Baka vas poziva na kavu u grad, kaže mi u telefonskom razgovoru Martina Špoljarić, unuka Jule Pavić, rođ. Cekuš, Osječanke koja je 23. travanja ove godine proslavila svoj prvi troznamenkasti rođendan. I doista, moja sugovornica stiže u kafić Uzdravlje točno u podne, dotjerana u crni kostim s hlačama i košulju točkastog uzorka, uređene frizure, tek se, više preventivno, oslanjajući na štap.

Nitko gospođi Juli, sigurna sam, ne bi dao sto godina, možda tek 80, ako i toliko. Ona se na tu moju konstataciju široko osmjehuje i odmahuje rukom, ipak ne odbijajući kompliment. Zna da je iskren. Zbog godina, kaže mi, ipak tu i tamo nešto "zaškripi", pa prihvaća tjelesna ograničenja, manje izlazi i pažljivo se kreće, kako ne bi komplicirala život sebi i obitelji. Ipak, želi uživati u životu na svoj način, sretna što joj je, kako kaže, dragi Bog bio milostiv da dočeka i šukununučad. Nabraja mi ih, sve odreda s obiteljskog stabla, sjeća se mnogo čega i mnogo koga iz davnih dana, ali ne živi u prošlosti, nego prati aktualnosti i komentira ih na svoj način.

Naručujemo dvije fine kave. "Inače ju pijem samo ujutro, a poslije čaj, ali ovo je posebna prilika", kaže. Prati svaki potez i riječ konobara koji nas poslužuje, pa mi otkriva kako je zaradila mirovinu u velikom osječkom ugostiteljsko-turističkom poduzeću, gdje je u nekoliko poznatih lokala radila u šanku. Othranila je i odškolovala tako svoje petero djece, zahvalna za posao koji joj je to omogućio.

“Žao mi je jedino što se nisam mogla više školovati, jer jako sam voljela učiti. Da je nekad bilo mogućnosti koliko ih je danas, vjerujem da bih daleko dogurala. Zato mi je drago da će ova moja divna unuka Martina, koja me i povezala s vama, smatrajući da je moja životna priča dostojna našeg Glasa Slavonije, diplomirala pravo, a sada je i na doktoratu, iako ima i uspješan posao. Svi kažu kako mi je Martina najsličnija, drago mi je zbog toga. Pa kako mi ne bi bilo, pogledajte je samo! Uvijek dotjerana, a uz to i pametna - hvali unuku Martinu njezina baka.

Gospođa Jula rođena je u proljeće 1924. godine u Drenju, kod Đakova, gdje su joj, prisjeća se s ljubavlju, živjele obje bake. "Moji su se roditelji uzeli u Drenju, odakle oboje i potječu. Nakon vjenčanja živjeli su kod tatinih roditelja. U Drenju nisu imali puno zemlje, pa su bili odlučili sve to prodati i preseliti se u Veliki Rastovac, kod Orahovice. Puno zemlje traži i puno znoja, tako da su se moji roditelji naradili. Prvo smo živjeli u staroj kući, a poslije su nazidali novu, u kojoj sam živjela do djevojačke dobi. Udala sam se mlada, s navršenih 17 godina, u drugo selo, Novo Petrovo Polje, za Dragana Špoljarića, koji je bio dvije godine stariji od mene. Iduće sam godine rodila kćerku Ankicu. Nakon nje, otprilike svake dvije godine, stiglo je još petero djece, no jedno je od njih, nažalost, umrlo. Nakon Ankice rođena je Barbara, za njom Josip pa Danica i najmlađi sin Slavko. Ankica mi je podarila unuke Snježanu i Ljubana, Barbara Damira i Danijelu, Josip Dragana i Martinu, Danica Dijanu, a Slavko Igora i Nikolinu", kaže gospođa Jula. Ima trinaest praunuka: Tonija, Budimira, Damira, Gordana, Magdalenu, Jakova, Mateu, Antona, Ivana, Emili, Patrika, Lorenu i Leona te, zasad, četiri šukununuka: Jakova, Davida, Nikol i Karlu.

