Krajem rujna ove godine iz tiska je izišla knjiga Paradržava Republika Srpska Krajina, autora prof. ddr. sc. Miljenka Brekala, dvostrukog doktora znanosti, znanstvenoga savjetnika u trajnom zvanju, koji radi kao voditelj Područnog centra Osijek Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar.
Tijekom svoje znanstvene karijere prof. Brekalo objavio je osam autorskih knjiga, dobio oko dvadeset javnih priznanja za svoj znanstveno-istraživački rad, među kojima treba posebno istaknuti dva, to su Državna nagrada za znanost za 2018., u području humanističkih znanosti za knjigu Slatinska kronika Domovinskoga rata te odlikovanje Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića, za osobite zasluge za znanost, visoko obrazovanje te višegodišnje sustavno znanstveno istraživanje vrijednosti proisteklih iz Domovinskoga rata.
Nakladnik navedene knjige renomirana je osječka nakladnička kuća Svjetla grada d.o.o., a sunakladnici su također renomirani izdavači: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Ogranak Matice hrvatske Osijek i Hrvatski leksikografski institut Bosne i Hercegovine. Premijerno predstavljanje knjige održano je u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu, 17. studenoga 2022., u sklopu kazališnog obilježavanja godišnjice pada Vukovara, GRADA HEROJA. Povod za razgovor s autorom je kompleksnost obrađene znanstvene materije i impozantan sadržaj knjige od 1084 stranice, autor je prigodom pisanja koristio 1369 raznih pisanih izvora koji su taksativno u knjizi navedeni, a među izvorima nalaze se brojni znanstveno relevantni dokumenti od kojih su neki prvi put znanstveno obrađeni.
Prema Vašem mišljenju, koja su glavna obilježja Republike Srpske Krajine?
- Glavna obilježja paradržavne tvorevine Republike Srpske Krajine (RSK) bila su sljedeća: protuustavno stvorena na okupiranim područjima Republike Hrvatske, nedostatak demokratskoga legitimiteta, nepostojanje pravnoga kontinuiteta niti s jednom državom, etničko čišćenje okupiranih područja Republike Hrvatske od nesrpskoga puka, odnosno stvaranje etnički čiste srpske države, izravno financiranje samoproglašenih vlasti na okupiranom državnom teritoriju Republike Hrvatske od strane SRJ-a i Republike Srbije, kontinuirana materijalna, vojna, kadrovska i potpora u ljudstvu u obliku raznih "dobrovoljačkih" postrojbi iz Srbije i Crne Gore, nikada nijedna država nije de facto i de iure priznala njezino postojanje, odnosno nisu joj priznate kvalitete suverene države u smislu međunarodnoga prava, tj. međunarodnopravni subjektivitet. Naime, RSK-a od samoga je početka, pa do prestanka svoga postojanja, bila i ostala paradržavna tvorevina, jer nikada nije ispunila kriterije države koji su sadržani u Konvenciji o pravima i dužnostima država koja je kolokvijalno poznata kao Konvencija iz Montevidea, odnosno nikada nije postala subjekt međunarodnoga prava, kao što je to postala Republika Srpska nakon potpisivanja Daytonskoga sporazuma.
Možete li pobliže objasniti monetarnu uniju koju ste obradili u vašoj knjizi te njezine posljedice na tadašnji gospodarski razvoj Republike Hrvatske?
- U razdoblju od 16. veljače 1994. do 19. svibnja 1997. godine, osim područja Savezne Republike Jugoslavije, na okupiranim dijelovima Republike Hrvatske i BiH nelegalno je cirkulirao dinar SRJ-a, jer nije postojao međunarodni multilateralni ugovor koji bi legalizirao navedenu nelegalnu monetarnu integraciju. U svibnju 1997. na područje hrvatskog Podunavlja, pod upravom UNTAES-a, prestao je cirkulirati dinar SRJ-a kao platežno sredstvo, uvedena je hrvatska kuna, pa je toga trenutka prestala egzistirati navedena nelegalna ratna monetarna unija. Dakle, hrvatski monetarni suverenitet uspostavljen je prije teritorijalnoga suvereniteta, a koji je realiziran 15. siječnja 1998., mirnom reintegracijom hrvatskoga Podunavlja u ustavnopravni sustav Republike Hrvatske. Zbog navedene monetarne integracije pobunjenih Srba sa SRJ-u, na okupiranim područjima Republike Hrvatske izostala je tržišna funkcija nacionalnoga novca, odnosno izostali su novčani tijekovi. Drugim riječima, zbog okupacije novčani tijekovi nisu imali čvrstu institucionalnu strukturu i formalnu organizaciju, kao što je to bio slučaj na slobodnom dijelu državnoga teritorija. Zbog toga izbjeglo pučanstvo u većoj je mjeri bilo lišeno novčane akumulacije, samim time izostala je njihova investicijska aktivnost na okupiranim područjima, a na hrvatskom je tržištu uzročno posljedično zabilježena manja potražnja gotovih roba i usluga. Dakle, negativne posljedice egzistiranja navedene monetarne unije su mnogobrojne, a najviše se ogledaju u izostanku autonomne ekonomske politike na okupiranim područjima, tijekom prvih godina državne samostalnosti Republike Hrvatske bilježena su znatna inflatorna kretanja. Zbog toga, nakon oslobođenja okupiranih područja, vlast Republike Hrvatske bila je prisiljena zakonodavnom procedurom proglasiti područjima od posebne državne skrbi u cilju njihovoga ekonomskog i demografskog oporavka.
