Objavljeno 19. studenog, 2022.
ZDENCI
Životne priče ne može nadmašiti nijedan film. Dokazuju to i Marica i Ivan Felendeš iz Zdenaca, koji su nedavno proslavili zlatni pir.
– Naša ljubavna priča krenula je u Zdencima ispred kina, tamo smo se prvi put sreli. Ja sam se malo zagledao u nju, no u početku ona nije bila zainteresirana, ali ja sam bio uporan i rodila se ona prva mladenačka ljubav – prisjetio se Ivan 1970. godine.
– Ivan je bio dosta stariji od mene i tada pred kinom vidjela sam da postoje simpatije, ali bilo me strah jer bila sam jako mlada. Ipak, kako smo se upoznavali vidjela sam da je dobar i tako je sve krenulo – priča Marica. Za vjenčanje su se odlučili 1972. godine.
Ivan, kao čovjek koji je napisao knjigu o svatovima, voli ispričati priču i o svojim.
– U svakim svatovima dogodi se nešto nepredviđeno. Sve je krenulo uobičajeno, djeveri, kumovi, svirači, išlo se pješice u donji kraj Zdenaca po moju Maricu. Kada smo ušli u kuću, krenulo je veselje, pa ručak, i onda jedan događaj koji me baš nije razveselio. Naime, moj je otac bio jako razočaran što mog brata nisu pustili iz vojske u svatove i od te ljutnje pomiješane s veseljem, u tom žaru, došlo je do razbijanja svega, čaša, tanjura sa stolova, i to uglavnom moja rodbina, sve su razbili! Najgore je bilo što su ljudi posuđivali po selu posuđe i sada se sve to razbilo. Maričini su bili u problemu, pa je moj otac rekao da će sve to platiti, ali nije to to, jer to su ljudske uspomene. Nekako smo mi to sve smirili i krenulo se na vjenčanje u matični ured, a potom se otišlo u dom u zdenačku Pustaru. I kada smo ušli u dom, krenulo je milo za drago - njezina je rodbina počela vraćati i sve tamo razbijati, ali, srećom, brzo se sve smirilo – priča Ivan.
– Odmah drugog dana svatova, kada trebaš skupljati dojmove, spremati, moj muž je otišao na utakmicu igrati za Slogu! Nema tu medenog mjeseca i nečeg drugog, on je išao igrati nogomet – smije se Marica.
– Kako smo bili jako mladi, život smo učili u hodu. U početku smo živjeli u kući mojih roditelja, imali smo jednu malu sobu, a već druge godine dobili smo kćer Davorku i postalo nam je tijesno. Uspjeli smo dignuti kredit i sami smo počeli graditi kuću. Za dvije-tri godine kuću smo napravili, 1977. dobili smo i sina. Krenuo sam se doškolovati i 1984. upisao Poljoprivredni fakultet u Osijeku, Odsjek mehanizacije. Za tri godine to sam završio, tražio bolji posao i postao mehanizator u Krivaji. Onda nas je snašao veliki požar, izgorjele su nam šupe, fićo, ostali smo gotovo bez svega. Tih dana nismo imali za kruh. Roditelji su nam pomagali, ali opet smo morali krenuti od nule i tada mi je došlo da napustim i Zdence i ovaj kraj. Nudili su mi posao u Novom Mestu u Sloveniji, ali srce je prevagnulo. Firma mi je dala kredite i nekako smo se izvukli – priča Ivan.
– Uvijek kažem da ne postoje idealni brakovi, takvi se brzo raspadaju. Brak je spoj svega, i ljubavi i svađe, i problema, ali međusobno razumijevanje, poštovanje i zajedničko donošenje odluka može pobijediti sve – kaže Ivan Felendeš, koji je odlučio i svojih 50 godina braka ukoričiti.
Vladimir Grgurić