Gospođa Jula završila je samo četiri razreda osnovne, iako su ona i njezine sestre i brat bili odreda odlični učenici. "Tata nam nije dao dalje u školu zato što je imao puno zemlje, a nije želio plaćati nadničare. Iako je učitelj, koji nam je bio susjed, apelirao na oca da nas pošalje natrag u školu bar do male mature, otac je ostao neumoljiv. Tako je to nekad bilo na selu", prisjeća se.

No vratit će se u školu poslije. "Kad mi je suprug umro, u 38. godini, otišla sam u Općinu tražiti pomoć, odnosno posao. Predsjednik Općine rekao mi je kako u četiri sela nema gostione, pa da bi bilo najbolje da završim večernju školu za ugostiteljstvo i otvorim ju. Rekao mi je: - Zapravo, otvorit ćete gostionu odmah, od nečeg djeca moraju živjeti, a ja se ufam da ćete s vremenom završiti školu ako mi tako obećate. Čak su mi dopustili da prve godine ne platim porez. U večernju sam školu išla biciklom, 18 kilometra tamo i 18 natrag, tri puta tjedno, noću, ali završila sam ju! Dobro sam radila i zaradila, mogla sam školovati svoju djecu. Međutim, u selu i okolici postojala je samo osnovna škola, a ja sam željela da se moja djeca školuju dalje, da završe bar još srednju. Općina mi je dala stipendiju za najstariju kćer i ona je otišla u Ekonomsku školu u Osijek, gdje je živjela u učeničkom domu. Rekla mi je: - Mama, morate svi doći u Osijek, makar živjeli u šatoru. Samo da svi budemo zajedno", priča gospođa Jula.



U osječkoj je Triglavskoj ulici stoga počela zidati kuću, no nije ju završila, nazidala je tek toliko da ondje može doći s djecom. Ondje su živjeli nekoliko godina, nakon čega je prodala kuću i prešli su u trosoban stan kod Glavne pošte. "Djeca su pozavršavala škole i svatko je imao svoj kruh u rukama. To je moje najveće životno postignuće", ponosna je.

U Osijeku se, kaže, prijavila na Biro za zapošljavanje, no poziva nije bilo. Kada je shvatila da je vrag odnio šalu, zaključila je kako bi bilo najbolje da se sama počne raspitivati za posao u ugostiteljstvu, za što je imala nešto kvalifikacije i puno iskustva. "Stala sam jedan dan pred hotel Central i odlučila ući i pitati za posao. Pokucala sam direktoru na vrata, u sobi je sjedio i njegov gost, poslije sam doznala da im je on dolazio prevoditi kad bi stigli stranci. Ispričam im tko sam i što sam, a taj se čovjek ustane i kaže: - Franjo, žena mora djecu hraniti, nađi joj odmah neki posao! Iako sam bila spremna biti i čistačica, direktor je odlučio staviti me da radim u šanku. Ondje sam radila s kolegicom Marijom, koja je imala puno iskustva na tom radnom mjestu i od nje sam mnogo naučila. Hotel je imao veliku kavanu, svake je večeri ondje svirala živa glazba, u smjeni je bilo po 12 konobara. Naučila sam voditi i knjige, svake smo večeri radili inventuru šanka, a ujutro smo opet sve kontrolirali. Ništa mi nije moglo promaknuti! I eto, u tom sam poduzeću bila do mirovine!" ponosna je gospođa Jula.

U svom se radnom stažu još jednom doškolovala, kako bi stekla punu kvalifikaciju za posao u ugostiteljstvu, što joj nije bilo ni mrsko ni teško. Dapače, obožavala je školu! "Vi ste vrijedni, samostalni i brzo učite, ali vam za unaprjeđenje nedostaje škole", rekao mi je jednog dana direktor. Pitao me je bih li stekla dodatnu kvalifikaciju, što sam objeručke prihvatila. Isplatilo se! Čim sam završila školovanje, dobila sam mjesto poslovođe u Psunju, u onom dugačkom velikom restoranu punom gostiju. Radilo se tada ljeti i u bašči. Dobila sam još tri radnika za ispomoć u šanku, onda znate koliki je ondje bio promet. Četiri radnika u šanku u jednoj smjeni i još desetak konobara! Radila sam i u Centralovu bifeu, kako bi se danas reklo u kafiću, gdje su me poslali da reda napravim", prisjeća se.

