ideja, ali ne stignemo sve realizirati..., to je prava mašinerija. Prve veće financije ostvarili smo preko natječaja zaklade Adris za pokretanje taksi-prijevoza u suradnji s "Radio Taxi Zagrebom", a sve ostalo prikupljamo u humanitarnim akcijama i od donacija građana i tvrtki. Prikupljamo to na sve moguće načine kako bi ovaj projekt taksi-prijevoza ušao u zdravstveno osiguranje kao sastavni dio police. Ljudi nas prate iz cijele regije, a ove smo godine pokrenule projekt "Nisi sama - educiraj se uz zdravu kavu s nama", koji je financiran nepovratnim sredstvima Europskog socijalnog fonda, a temelji se na "zdravim kavama" s liječnicima u 15 hrvatskih gradova.

Mnogi vas nazivaju "zaštitnicom žena oboljelih od raka". Kako komentirate tu "titulu" i što vas motivira u borbi za oboljele?

- Ne znam koliko sam zaštitnica žena, samo otvoreno govorim o tom iskustvu. Svi su naši projekti nastali našim iskustvima. Možda kao novinarka imam malo veću građansku hrabrost progovoriti o stvarima o kojima se u Hrvatskoj šuti.

Jesu li nadležne institucije zainteresirane za suradnju s vašom udrugom?

- Predsjednica saborskog Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku Renata Sabljar-Dračevac uvijek nas pozove za povezane teme i javno nas je podržala, podržao nas je više puta dr. Ivan Ćelić, saborski zastupnik vladajuće stranke, kao i oporbeni zastupnici. Ali, evo, zasada je ostalo na podršci. Nikada nas Ministarstvo zdravstva nije kontaktiralo za ponudu pomoći. Grad Zagreb nas podržava, ali na projektnom modelu. No mislim da nema stvarne podrške. Podržale su nas donacijama Zadarska, Vukovarsko-srijemska i Varaždinska županija. Mnogo je problema, a ne govori se, posebice o pravu na rad. U Nacionalnom planu do 2030. godine govori se o pravu na rad, to je točno, ali, evo, prošle su dvije godine, usvojili smo ga, a nakon toga - ništa.



Oboljeli od raka uz tešku životnu borbu prisiljeni su boriti se protiv društvene stigme, ali i zdravstvenog sustava. Možete li oslikati s kakvim se sve problemima oboljele žene, uz samu bolest, susreću?

- Rak je još uvijek bolest na koju Hrvatska stavlja stigmu. Primjerice, jedna nam je mlada žena iz Slavonije ispričala svoju priču, da su, kada se u njezinu malom selu "pročulo" da boluje od raka, ljudi djecu u trgovini sklanjali od nje. Bezbroj je priča žena koje su njihova djeca molila da stave periku, da ne hodaju gologlave, jer im se rugaju djeca iz razreda. Čak smo doživjeli da je u sklopu naše humanitarne akcije štandu prišla mlada žena i, nakon što smo joj objasnili što znače naše majice, bacila ih i pobjegla glavom bez obzira. Kad smo krenuli u projekt taksi-prijevoza, dobili smo online komentare poput: "Šta će im prijevoz, ionako će umrijeti." Budući da sam tijekom liječenja ostala bez posla, prvi smo otvorili pitanje gubitka posla. Nedavno smo podijelili sličnu priču na našem portalu. Mislim da je to nedopustivo i da država mora pronaći nekakve modele kojima štiti onkološke pacijente, oni ne mogu biti na tržištu rada. Svjetska istraživanja kažu da su oni 40 posto manje upošljivi, ne može da nakon liječenja (u koje je sama država ulagala) osoba ostane bez osnovne egzistencije. Često mi se javljaju žene koje taje svoju bolest zbog straha od gubitka posla, koriste svoje godišnje odmore da odu na operacije. Mene bole takve situacije, a ne znam kako ih promijeniti, osim edukacijom od male dobi.

Važan ste glas u podizanju svijesti o samopregledu, o stvarnom stanju bolesti te životnim savjetima. Koliko su hrvatski građani zdravstveno pismeni i osviješteni o tome? Iz zdravstvenih vlasti također stiže sve više upozorenja o važnosti prevencije i preventivnih pregleda.

- Nažalost, jako su malo zdravstveno pismeni. Ljudi se boje smrti, a rak izjednačavaju sa smrću, iako to nije. Rak je izlječiv ako se otkrije na vrijeme, zato je važno da ljudi odlaze na preventivne preglede. Upoznati smo s nekim tvrtkama koje organiziraju besplatne ultrazvučne preglede grudi za svoje zaposlenice, a od, na primjer, 300 samo ih se 100 pojavilo. Sve više mlađih žena obolijeva, a ponekad se zbog njihovih godina prvi znakovi zanemare. Mnogo žena i ne zna što znači njihova dijagnoza, što ih čeka, zašto piju određene lijekove, što će biti s njihovom djecom, kada se trebaju pregledavati - cijeli je tu niz pitanja, ali dobro je što na naše "Zdrave kave" dolazi i mnogo zdravih žena, članova obitelji, tako da se i njih osvijesti i odgovori im se na pitanja. Kako kaže dopredsjednica Goranka, jednom godišnje možemo odvesti auto na pregled, ali ne možemo isto učiniti za vlastito zdravlje.

Možete li nam navesti neki trenutak ili događaj zbog kojeg se vaša dugogodišnja humanost "isplatila"?

- Uf, ima ih mnogo, ali najviše su to ljudi koje sam upoznala, koji su obogatili moj život i ne bih ih upoznala da se nisam razboljela. Donatori koji nam se javljaju jer ih je naša priča dotaknula. Posebno nam je dirljivo sad kad imamo svoj prostor u Zagrebu kada žene dolaze po svoje pakete. I najčešće su to mlade žene. Tu vidim nekakvu nadu našeg rada. Da ne govorim koliko naš taksi-prijevoz znači našim ženama. Jako mi je teško kada me obavijeste da je neka od naših korisnica preminula, ali opet je dirljivo jer me smatraju dijelom njezine priče, da je važno da znam. Jako se teško nosim sa smrtima naših korisnica, ali čuvamo njihove uspomene, i dalje su na portalu i žive kroz "Nismo same".