U intervjuu za ovotjedni Magazin, ​izv. prof. dr. sc. Ivan Tanta s Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku, komentirao je situaciju na polju komunikacijskog rata informacijama, napose u digitalnom komunikacijskom prostoru, ali i šire, u medijskoj sadašnjosti kakva je aktualna, uključujuči i sve izraženiji i nemilosrdniji propagandni rat između Rusije i Ukrajne, odnosno Rusije i Zapada, napose Sjedinjenih Država.

Kad govorimo o širem kontekstu propagande, odakle kreniti...?

- Imam dojam da je možda propaganda koja stvara sljedbenike krenula po onoj latinskoj Primus in orbe deos fecit timor. Dakle, prve je na svijetu bogove stvorio strah. Ti su bogovi mediji kojima bespogovorno vjerujemo i bez kojih bismo se doimali kao krtica na suncu. Ne samo da im vjerujemo, mi ih se i bojimo i ne propitujemo njihovu istinu, a ona je zapravo vrlo jednostavna. Što veća kriza, to i veći strah i veća žeđ za novim informacijama. Ono što ne pripada u krizu, ulazi u domenu zabave kojoj je cilj smanjenje tenzije zabrinutosti, a to je sport, glamur i igra. Kažem, cilj je smanjenje tenzije, iako i ove domene gaje određenu napetost koju konzument osjeća kao dilemu poput tko će pobijediti u derbiju, zašto se moj idol rastao nakon pola vijeka braka ili kako ću osvojiti glavni zgoditak u igri na sreću poput onog igrača iz Finske.



Koliko su pandemija, a zatim i ukrajinski rat, promijenili paradigmu javnog općenja i komunikacije?

- Ne bih želio tvrditi kako je pandemija promijenila paradigmu komunikacije i javnog općenja, iako se doista doima kako to jest točno. Prije su govornici promišljali svoj govor i nastup. Prije su lijepivši etikete prvo liznuli pa prilijepili, danas je dovoljno samo pljunuti, ostalo nije važno. Lažni moral proizlazi iz egoizma i trivijalizacije svega oko nas. Gotovo da smo svjedoci urušavanja svih, nazovimo ih tako, građanskih vrijednosti u komunikaciji, bez obzira na to govorimo li o političkoj ili bilo kojoj drugoj. Gotovo da nema više moralne vertikale u društvu koja nije inficirana s laži, trivijalnošću i površnošću. Doduše, to ne bismo mogli nazvati posljedicom pandemije, koliko globalnom posljedicom digitalne demencije koju prouzročava nekritički pristup suvremenim komunikacijama poput mobitela. Konačno, da se nadovežem na vaše pitanje, što mi zapravo znamo o krvavom ratu u Ukrajini? Gotovo pa ništa ili samo ono što nam kažu mediji. Mislim da bi trebalo parafrazirati geslo s dolarske novčanice iz In God We Trust (U Boga vjerujemo!) u In Media We Trust (U medije vjerujemo!).

Uzimajući u obzir sve što gledamo i slušamo posljednjih godina, možemo li zaključiti da je svijet postao globalno propagandno-komunikacijsko bojno polje, među ostalim zahvaljujući i razvoju digitalnih medija...?