Na želi zvučati neskromno, ali sigurna je da su je gosti ugostiteljskih lokala u kojima je radila voljeli i poštovali. Nije se moglo dogoditi da gost uđe ili iziđe a da ga srdačno ne pozdravi. Za stalne je goste znala što piju, nikada nije imala neugodnosti i nikad nije osjetila ni najmanji znak nepoštovanja. Bila je srdačna, ali znala je držati distancu. "Rad u ugostiteljstvu nije bio lagan, u to su vrijeme svi pušili, a nije bilo ventilacije. Tako smo se cijeli dan dimili kao šunke, a ja, recimo, nikad nisam zapalila cigaretu. Ipak, ako si bio pristojan, i gosti su bili takvi. Napojnica je bilo uvijek, tu se nisam mogla potužiti", kaže.

Nakon odlaska u mirovinu kupila si je stan u Naselju Petrove gore, gdje i sada živi s kćeri Barbarom, koja se k njoj doselila iz Sarajeva. "Godine 1991., u jeku Domovinskog rata, umro mi je drugi muž i ostala sam sama. Branko i ja dobro smo se slagali, bila sam duže s njim u braku nego s prvim mužem. On je bio rastavljen, ali nije imao svoju djecu. Moju je, srećom, prihvatio kao da su njegova, a i ona su njega poštovala. Da nije bilo tako, ne bih se ni udavala. Djeca su mi uvijek bila na prvom mjestu", otvorena je gospođa Jula. Ističe, iako ima petero djece, devet unučadi, 13 praunučadi i četvero šukununučadi, sve ih zna poimence i svi joj dođu u posjet. "Djeca su mi dobra, kao i njihove obitelji. Dvije kćeri i oba sina žive u Osijeku, a jedna kći u Dubrovniku. Sa svima se viđam", zadovoljna je gospođa Jula.



Svoju dugovječnost zahvaljuje prvo Bogu, kojemu se, kaže, uvijek puno molila, pa to čini i danas, doduše sada više moli za svoju djecu nego za sebe. Nikad ju, tvrdi, Bog nije iznevjerio. "Kod doktora dugo nisam išla, no kad dočekate ovakve pozne godine, to ipak postane neizbježno. Dok sam mogla, sve sam sama radila po kući. Više ne mogu, moja kći sve počisti i vodi brigu o rublju, ali zato ja kuham. Napišite da svaki dan kuham ručak, samo da znate da sam već kuhala i danas, prije nego što sam došla u grad na kavu. Doduše, jučer je bila nedjelja, pa mi je za danas ostalo juhe i kuhanog mesa, ali skuhala sam paradajz-sos. Volim kuhati, dok sam radila u Centralu, kuhinja je bila blizu šanka i koristila sam svaku priliku da nešto naučim od kuharica. Jedino više ne pečem kolače, njih mi najčešće donese najstarija kći", govori o svojoj svakodnevici.

Za sebe ističe da je uvijek bila znatiželjna, spremna učiti i raditi. Kaže, ali kroz zvonki smijeh, da joj sada, kao stogodišnjakinji, ne preostaje ništa drugo nego čekati odlazak, pa da se pozdravi sa svima. "Nemojte sada požurivati odlazak kad se tako lijepo držite", odgovaram svojoj simpatičnoj sugovornici, koja kaže kako se trudi izgledati feš, pa boji kosu kod frizerke i posjećuje pedikerku. Ne vidi dobro, zbog čega je morala odustati od ručnog rada. Ponekad iziđe u šetnju i na sladoled, gleda TV dok joj ne dojadi. Lijekove je počela piti tek u poznijoj dobi, a jede sve, u umjerenim količinama. Za večeru najviše voli malu krišku kruha i jabuku, to joj dođe kao desert.

“Ne guram se ja na onaj svijet, ali spremna sam pred Božje lice. Dok se to ne dogodi, uživat ću sa svojom djecom i unučadi. Sretna sam što me i pamet još služi, pa se mogu prisjetiti svega i biti zahvalna što je bilo puno više lijepog nego ružnog. Lijepo će biti i kada se u subotu svi okupimo na ručku za moj stoti rođendan", zaključuje simpatična slavljenica. Fotografije s tog slavlja to potvrđuju.

{embed_infobox_gray}258776{/embed_infobox_gray}