BEOGRADSKA PODRŠKA
Dioba vlasti temeljno je načelo moderne organizacije državne vlasti, možete li nešto reći o karakteru zakonodavne vlasti u RSK-u?
- U pogledu pisanja zakonskih i podzakonskih akata, RSK je oskudijevao stručnim kadrom, političkoj vrhuški intelektualne usluge pružali su pravni stručnjaci s Pravnoga fakulteta Univerziteta u Novome Sadu, djelomično Pravnoga fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci, a dominantno s Pravnoga fakulteta Univerziteta u Beogradu. Broj profesora s Pravnoga fakulteta u Beogradu koji su pružali intelektualnu potporu pobunjenim Srbima u Republici Hrvatskoj i BiH je znatan, ali su akademkinja SANU-a Smilja Avramov, Oliver Antić i akademik SANU-a Kosta Čavoški prednjačili u odnosu na svoje kolege velikosrpske provenijencije. Politički profil navedene trojke profesora najbolje ilustrira rehabilitacija generala Dragoljuba Draže Mihailovića, zapovjednika četničkih postrojbi tijekom Drugoga svjetskog rata. Zahtjev za rehabilitacijom podnijeli su: Dražin unuk Vojislav Mihailović, Smilja Avramov, Kosta Čavoški, Srpski liberalni savet i Udruženje Jugoslovenske vojske u otadžbini, a Oliver Antić je pred Višim sudom u Beogradu bio opunomoćenik predlagača rehabilitacije, što je u to vrijeme bilo inkompatibilno s njegovim tadašnjim statusom pravnog savjetnika predsjednika Republike Srbije Tomislava Nikolića. Predmetni Antić je za vrijeme svoga dekanskoga mandata provodio isključivo velikosrpsku politiku pod krajnje suspektnim okolnostima, iako nije ispunjavao zakonske uvjete za profesora, doveo je Vojislava Šešelja. Čavoški je bio član tima za obranu ratnoga zločinca dr. Radovana Karadžića pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu, gdje je Avramov bila prvi svjedok(inja) obrane Slobodana Miloševića.
Osim navedenih, umiješanost pravnih stručnjaka, profesora Univerziteta u Beogradu, u velikosrpski projekt na području Republike Hrvatske i susjedne BiH vidljiva je iz pravne analize o temeljnim pitanjima postupka ujedinjenja RSK-a i Republike Srpske, koja nosi naziv Osnovna pitanja postupka ujedinjenja Republike Srpske Krajine i Republike Srpske. Predmetnu su analizu u lipnju 1993. u Beogradu izradili prof. dr. sc. Gašo Mijatović, doc. dr. sc. Radomir Lukić i dipl. pravnik Maksim Stanišić, istu su proslijedili vlastima Republike Srpske i RSK-a.
Koji su bili izvori financiranja RSK-a?
- Javne financije Republike Srpske Krajine bile su "misaona imenica", odnosno mrtvo slovo na papiru. Količina ubranih javnih prihoda nije bila dovoljna za financiranje esencijalnih potreba krajinskoga stanovništva, vlasti i rata protiv Republike Hrvatske. Javne potrebe i ratna aktivnost pobunjenih Srba primarno su financirane iz financijskih doznaka Miloševićeva režima, odnosno SRJ-a i Republike Srbije, a ova činjenica bila je dobro poznata i Tužiteljstvu Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) u Den Haagu. Glede objektivnosti i cjelovite primjene načela materijalne istine u kaznenom postupku protiv Slobodana Miloševića, Tužiteljstvo ICTY-ja, koje se bavilo progonom osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnoga humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije od 1991., koristilo je razne profile sudskih vještaka. Među mnogobrojnima, nizozemski financijski stručnjak Motren Torkildsen dobio je zadatak utvrditi je li u razdoblju od 1991. do 1995. pružana financijska pomoć Republici Srpskoj Krajini i Republici Srpskoj od strane organizacija, pod de iure ili de facto kontrolom Slobodana Miloševića. U svome Drugom izvješću Tužiteljstva ICTY-a Torkildsen je dokazao kontinuirano financiranje pobunjenih Srba od strane SRJ-a u Republici Hrvatskoj.
VUČIĆEVA RETORIKA
Na kraju, profesore Brekalo, smatrate li da je velikosrpska ideja prošlost?