- McLuhan je rekao u "Produžetcima čovjekovih općila" da čovjek koristeći pojedini medij njime produžuje svoje općilo koje ujedno i transformira, pa čak i kržlja. Na primjer, izum kotača smanjio je potrebu za hodanjem, knjiga za pamćenjem, a onda su se dogodili radio i televizija. Televizija je postala domaći oltar koji je zauzeo posebno mjesto u sobi. Prije njega je to mjesto zauzimao radio kojemu zahvaljujemo demokratizaciju. Radio je smanjio klasne razlike. Naime, sada su svi koji su ga slušali mogli čuti vladara i njegov ili njezin glas nije više bio ekskluzivno pravo plemstva. Televizija je toj demokratičnosti dodala i sliku. Sada su svi mogli i vidjeti krunidbu ili svečanu prisegu. Digitalni su mediji smanjili površinu. Pa su knjigu, radio, televiziju, fotoaparat, magnetofon, telefon i zbirku enciklopedija plus mogućnost da preko Google eartha vidite određeno mjesto na zemaljskoj kugli bez obzira na to koliko ono bilo nedostupno, sveli na dimenzije jedne kutije cigareta. Ne morate znati, morate samo znati tko zna odnosno gdje biste to mogli potražiti. Upišete pojam u tražilicu i eto. Dobivate odgovor na svoje pitanje. To što odgovor ponekad nema baš nikakve veze s pitanjem, to je onda stvar opće kulture, ali nemojmo sad o tome. Svijet je postao bojno polje na kojemu se sučeljavaju sve manji i sve sadržajem bogatiji mobiteli s jedne strane i naš mozak koji polako posustaje.



Kad se sve zbroji, živimo li u svijetu "globalne paranoje u globalnom selu", da malo parafraziram Marshalla McLuhana...? Može li itko stati na loptu i reći - sad je dosta, smirimo se, razgovarajmo suvislo i postignimo miroljubiv dogovor na obostranu korist...?

- Otišli smo predaleko, nitko više nije u mogućnosti da od bilo koga zahtijeva stati na loptu. Uostalom, u ovom globalnom selu svak svakome gleda u lonac i krevet. Bošković je rekao: "Malo je što znamo, a golemo što ne znamo". Toj bih rečenici dodao i činjenicu da je ljudska glupost bezgranična te da većinu nas kroz život vodi smjesa egoizma, želje za zaradom i ugodnijim životom te priroda produžetka vrste. Kod nekih se to u nekom trenutku pretvori u patologiju, pa krenu u rat i potamane nekoliko stotina pa i milijuna duša samo zato jer žele ostvariti neku svoju fiksideju. Nama jedno glasno i jasno - DOSTA može reći samo zlokobni meteor koji će nas dovesti pred suočenje sa sudbinom dinosaura, ali i tada će to biti još jedna dobra kriza i prilika za zaradu medijima.

U tom i takvom širem i dubljem kontekstu opetovano se nameće pitanje kakva je sudbina medija u bliskoj i daljnjoj budućnosti, a s medijima i društva općenito? Jesmo li na korak do moguće distopije, ako je suditi prema razvoju sadašnje situacije s ratom (stvarnim i propagandnim) na istoku Europe i širem kontekstu prijetnje nuklearnim armagedonom? Max Weber je rekao da je samo društvo skup glumačkih pojedinaca, od kojih svaki nastoji postići svoje ciljeve... Putin se u tom kontekstu podrazumijeva, ali i ne samo Putin...

- Ne vjerujem ni u distopijsko društvo niti u armagedon. Nažalost, nemam za to argumenata jer su svi protiv mene, od ekološkog do mentalnog zagađenja koje i bez uporabe atomske bombe vodi kraju civilizacije. Našu je vrstu odvajkada vodila nada. Taj pojam je čest u katoličanstvu i poznatiji je pod pojmom ufanje. Neću ga ovdje koristiti kao religijski pojam, već kao onaj dio našeg bića koji vazda tvrdi da vrag nije crn kako izgleda. Nada generira borbu za samoodržanje. Dakle, tu vidim svjetlo na kraju tunela.

Medije čine isti ljudi poput nas. Još nismo u tom svijetu tehnološkog determinizma dostigli točku da ne vladamo nama samima, već da to čine strojevi, koliko god se nekome činilo da je upravo tako. Mi smo kao vrsta prilagodljivi, ne doduše kao žohari (koji navodno mogu preživjeti i nuklearni udar), ali upravo zbog toga držim da će svijest i nada odagnati ove crne oblake koji su se nadvili nad sve nas. A što se tiče u pitanju spomenutog državnika… groblja su puna nezamjenjivih velikana! (D.J.)