U ne tako dugih dvadesetak godina 21. stoljeća gotovo pa svakodnevno svjedočimo nekim oblicima kriza, kako onih većih na globalnim razinama, ali i onim lokalnim koje su i najbrojnije. Međutim, još prije desetak godina psihologinja Ljubica Uvodić-Vranić pisala je: "Pravi problem ipak vidim u jednoj drugoj krizi - krizi morala; danas više nikome nije stalo ni do koga; nema više morala; svi su nepošteni i korumpirani. To čujem ne samo kao nezadovoljstvo i ogorčenost nego što je još teže kao pokušaj prihvaćanja nemoralnog postupanja kao uobičajenog, široko rasprostranjenog i normalnoga. Kriza morala nije kad mali broj pojedinaca postupa kriminalno i krši zakone, nego kad pošteni ljudi nezadovoljni stanjem počinju prihvaćati nemoralno ponašanje kao normalno te postaju zapravo pritajeni kriminalci: prepisuju u školi, varaju na porezima, gomilaju dugove ne misleći ih vraćati…".

I tu sad dolazimo do vječnih i brojnih otvorenih pitanja oko morala i sustava vrijednosti. Jer promijenio se i svijet, a drastično i okruženje u kojem živimo. Jednu od najvećih odgovornosti snose i mediji te tehnologija koja nas prati neviđenom brzinom. Stoga i realnost sama po sebi kao da se briše, nestaje... Tako, primjerice, današnji mediji pridonose spektakularizaciji i depolitizaciji društva. A s obzirom na to da su se u međuvremenu internet i društvene mreže razvili do neslućenih razmjera pitanje je i koliko sve skupa osim svojih dobrih strana i koristi, ima još više onoga što bismo svrstali pod nemoral. Jer, nevjerojatne, možemo slobodno reći tektonske, promjene dogodile su se u tehnološkom svijetu u posljednjih 20 godina. No te su promjene direktno utjecale na ponašanje ljudi - i danas živimo jedan potpuno drukčiji život nego prije 20 godina. O ljudskoj zbilji posredovanoj medijima i tehnologijom, već je i previše pisano. Glavna je pretpostavka da ljudska zbilja sadrži elemente društva spektakla, a takvo društvo koristi medije kao zavodnike da bi ljudska stvarnost postala medijska stvarnost. Mediji su postali jedna vrsta vlasti u društvu, a služeći se spektaklom, postaju sve jači. Kako se često navodi, čovjek će se naprosto naći izgubljen u pseudosvijetu s izmišljenim vrijednostima, modernim ekshibicionizmom i direktnim utjecajem društva spektakla.



Tako je to nekako u teoriji, a kako je u svakodnevnom životu, pa i ovom predblagdanskom, vratimo se psihologinji Uvodić-Vranić, koja, između ostaloga, navodi: "Kriza morala je kad pojedinci traže opravdanje za svoje nemoralno postupanje, dok većina šutljivo promatra ili tek licemjerno uzdahne zbog teških vremena i traži priliku da se i sama okoristi krizom morala. Tako gubimo glavni motiv našeg ljudskog nastojanja - smisleni moralni cilj. Znamo mi i u krizi da je moralno ne činiti drugome što ne želiš da se tebi čini. I da se to pravilo ne može promijeniti pa ma koliko god mi lagali o tome. Moralno postupanje nije borba za vlastite ciljeve, nego za uspostavljanje pravila koja će omogućiti opstanak zajednice. Kriza nije - nemati. Kriza je odustati od želje da se pokuša naći i imati. Kriza je prestati željeti jer mislimo da se želje ne mogu ostvariti. Tako je u sferi materijalnoga. Strašnije od bilo kakve materijalne krize je moralna kriza. Onima koji su se moralno izgubili u bahatom stjecanju, treba moralni preporod", piše psihologinja, dodavši: "U atmosferi provođenja slobodnog vremena u trgovačkim centrima, bombardirani reklamama ne samo u medijima nego i u poštanskim sandučićima, veliki se broj ljudi osjeća usamljeno i nezadovoljno i da nije tih reklama koje nam lažno nude sreću kupovanja, osjećali bismo se možda i još više usamljenima. Ali oni koji ne idu prema uspjehu, energiju ponekad okrenu u destrukciju, pa sabotiraju. Oni svjesno povećavaju kaos kao opasni izraz osobnog razočaranja... Nema više morala. Svi bi mi se rugali kad ne bih iskoristio priliku da prevarim. Marketinški nam se usađuju pseudoosjećaji: sramota je pokazati prave emocije, sramota je ne pratiti modu. Na razne načine putem medija nam se sugeriraju pseudoosjećaji: moramo biti sretni, moramo se bojati opasnosti od nedostatka na primjer unosa dovoljno tekućine u organizam… Pseudoosjećaji nam stvaraju pseudopotrebe. Iako imamo odličnu vodu, kupujemo skupu vodu u plastičnoj ambalaži. Ti lažni osjećaji nam se marketinškim metodama nameću, a mi mislimo da su naši osjećaji autentični. Osjećamo se pametnima ili barem odlično informiranima o tome što treba činiti. I ti lažni osjećaji stvaraju u nama lažne potrebe. Ako ih ne zadovoljimo, te naše zapravo lažne potrebe, onda smo stvarno autentično nezadovoljni!" ističe Uvodić-Vranić.

