Hrvatski nogometaši na startu Svjetskog prvenstva nisu opravdali očekivanja. Više igrom nego rezultatom, jer Hrvatska se nije postavila na pravi način. Pričat će se sad kako je remi dobar, ali odigrali smo utakmicu u kojoj ništa nije upućivalo na to da želimo pobijediti. Naša snaga bila je zatomljena u okovima taktičkih zahtjeva.

Što je uzrok tomu? Vjerojatno strah od poraza na startu, ali, pobogu, nismo igrali protiv nekakve nogometne velesile, nego protiv Maroka, a igrali smo kao da su nam bile pune gaće. Zašto? Na to pitanje treba odgovoriti izbornik Zlatko Dalić, a igra koju smo prikazali uopće ne obećava. Taktički, kada je defenziva u pitanju, Dalić će biti zadovoljan jer smo limitirati najjače marokanske adute, ali očito je vrabac u ruci bio veći izazov od goluba na grani. Hrvatska je prvi put SP otvorila remijem, što je potpuno nepoznat teritorij.

No ovakvim salonskim nogometom nećemo daleko dogurati. Remijem protiv Maroka stavili smo si na leđa određene imperative koje smo željeli izbjeći. Igrali smo kao da je na drugoj strani neka od najjačih svjetskih reprezentacija. I zato je start u Kataru razočaranje, bez obzira na to što smo osvojili taj bod koji će podgrijavati nadu za prolazak skupine. No, ako to zaista želimo ostvariti, morat ćemo daleko više napraviti u ofenzivnom dijelu. Ovo protiv Maroka bilo je baš ništa - ništa. Marokanci zadovoljni bodom, a mi? Ma ne bismo se smjeli zadovoljavati mrvicama protiv takvih suparnika. Maroko je trebao respketirati nas, ali mi njih ne baš do te mjere kako je izgledalo na terenu.

Oprez je majka mudrosti, bila je deviza prema kojoj je Hrvatska odigrala prvo poluvrijeme. Ideja je očito bila posjedom i bezbrojnim dodavanjima posve umrtviti ritam utakmice zato što jurnjava s Markonacima nije bila poželjna jer se oni u takvom nogometu osjećaju kao riba u vodi. No od tog posjeda Hrvatska nije imala previše koristi kada je ofenziva u pitanju, jer smo bili statični u igri bez lopte, pa je većina započetih akcija brzo završavala u našoj umjesto u marokanskoj pozadini. Jednostavno, Hrvatska nije unosila gotovo nikakav rizik u svoju igru. Bila je to čista partija šaha u kojoj smo vrebali nekakvu pogrešku u otvaranju suparničkih napada. U početku smo susreta i dočekali dvije-tri takve situacije, kada je Maroko gubio loptu na svojih 30-ak metara, ali nismo te poklone uspjeli pretvoriti u nešto konkretno. Zapravo, jedini udarac vrijedan pozornosti u prvih pola sata susreta uputio je Perišić u 17. minuti.

Prije tog udarca Brozović je presjekao loptu na sredini terena, uposlio Perišića, koji je vidio kako je Bounou malo izišao s vrata, odapeo je s 25 metara i za malo prebacio vrata. Marokanci nisu bili inferiorni, bilo je nekih gužvi u našem kaznenom prostoru ali bez konkretnijih prijetnji. Hrvatskoj je u tih prvih 45 minuta u završnicu dolazila s premalo igrača. Očito su se naši reprezentativci više držali taktičkih odrednica nego što su razmišljali o organizaciji opasnih napada. Uglavnom, Hrvatska je bila previše rezervirana u tih prvih 45 minuta, a tako se teško moglo očekivati više prometa pred marokanskim vratima. Tek u samoj završnici prvog poluvremena Hrvatska je napokon nešto odigrala. U 45. minuti Perišić i Sosa fino su kombinirali na lijevoj strani, Sosa je uputio prizemni ubačaj, na koji je naletio Vlašić, uspio pucati s četiri metra, ali se Bounou na vrijeme spustio i uspio spriječiti pogodak. Bio je to ujedno i jedini općenito udarac u okvir vrata u prvom dijelu. U drugoj minuti sudačke nadoknade s 20-ak metara potegnuo je Modrić, udarac je bio dobar, ali je završio koji centimetar iznad grede. Hrvatska je u prvom dijelu "obvezne elemente" odradila uzrono, ali je ostala dužna u kreaciji napada i stvaranju prilika jer se osjetilo da smo kvalitetniji, ali i nekako suzdržani i preoprezni u tih prvih 45 minuta.

Drugo poluvrijeme bilo je prema onoj poznatoj misli: Prvo smo bili slabi, a onda smo naglo popustili. Sami nismo dopustili razbuktavanje utakmice, sve je izgledalo jako sporo. Toliko sporo da se čovjek morao pitati može li sporije. Ne možemo zaključiti ništa drugo nego kako Hrvatska nije željela riskirati. Čekali, smo čekali i nismo dočekali, jer Marokance nismo ni stavili na nekakve posebne muke. Zapravo, bila je to jedna od najdosadnijih utakmica na SP-u dosad.

U drugom dijelu Maroko je prvi zaprijetio, kada je Marzaui u 52. minuti prvi put natjerao Livakovića na intervenciju. Pucao je u padu glavom iskosa, ali nije to bio prevelik izazov za Livakovića. Samo minutu poslije, nakon Modrićeva ubačaja iz kornera, stvorila se gužva pred marokanskim vratima, u kojoj je na kraju Lovren pucao iz teške pozicije u padu, a Amrabat je loptu izbacio ispred linije vrata. Poslije je izbornik Zlatko Dalić zamjenama pokušao promijeniti ritam utakmice, ušao je Livaja, poslije Majer, ali ništa se posebno nije dogodilo jer smo nastavili igrati sa "sto dodira", što je užasno sporo. Naravno, glupo je reći da nismo htjeli pobijediti u toj utakmici, ali nismo napravili dovoljno kako bi dojam bio takav. Igrali smo čistu "zihericu", a takav je nogomet Hrvatskoj, u utakmicama poput ove s Marokom, rijetko donosio profit.

Zadovoljni teško možemo biti, ali nije kraj svjeta ako Hrvatska u preostala dva nastupa pokaže hrabrije i odlučnije lice. No ajde, neka saznamo kakva nam je sudbina kada naša reprezentacija svjetsko prvenstvo otvori - remijem.

Dalibor Keler