Prije devet godina objavljen je zapažen rad Prilog razumijevanju pojma osobne odgovornosti kod Hanne Arendt. Što nam sažeto može o tome reći, s obzirom na to da je pojam odgovornosti i danas itekako aktualan, pitali smo autora toga rada, dr. sc. Boška Pešića, izv. prof. s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku.

Što nam o odgovornosti "poručuje" Hannah Arendt, da se tako izrazim...?

- Odgovornost se u novije vrijeme ustalilo poimati kao čovjekov zadovoljavajući odgovor u situaciji u kojoj se nalazi. Premda je eho metafizički nametnute odgovornosti preostao u mjeri u kojoj je ona i dalje u stanju izazvati pokornost, najveći je problem danas, čini se, podbačaj moralnog okvira u koji se ovo shvaćanje zadovoljavajućeg s pravom smještalo.

Hannah Arendt je dobro znala da to nije stvar nikakvog pojedinačnog subjektivnog samoodređenja, nego imperativa uočavanja relevantnog horizonta odgovornosti, dakle onoga dokle uopće seže ljudsko djelovanje. U današnjoj filozofijsko-pravnoj teoriji nailazimo u pravilu na četiri temeljne vrste odgovornosti: 1. odgovornost temeljena na funkciji unutar pravnog sustava; 2. uzročno-posljedična odgovornost; 3. odgovornost temeljena na pravnoj i moralnoj kažnjivosti; te 4. odgovornost temeljem ubrojivosti kao sposobnosti kontroliranja vlastitog ponašanja. Upravo ova prva vrsta moralne odgovornosti, ona koju pojedinac treba iskazati unutar pravno-političkog područja, za Arendt će se naročito pokazati ključnom. To je, naime, situacija u kojoj do presudnog izražaja treba doći naša odluka za samostalno mišljenje, bez obzira na nepovoljno okružje.

Koliko je zapravo pojam odgovornosti, kako osobne tako i kolektivne, postao i populistički, demagoški "alat" u komunikacijskoj retorici i prezentaciji između pojedinih aktera u društvu uključujući i aktere na političkoj sceni? Drugim riječima, možemo li govoriti i o zlouporabi pojma odgovornosti?

- Istini i laži u današnjoj se politici pristupa kao dijalektičkom kretanju s uigranim i unaprijed planiranim žrtvovanjem istine. Politički akteri stoga danas nemaju osobiti problem praviti najnevjerojatnije retoričke eskapade motivirane masovnom legitimacijom pristranosti. Osobna odgovornost time je naročito na svom ispitu u vremenima uspona totalitarnih političkih sistema koja obilno računaju s argumentom tzv. manjeg zla; naime sklonosti ljudi da se prilagode diktatorskim uvjetima, čak i bez nekog posebnog pristajanja političkim uvjerenjem uz njih.

Temeljni problem tada se otkriva u pitanju kako djelovati u uvjetima gdje je svaki moralni čin u rangu kaznenog djela. Osobna odgovornost utoliko predstavlja izraženu volju za samostalnom prosudbom okolnosti u kojima se nalazimo, kao što i odricanje od vlastitog mišljenja ostaje fenomenski zaseban oblik neodgovornosti. Kada svemu tome pridodamo isuviše aktualnu čovjekovu (ne)odgovornost za prirodu, jasno je da je odgovornost ono što u bitnom ovisi o nama samima, odnosno, ako bismo time htjeli poentirati, ljudi se nikada ne mogu lišiti odgovornosti, čak ni za svoja najneodgovornija djela.

I papa Franjo često poziva na odgovornost, kako u politici tako i u društvu općenito. Ako gledamo u moralnom, u povijesnom i etičkom smislu, stoji li teza da je kolektivna odgovornost dana kao prirodno ili Božje pravo, a individualna odgovornost nas sljeduje i pravno i etički? Koliko poštovanje ovih prava zavisi od svijesti i savjesti svakog čovjeka?