Filozofkinja Ljiljana Pavlina o moralu progovara na drukčiji način. Ona filozofski, pozivajući se i na inozemne autoritete, ovako promišlja: "Svi mi imamo i svijetlu i tamnu stranu, ali razlikujemo se u tome koliko dosljedno pokazujemo svijetle ili tamne obrasce misli, osjećaja i ponašanja u našem svakodnevnom životu.



Tijekom posljednjih dvadesetak godina napravljena su brojna empirijska istraživanja o ‘mračnim osobinama‘ osobnosti i postignut je konsenzus da se ‘tamna jezgra‘ (ili takozvano srce tame) tih mračnih osobina sastoji od antagonističke društvene strategije koju karakterizira visoka razina međuljudske manipulacije i bešćutnog ponašanja. Najproučavanije i najpotvrđenije mračne crte indeksirane su sada već zloglasnom ‘mračnom trijadom‘ osobnosti, a to su narcizam, makijavelizam i subklinička psihopatija. Uz mračnu trijadu vezuje se niska afektivna empatija te sljedeći pojmovi i sintagme: postignuće, moć, novac, hedonizam, kratkoročni instrumentalni seks, bezdušni ‘ljubavni stil‘ karakteriziran visokim stupnjem nevjere, aktivnog lutanja, izbjegavanja vezanosti i sklonosti prema ‘vezama za jednu noć‘, nezrele obrambene mehanizme i tome slično, uključujući agresiju i nasilje", piše autorica, te nastavlja: "Mračna trijada je naziv za uznemirujuću mješavinu zlonamjernih osobina ličnosti koje neki ljudi imaju... Sastoji se od tri socijalno nepoželjne karakteristike koje se međusobno razlikuju, ali imaju tendenciju pojavljivati se u nekom pojedincu u podjednakoj mjeri. To su narcizam, makijavelizam i psihopatija. Najkraće rečeno, narcizam bi bilo prenapuhano vjerovanje u vlastitu važnost. To je osjećaj superiornosti nad drugima, no ispod te grandioznosti se obično skriva osjećaj neadekvatnosti. Makijavelizam je sklonost zavaravanju drugih i eksploataciji drugih. To znači i biti vrlo manipulativan, spreman prevariti druge kako bi dobili ono što žele, a psihopatija podrazumijeva manjak osjećaja prema drugima, emocionalnu hladnoću, impulzivnost i sklonost rizičnom ponašanju. Ovim tipovima ljudi zajednička je nebriga za druge i opsjednutost sobom. Nedostaju im suosjećanje, empatija i moralni kompas. Ljudi s osobinama mračne trijade visoko ocjenjuju svoju spremnost da iskoriste bilo koga da bi napredovali, a osjećaju malo ili nimalo grižnje savjesti kada nanose štetu drugima. Također mogu biti dvolični i agresivni. Nažalost, osobe za koje možemo reći da imaju mračnu trijadu osobnosti jako je teško prepoznati. One su obično karizmatične, šarmantne i majstori su u laskanju. To, međutim, ne može ići unedogled. Kada se razotkriju, oni razaraju odnose s ljudima koje su iskoristili i idu dalje", zaključuje Pavlina.

Sve u svemu, u ovodobnom društvu spektakla, društveni ekshibicionizam (uključujući i onaj političke naravi), a s njim i kriza morala dominantne su pojave u kojima i s kojima živimo i radimo. Društvo u kojem je nikad više uvreda, u kojem širenje mržnje i prozivanja postaju trajna obilježja komunikacije, doista je na putu da postane degenerativna distopija gora od svega u knjigama takve tematike napisanoga. Drugim riječima, na putu od hedonizma do antagonizma ​zagubili smo negdje vlastiti moral, ljudskost i vjeru te se svjesno ili nesvjesno priklonili nemoralnom konzumerizmu, zamkama komunikacijskih bespuća, interneta i društvenih mreža, između ostalog.