- Analizirajte aktualnu retoriku Aleksandra Vučića, predsjednika Republike Srbije i Srpske napredne stranke, glavnog suvremenog uporišta velikosrpske ideologije. Glavni poligon velikosrpskog djelovanja je Kosovo, BiH i djelomično recidiv velikosrpskog djelovanja postoji na području u Republici Hrvatskoj gdje velikosrpski pobornici žele osporiti za njih nepovoljne demografske pokazatelje zadnjeg popisa stanovništva.
Zbog toga, ovu činjenicu moramo kontinuirano imati u vidu, ne samo kada komemoriramo žrtve Domovinskoga rata, naročito Vukovara, grada heroja. Vukovar mora kontinuirano ostati mjesto pijeteta prema hrvatskoj žrtvi Domovinskoga rata, on mora biti hrvatski Yad Vashem. U njemu moramo svakodnevno komemorirati hrvatske žrtve, identično kao što to čine Izraelci žrtvama holokausta u Yad Vashemu.
Darko Jerković
Miloševićeve mračne tajne
Možete li izdvojiti neke nepoznate, ili manje poznate podatake o Slobodanu Miloševiću, ili o njegovoj obitelji?
- Miloševićevi roditelji, Svetozar i Stanislava (rođ. Koljenšić), bili su Crnogorci po nacionalnosti. Miloševići svoje socijalno podrijetlo vuku iz brdskoga područja Crne Gore. Podrijetlo im je iz mjesta Lijeva Rijeka, kod Tuza, uz Skadarsko jezero, tik uz granicu s Albanijom. Miloševići su slovili za uglednu obitelj zahvaljujući tomu što je Slobodanov djed Simeun bio oficir u crnogorskoj vojsci i istaknuo se u Balkanskim ratovima, tako da ga je posljednji crnogorski vladar, kralj Nikola I. Petrović Njegoš, u niz navrata odlikovao visokim odličjima. Slobodanov otac Svetislav, kao religiozan čovjek, završio je bogosloviju na Cetinju, a nakon toga i pravoslavni Teološki fakultet u Beogradu, bio je đakon pravoslavne crkve te profesor vjeronauka, ruskoga i srpskoga jezika u gimnaziji. S druge strane, majka je bila ortodoksna komunistica, radila je u školi kao prosvjetna djelatnica, kasnije i direktorica (ravnateljica) škole. Iako je po ocu potjecao iz religiozne obitelji, Slobodan je bio uvjereni ateist.
Jedna od najmračnijih obiteljskih tajni Slobodana Miloševića odnosi se na razvod njegovih roditelja u njegovoj ranoj mladosti i kasnija samoubojstva, prvo oca, potom i majke. Uzrok rastave bio je taj što je Miloševićev otac mrzio komuniste, a njegova supruga zahtijevala je da se distancira od religije i napusti svećeničko zvanje đakona PC-a. Nakon ultimativnoga zahtjeva supruge, Miloševićev je otac odmah nakon završetka Drugoga svjetskog rata napustio Požarevac i ostavio obitelj, a Slobodan je tada imao samo četiri godine. Nakon odlaska prekinuo je sve veze sa ženom i sinovima te je otišao živjeti i raditi u rodnu Crnu Goru, a radio je kao profesor ruskoga i srpskoga jezika. Prilikom Miloševićeva boravka na ekskurziji u SSSR-u, u Požarevac je stigla vijest o očevu samoubojstvu. Naime, samoća i grižnja savjesti izbacili su Svetozara iz psihičke ravnoteže. Loša ocjena koju je dao jednom svom učeniku, koji je imao godina kao i njegov sin Slobodan, nagnala je mladića na samoubojstvo. Osjećajući se odgovornim za učenikovu smrt, u svom rodnom selu Uvaču, 2. kolovoza 1962., izvršio je samoubojstvo iz trofejnoga pištolja koji je ostavio njegov otac. Slobodan nije došao na njegov pogreb, za razliku od svoga starijeg brata Borislava, koji je nazočio očevu pogrebu. S druge strane, Slobodanova majka bila je izrazito komunistički orijentirana, njezin brat Milisav Koljenšić bio je general-major JNA i nakon Drugoga svjetskog rata načelnik odjela KOS-a te načelnik Školskoga centra bezbednosti u Beogradu, a pod optužbom da je simpatizer Informbiroa završio je u koncentracijskom logoru na Golom otoku. Nakon izlaska s Gologa otoka, točno godinu dana nakon suicida Miloševićevog oca, također je izvršio suicid. Devet godina nakon bratove smrti, Miloševićeva psihički rastrojena majka također je 1972. izvršila samoubojstvo vješanjem. Očeva sestra Darinka, Miloševićeva tetka, završila je tragično, nađena je mrtva u kadi nakon što joj je muž poginuo, a djeca pomrla. Braća Slobodan i Borislav Milošević tijekom života nisu bili previše bliski. Zanimljiv je podatak da se Slobodan, iako su mu otac i majka bili Crnogorci, uvijek deklarirao kao Srbin, a brat kao Crnogorac. Prema nacionalnoj opredijeljenosti su i pokopani, Slobodan 2006. u Požarevcu, a Borislav 2013. u Crnoj Gori, u očevu rodnom selu Uvač, pokraj oca Svetozara.