Pobjeda na startu svjetskog prvenstva Hrvatskoj znači dugi život na tom turniru. Naša je reprezentacija u pet nastupa samo dvaput pobijedila (1998. u Francuskoj i 2018. u Rusiji) u prvoj utakmici i oba je puta otišla do medalje. Upravo zbog toga se uvijek naglašava važnost tog prvog nastupa, a kada je Hrvatska u pitanju, ona, ako ćemo vjerovati povijesti, dobiva dodatnu dimenziju.

Zanimljivo je da smo svjetska prvenstva uvijek otvarali s reprezentacijama koje dolaze s drugih kontinenata. Dvaput protiv Brazila te po jednom s Jamajkom, Meksikom i Nigerijom. U tim susretima Hrvatska je ukupno zabila pet pogodaka, a dva od njih bila su autogolovi. Prvi nastup u Francuskoj 1998. donio nam je i najuvjerljiviji start dosad. U prvom susretu Hrvatska je slavila protiv Jamajke u Lensu sa 3:1. Poveli smo preko Stanića u 27. minuti, a u finišu prvog dijela izjednačio je Earle. Onda je čaroliju izveo Robert Prosinčeki, u 53. minuti, kada je neočekivano iz situacije koja nije bila pogodna za postizanje pogotka ponovno doveo Hrvatsku u vodstvo. Do danas je teško znati je li Prosinečki doista želio pucati iz te pozicije ili je išao na ubačaj, koji je završio u gornjem lijevom kutu. Nevažno, Hrvatska je povela, a pobjedu je potvrdio Šuker u 68. minuti. Ta je pobjeda bila zamašnjak koji je Hrvatsku odveo do trećeg mjesta na svijetu. Četiri godine poslije u Japanu i Južnoj Koreji nismo se proslavili u prvoj utakmici. Suparnik nam je bio žilavi Meksiko, igrali smo baš loše, ali je utakmica mirisala na remi. Međutim, jedna pogreška Živkovića donijela je kazneni udarac Meksikancima, koji je Blanco u 60. minuti pretvorio u pogodak što je bio dovoljan za pobjedu. Poslije smo pobijedili Italiju, ali opet podbacili protiv Ekvadora, pa smo se kući vratili već nakon susreta u skupini. U Njemačkoj 2006. otvorili smo svjetsko prvenstvo protiv aktualnog prvaka Brazila. Poraženi smo sa 1:0, ali i dobili dobre kritike za nastup. Presudio nam je Kaka u 44. minuti, a taj je susret bio "kao duda varalica" jer poslije nismo pobijedili ni Japan ni Australiju, pa smo se opet morali rano vratiti kući. Mundijal 2010. u Južnoj Africi jedini je koji smo dosad propustili, a u svjetskoj eliti opet smo se našli 2014. godine u Brazilu. Opet smo igrali na otvaranju SP-a i opet protiv Brazila. Ni taj put nismo imali sreće. Poraženi smo sa 3:1, premda smo rano poveli autogolom Marcela u 11. minuti. Nakon pola sata igre izjednačio je Neymar, nakon čega se utakmica dugo lomila, a onda nas je po glavi mlatnuo japanski sudac Nishimura, koji je poklonio Brazilu kazneni udarac u 71. minuti, koji je Neymar pretvorio u pogodak za vodstvo "carioca". Taj je događaj slomio našu selekciju, koja nije pronašla snage za povratak u utakmicu, a priču je zaključio Oscar pogotkom u prvoj minuti sudačke nadoknade. Tako smo na drugu pobjedu u prvim utakmicama na svjetskim prvenstvima morali čekati punih 20 godina, sve do ruske bajke. Taj put nam je na noge došla Nigerija. Hrvatska je bila bolja, a svoju je nadmoć okrunila u 32. minuti autogolom Eteba, a naš trijumf potvrdio je kapetan Luka Modrić iz kaznenog udarca u 71. minuti. Opet nam je startna pobjeda donijela tako jak vjetar u leđa, koji nas je na kraju nosio do finala, u kojem smo poraženi od Francuske, ali smo osvajanjem drugog mjesta zadivili nogometni svijet.

Dakle, za našu reprezentaciju pobjeda na startu svjetskih prvenstava doslovce je vitalna, jer kada je ostvarimo, samo nam nebo postaje granica. Pa kad je tako, neka Maroko danas padne...

D.Keler