Kriza morala u suvremenom društvu očituje se u gubitku temeljnih društvenih vrijednosti i nedostatku odgovornosti. Suvremeni čovjek okrenuo se radikalnom individualizmu, materijalizmu i utilitarizmu. Sklopio je politički savez s etičkim relativizmom i antihumanizmom. Živi u diktaturi površnosti i kronično pati od gubitka smisla. Moralna kriza prije svega je antropološka, a zatim duhovna - naglašava mr. sc. Silvana Dragun, viši savjetnik u Službi za društvene djelatnosti Grada Splita (od sljedećeg semestra 2022./2023. i nastavnik na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu za kolegij ‘‘Kulturna i sakralna baština‘‘), te u nastavku svoga priloga za Magazin, piše:

- Danas se o čovjeku ne govori kao osobi, nego neželjenoj aplikaciji, robi s greškom, stroju koji treba zamijeniti novim tehnologijama. O čovjeku se govori kao samoživom objektu zabave i razonode, beskorisnom potrošaču i zagađivaču, suvišnom korisniku. Suvremeni čovjek je u kultu ega i tijela proglasio svoj ‘‘ja‘‘ jedinim mjerilom istine. Stoga epohu u kojoj živimo psihijatar Leslie Farber naziva ‘‘stoljećem razuzdane volje‘‘. Posljedice krize morala i ekspanzije nemorala osjećamo na svakom koraku.

- Mediji su postali glasnogovornici jedne nove sekularne religije i ‘‘kulture smrti‘‘. Oni imaju zadaću pripremiti svijet za ono što je još Nietzsche najavio ‘‘prevrednovanje svih vrijednosti‘‘. Medijska konstrukcija zbilje nudi čovjeku beskrajne mogućnosti virtualnog iskupljenja. Poput političara mediji nam prikrivaju važne informacije i serviraju teme koje će nam skrenuti pozornost s bitnog na nebitno. Ponašaju se kao plaćenici, a to i jesu. Zabrinjava da se govor mržnje promeće u slobodu govora i kritičko mišljenje. Traži se pravo na klevetu, pravo na laž. Nema odgovornosti za javno izgovorenu riječ. Društvo spektakla funkcionira na manipulaciji žudnje. Ono čovjeka potiče da živi u duhovnoj eutanaziji i vječnoj razonodi. Potiče ga da zaboravi na smisao svog postojanja jer nije važno misliti, nego biti viđen. Važno je ostaviti dojam. To posthumano stanje najbolje obilježava sintagma "sve prolazi" (anything goes) i ni za što se ne vrijedi boriti.



- U eseju Ukinuće čovjeka C. S. Lewis dao je gotovo proročansku viziju posthumane budućnosti. On u velikim gradovima vidi ljude kojima je moralni relativizam postao središnja dogma. Vidi ljude koji su napustili zdrav razum i umrtvili savjest. Po naravi su to ‘‘djeca gnjeva‘‘, a njihova pobuna protiv univerzalnog moralnog zakona kojeg pisac naziva jednom riječu Tao nije ništa drugo nego pobuna protiv zdravog razuma. Ako svijest svedemo na kategoriju instinkta, moralno načelo ravno je prijeziru istine. Od istoka do zapada sve se religije slažu u jednom: Ne čini drugome što ne želiš da se čini tebi! U filozofiji je to načelo u svom kategoričkom imperativu izrazio Kant, a poslije Hans Jonas. U svim ćemo drevnim civilizacijama i religijama, kako ističe Lewis, pronaći načelo općeg dobra, pravednosti, istinoljubivosti, milosrđa i velikodušnosti.

Još je kategoričniji bio ruski filozof Nikolaj Berdjajev, koji prijezir prema etičkim načelima nazvao bezumljem. To bezumlje vodi u dehumanizaciju, ništavilo i dokinuće svih vrijednosti na kojima počiva neka civilizacija. Europa je danas protjerala Boga iz javne svijesti zaboravivši da su ideje slobode i ljudskih prava na kojima počiva liberalna demokracija kršćanske ideje. Ona je zaboravila da su idejni tvorci Europske unije bili praktični katolici poput Roberta Schumana (1886.-1963.) i Alcidea de Gasperija (1881.-1954.) za koje se vode postupci beatifikacije. Europa se danas okrenula militantnom sekularizmu, materijalizmu i relativizmu, zaboravljajući da svijet ne izgrađuje ‘‘kultura egoizma‘‘. Svijet izgrađuje socijalna ljubav, bez koje nema pravednosti, solidarnosti, mira i zajedništva.



