Izbori su prošli i sad smo u postizbornoj fazi. Kakva bi bila ocjena medija koji su to sve pratili i još uvijek prate? Je li dominirao senzacionalizam, žutilo, crnilo... ili je bilo više objektivnog izvještavanja i prezentiranja svega što se zbivalo i što se zbiva? Drugim, riječima, ako smo i kroz protekle izbore u određenom smislu položili još jedan test demokracije, može li se isto to reći i za medijsku sliku Hrvatske u tom izbornom (i postizbornom) kontekstu? Na ta i neka druga pitanja za ovotjedni Magazin odgovara ​izv. prof. dr. sc. Ivan Tanta s Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku.

- Mediji su vrlo često ogledalo društva, zato tražiti dlaku u jajetu ovih izbora, a pogotovo tražiti je u ponašanju medija, ne držim oportunim. Mediji samo odrađuju svoj posao priklanjajući se više ili manje određenoj političkoj struji. Rade to tako u cijeloj Europi, doduše tamo i stranke imaju svoje medije pa shodno tome nema previše klackanja s onim medijima koji se svake četiri godine priklanjaju pojedinoj, najčešće pobjedničkoj strani. Čini mi se da neću pogriješiti ako kažem da nije bilo previše žutila i crnila u medijskih pregaoca, zapravo ni više ni manje nego što je uobičajeno. Valja pričekati formiranje vlade pa da onda usporedimo kako su neki pisali prije, poslije izbora i konačno nakon proglašenja vlade, tada će odgovor na vaše potpitanje biti jasniji. Festival demokracije još traje, pa nije, kako što rekoh, uputno već sada upirati prstom u medije, iako bih ponovio tvrdnju s početka, mediji su ogledalo društva.

Vratimo se na konkretnu situaciju vezanu uz komunikaciju. Retorika prije izbora i retorika poslije izbora, sličnosti i razlike? Drugim riječima, kako vam se čini sadašnja postizborna retorika? Premda se čini da se sve malo stišalo, i dalje agresije ne manjka... Mogu li se nepomirljivi stavovi, retorika i komunikacija prije izbora pretvoriti u pomirljive tonove preko noći? Zovu vlasti teško je odoljeti...

- Politika je umijeće mogućeg, u njoj je retorika samo sredstvo za pridobivanje. U predizborju svatko ima pravo vabiti birače poput kokica sa pi-pi-pi… ili dugim i besadržajnim govorima, mogu se uprizorivati i mirakuli ispred arhiva sa zvučnim imenima potencijalnih premijera, izazivati Ustavni sud i bacati mu se rukavica. Sve je to legalno i legitimno u predizborju, stoga i ova gromoglasna tišina nakon izbora naprosto para uši. Doimlje se kao da naša politička scena na jednoj strani ima ukakane koji punih gaća ne znaju što i kako te one koji zadovoljno trljaju ruke, ali i ušićare još koju beneficiju prije negoli pljunu u ruku i pruže je budućim partnerima. Ovo pljucanje u ruku netko može smatrati pečaćenjem riječi, a netko avansom na buduću rastavu. Uostalom, izdaja prijatelja je prva vježba za izdaju domovine. Ovaj zov vlasti koji ste spomenuli uzrokom je upravo takvih postupaka koje sam naveo.

S obzirom na sve što se zbiva, možemo li govoriti da desni populizam kroz sve bučniju javnu komunikaciju dominira (ili će dominirati) u ovoj superizbornoj godini kakva je 2024. u cijeloj Europi/Europskoj uniji, uključujući i Hrvatsku, ali i drugdje u svijetu gdje se održavaju izbori, primjerice u Indiji i pred zimu u SAD-u. Hoće li uloga i važnost društvenih mreža u superizbornoj godini biti još više izražena? Vaš komentar?

- Meni koji put nije jasno što je to desni populizam, što je to desno, desno od čega. Čini mi se da u kulturi dijaloga imamo lingvistički, ali i semantički problem desnice. Desno je uglavnom sve ono nazadno, mračno, neobrazovano, zatucano. Maltene da na desnici nema svjetla. Činjenica je da se mediji koriste tim pojmovima ocrnjujući tu takozvanu desnicu, poglavito kada se dohvate neke nemušto sročene izjave ili napabirčenog programa koji je skupusaren od misli nabacanih bez reda, sve u namjeri da nekakav program imamo jer ionako ga nitko neće čitati, a u Sabor ćemo ionako ući. I onda dogodi se čudo, stranka postane "faktor", a mediji se dohvate seciranja nabacanih nebuloza. I evo mračne desnice koja tek što nije zasjela u tron.

Desnica vani je konzervativna, uljuđena i obrazovana, njezina načela su uglavnom svagdje ista. I slagali se mi s njom ili ne, ona manje-više poštuje pravila demokratske igre. Ono što kod te "desnice" može biti opasno je potpirivanje sukoba. Ovdje pritom mislim na SAD, ali i dio europskih vladajućih garnitura koje bi neka rješenja prelamale preko koljena.

Društvene mreže bit će te koje će na kraju iznijeti odgovornost za potencijalne sukobe, iako ih ni najmanje nisam željan, ali dogodi li se recimo nekakav teroristički akt u dogledno vrijeme, možemo očekivati probleme u Europi u odnosu domicilnog stanovništva prema imigrantima, ali i onima druge boje kože, vjere ili rase.

Zaključno pitanje za sve sugovornike, pa i vas: Nakon svega, pa i proteklih izbora, uključujući i one koji slijede (europski, predsjednički), kakav treba biti hrvatski put u budućnost, koji su i kakvi smjerokazi, prioriteti i politike i ekonomije, razvoja, napretka, kulture, društva općenito... Možemo li pritom kao društvo, uključujući i politiku, konačno normalno komunicirati, bez mržnje, prozivanja, podmetanja... Vaš završni komentar?

- Prema mom skromnom mišljenju Hrvatska se treba okrenuti obrazovanju, samo tako se stvara jako društvo. Ulaganje u obrazovanje ulaganje je u budućnost. Treba poticati raznolikost mišljenja, dijalog i kulturu, treba poticati malo poduzetništvo i obrtništvo. Poljoprivreda treba biti dio strategije nacionalne sigurnosti. Čista voda, i svježa hrana dostatna za sve nas koliko nas ovdje ima, a i za sve one koji dolaze u nas na odmor, što označava uspješnu državu. Trebamo jednom zauvijek, koliko to god zvučalo romantičarski i idealistički, okončati kulturu korupcije, veza i poznanstava, rodijaštva, imal mene tute i sličnih "mudrosti" koje poput karcinoma izjedaju naše društvo. Ne riješimo li to, uzalud nam festivali demokracije, zemlja će nam biti poput Černobila. Zagađena i pusta! (D.J.)