- Papa Bergoglio pridošao je u vatikansku kuriju iz podneblja koje ga je životno i teološki učinilo, recimo to tako, uzorno netipičnim. Lako je primijetiti da svi njegovi apeli idu za tim da dostojanstvo čovjeka prikažu ne samo kao nešto što se ni pod koju cijenu ne smije ostaviti po strani nego, štoviše, da se ono mora postaviti dovoljno visoko. Papa problem odgovornosti u tom smislu povijesno sagledava i naglašava s obzirom na cjelokupno stanje onog ljudskog koje je ponovno, tko zna koji put, dospjelo u krizu vlastita smisla. Uzmimo samo za primjer treće poglavlje iz njegove enciklike Laudato si‘, gdje, govoreći o razmjerima nastupajuće bijede, upozorava na tehnokratsku paradigmu koja, podilazeći konzumerizmu, za cilj jedino ima maksimizaciju profita. Nikada se, ističe Papa, ne može dovoljno naglasiti koji su najdublji korijeni trenutačnih neravnoteža, a koji imaju veze sa smjerom, ciljevima, svrhom i društvenim kontekstom tehnološkog i gospodarskog rasta.

Kad povezujemo odgovornost i solidarnost, jedno bez drugoga ne ide, pa stalno slušamo pozive da građani pokažu solidarnost i odgovornost? No, dok su neki to prihvatili, drugi se u tom kontekstu baš i ne pokazuju solidarni ni odgovorni...

- U pokušaju odgovora ne bi bilo zgorega zapitati se koliko je aktualnog preostalo u zazivanju tzv. pesimizma snage, koji je Nietzsche zagovarao upozoravajući upravo na svojevrsnu bolest preobilja od koje smo oboljeli mi moderni i koja nas paralizira u suočavanju s onim od čega nas je strah od neimaštine nekada dobro štitio. Nema sumnje da je kroz to zakazala naša sposobnost procjene što nam je u životu doista potrebno. To se zapravo događa kada ono mitsko preuzme upravljanje našim glavnim životnim tijekovima, dakako, u svom sadašnjem zavodljivom digitalnom ruhu, uz prateću idiosinkraziju prema svakoj prosvijećenosti.

Ono što je nekoć služilo zastrašivanju, danas se namjesto i usuprot solidarnosti pretvorilo u dragovoljno ostajanje na raspolaganju s kojim kao prokušanim oblikom društvenog paraziterstva obilno računa iracionalnost sistema u konačnom slamanju čovjekove ekonomske sudbine. Duh se na taj način zabranjuje svagdje gdje ne rezultira zapovjednim nalogom. Na tom tragu također nam se nameće jedno filozofski davno uobličeno i za naše doba još uvijek neriješeno pitanje: zašto nakon svega povijesno krvavog iskustva čovječanstvo, umjesto u stanje istinske ljudskosti, ponovno ulazi u barbarstvo.

Uzimajući u obzir širu sliku Hrvatske danas, jesmo li društvo s deficitom odgovornosti, kako, primjerice, u politici, tako i na svim drugim područjima?

- Izostanak odgovornosti u današnjoj Hrvatskoj primjetan je u svim segmentima društvenog života. Možda se taj izostanak najviše prepoznaje preko upravljačkih pozicija na kojima se shvaćanje društvene odgovornosti neodgovorno svodi na tzv. odgovorno profitabilno poslovanje.

Prema mojemu sudu, to je upravo najkraći put da nam od vitalnih društvenih institucija, poput zdravstvenih ili obrazovnih ustanova, ostanu samo ruševine na čijim preostacima može rasti tek samovolja, klijentistički ili partitokratski posijana, sasvim svejedno. Ma koliko šutjeli o tome, čini se da u pitanju ove odgovornosti nismo daleko od tog pogibeljnog stanja. (D.J.)

(Boško Pešić izvanredni je profesor i voditelj Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Osijeku, pri kojemu je zajedno s nekolicinom kolegica i kolega 2021. godine utemeljio Laboratorij za eksperimentalnu estetiku (Estetički laboratorij) usmjeren k filozofskoj refleksiji kulturno-umjetničkih fenomena današnjice uzimajući u obzir razmjere digitalno-informatičke tehnologije, a koji svojim ukupnim posljedicama na čovjeka tek iziskuju svoju pravu odredbu i valorizaciju. Objavio je tri autorske i četiri uredničke knjige. Uz to je napisao brojne znanstvene radove iz filozofijskih grana ontologije, estetike, hermeneutike, fenomenologije i filozofije egzistencije).