- Danas se u Crkvi vodi bitka između onih koji su na strani diskontinuiteta i onih na strani kontinuiteta. Svakodnevno svjedočimo otpadu od vjere, sablaznima i skandalima koji potresaju Katoličku Crkvu. O tom dramatičnom sukobu Crkve i anticrkve, Krista i Antikrista, u svom proročkom govoru 1976. g. upozorio je kardinal Wojtila (papa Ivan Pavao II.). Kao najvažnije čimbenike današnje krize papa Franjo ističe radikalni individualizam, krizu identiteta i nedostatak revnosti. U enciklici Evangelii gaudium (Radost evanđelja) apelira da se vjernici ostave duhovne svjetovnosti, elitizma i duhovnog konzumerizma. Odgovor na krizu ne može biti ni druga krajnost, bijeg u tradicionalizam i kulturni pesimizam. Primjeri privlače! Kao što je veliki teolog Karl Rahner rekao: ‘‘Kršćanin 21. st. će biti mistik ili ga neće biti." Potrebna nam je kršćanska zauzetost u svim segmentima društva. Zato papa Franjo poziva kršćane da iziđu iz zone komfora i defetizma. Ako mi zašutimo, ‘‘kamenje će vikati!‘‘ (Lk 19,40). Kriza vjere evidentna je u profanaciji vjerskog sadržaja i praksama koje nemaju veze s kršćanskom baštinom. Očituje se u apatiji i duhovnom narcizmu. Mlak kršćanin želi biti u trendu, bira radije hedonizam nego askezu. Zaboravlja da je vjera bez djela mrtva i opomenu: ‘‘Ovaj narod me štuje samo usnama, a srce mu je daleko od mene‘‘ (Mt 15,18).



- Je li kriza morala u određenoj mjeri i u temeljima političke i ekonomske krize...? Svakako. Ekonomska i politička kriza očituje se u izdaji temeljnih načela onih koji se pozivaju na pravo i pravednost. Nedavno je glavni tajnik UN-a na međunarodnom forumu upozorio naftne i plinske kompanije kako ostvaruju rekordne profite od ove energetske krize na leđima najsiromašnijih ljudi i zajednica. U Hrvatskoj tek što čujemo za jednu aferu pojavi se nova još većih razmjera. Pitamo se nisu li na djelu ‘‘strukture grijeha‘‘ koje omogućuju pojedincima brzu i laku zaradu? Građani se od političara osjećaju izdano i prevareno. Osjećaju se nemoćni pred koruptivnim mehanizmom koji diktira tržište i ekonomske odnose. Strah od gubitka stečenih povlastica mnoge tjera na različite ustupke i nemoralne ponude.



- Još je Aristotel razlikovao ono što je ispravno dobro (bonum honestum), ono što je korisno dobro (bonum utile) i ono što je ugodno dobro (bonum delectabile). Danas se sve više nameće utilitarističko načelo. Dobro je ono što je za mene korisno. Imperativ ‘‘imati‘‘ postaje važniji od imperativa ‘‘biti‘‘. Govori se da je pohlepa nešto dobro, a gramzivost nešto posve zdravo. Tehnološki razvoj ne prati moralni razvoj. U zabludi su oni filozofi koji propovijedaju da je čovjek bitak u procjepu pozvan nadići svoje slabosti u tehnohumanizmu i novom globalističkom sustavu totalne kontrole jer to nije put u evoluciju, nego još jednu distopiju.

- Susret s istinom nikoga ne ostavlja ravnodušnim, a svaka promjena počinje drukčijim stavom i zdravijom komunikacijom. Kad je jedan čovjek Sokratu želio nešto ružno ispričati o njegovim prijateljima, on ga je upitao je li te informacije prosijao kroz tri sita. Ako to što želite reći nije istina, nije dobro i nije korisno - ne zanima me, odgovorio je. Zato birajmo radije ono što izgrađuje i oplemenjuje čovjeka, ono što daje nadu, budi optimizam. Birajmo ono što nas povezuje, a ne ono što nas dijeli.

Ako želimo dobro sebi i svom narodu, stavimo opće dobro ispred vlastitih interesa i pokažimo mladima pravi primjer. Sv. Pavao kaže: ‘’Dobrim pobjeđujte zlo’’! (Rim 12,21). Pozitivne primjere možemo naći posvuda. Jedan koji me je ostavio bez daha je film ‘’Svitanje u Kalkuti’’ o Majci Tereziji iz Kalkute koji se ovih dana prikazuje u hrvatskim kinima. Ta krhka žena svojim je primjerom pokazala kako se može preobraziti ‘’kultura odbacivanja’’ i isključivanja.

Silvana Dragun