Premda je i dalje medijski kuretna roba, povratak u osamdesete prošloga stoljeća, nostalgija za devedesetima također sve više i sve jače kuca na vrata, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj. Naravno, riječ je o masovnoj popularnoj kulturi i glazbi kao njezinom temeljnom sastojku tih "sretno-nesretnih" dana "ponosa i slave". Ovom prigodom, ovotjedni glazbeni intervju posvećujemo upravo jednoj takvoj refleksiji iz prošlosti koja, srećom, živi i u sadašnjosti. Njezino ime i prezime jest Butchers Bill, grupa osnovana početkom devedesetih godina prošloga stoljeća u Kutini, koja dugi niz godina djeluje i stvara u SAD-u, konkretno u New Yorku. U doba kad je u Osijeku izlazila legendarna Heroina Nova, o Butchers Bill pisalo se u niz navrata, pa smo se u razgovoru s osnivačem i pjevačem grupe Damirom Kneževićem prisjetili minulih vremena i, dakako, aktualnosti vezanih uz Butchers Bill u sadašnjosti.

Za početak, moram priznati da me je iznenadio i obradovao CD "American Trash" koji si mi poslao (na čemu zahvaljujem), jer sam nakon toliko godina posve smetnuo s uma da je nekad davno, u devedesetima i vremenu Heroine Nove, postojao bend zvani Butchers Bill, koji je svirao i u Osijeku. Daklem, reci nam što se sve događalo s tvojim bendom nakon 90-ih, kako je preživio, kako je opstao do danas i, eto, u doba kad svi koriste streaming objavljuje novi fizički CD kakav je ovaj posljednji?

- Drago mi je da je CD dospio u prave ruke. Hvala tebi! Nakon te svirke u Osijeku imali smo još neke po Sloveniji i Hrvatskoj, a nakon toga bubnjar Cuc je morao u vojsku, i tu je sve stalo, a ispostavilo se kasnije da bez odličnog bubnjara nema benda. O tome malo kasnije.

Kad sam vidio da od svega nema ništa, spakovao sam torbu i zapalio za New York. To je bilo u ljeto ‘95. I onda malo-pomalo. Prve dvije godine bile su dosta kaotične, a kad se sad osvrnem i najuzbudljivije. Nije bilo ni stalnog posla ni smještaja, ali sam zato vidio brdo koncerata. A i zaljubio sam se u grad. I kad su se stvari malo ustalile, počeo sam razmišljati o bendu. Naravno, sve je trebalo početi ispočetka. I kako to ide, igrom slučaja upoznao sam momka iz Raklja (selo kod Pule), koji je skromno rekao da svira gitaru, ali da nikad nije bio u bendu. Nakon minute "audicija" je bila gotova. Patrik Teković postao je sologitarist u Butchers Billu.

I tu moram reći da se bez njega 99 % američki Butchersi ne bi dogodili. No kad je trebalo popuniti ostatak benda, stvari su išle mnogo teže, ili nikako. Tu dolazimo do slučaja bubnjar. Prošlo ih je dosta i većina su bili nizašto, ili mi nismo bili interesantni onim boljima. I kad smo već bili pred odustajanjem, pojavio se simpatičan tip i pokazao se kao izvrstan bubnjar. Rođeni Njujorčanin, Michael Haar. Na drugu gitaru uletio je još jedan Istrijan, Patrikov prijatelj kog su svi zvali Cio, a ja sam preuzeo bas i vokal, i tako su stvari napokon krenule. Napravili smo stvari za prvi album i kad smo već bili spremni za snimanje Michael je odustao zbog tinnitusa, neprestane zvonjave u ušima! Srećom, poznavao sam jednog dečka iz Beograda, Srđana Milenkovića, inače svestranog bubnjara, koji je nam je pomogao snimiti naš prvi album "Quick And Painful" (2003.). Za taj album, snimljen za jedan dan, dobili smo odlične recenzije po raznim webinzima, a pjesma "Going Home" završila je na kompilaciji "Old Skars And Upstarts" iz Kalifornije. Tri godine kasnije snimili smo drugi album "Love Killer", s povratnikom Michaelom. Nakon toga dosta smo svirali po raznim klubovima uglavnom u New Yorku.

Inače, dosta je ljudi prošlo kroz bend, i tu moram izdvojiti Nikki Alcazar (ritam-gitara), koja je s nama bila u nekoliko navrata te braću Teković, Marka (sologitara) i Tonija (bas). Iako su oni iz istog kraja kao i Patrik, tvrde da nisu u rodu.

Dugi niz godina grupa djeluje i stvara u SAD-u. Kako si se i zašto odlučio preseliti u Ameriku? Kakva su dosadašnja američka iskustva, dobre i one manje dobre stvari? Osim glazbom i bendom, čime se još baviš, što radiš?

- Radoznalost je bila glavni uzrok mom odlasku. Rekoh, daj da vidim čega tu još ima. U Americi, kao i svugdje, ima dobrih i loših stvari. New York je velik grad, skup, prenapučen, promet je da zadaviš nekoga! Opet, čitav svijet je ovdje, svašta se događa. Od sportskih do kulturno zabavnih stvari, pa do toga da u jednom kvartu možeš naći tri-četiri raznolike kuhinje. Ja se bavim selidbama, evo već 25 godina. Imam neki mali biznis. Funkcionira.

Koliko vidim i pratim, "American Trash" je na YouTubeu (https://www.youtube.com/playlist?list=PLiGMKoTSTD-JLoiru672yFoLdm6-wNy1F) gdje se može poslušati u cijelosti. Kakvo je inače tvoje mišljenja o sadašnjem načinu konzumacije glazbe preko streaming servisa, kao što su Deezer, Spotify, Tidal... YouTube je, doduše, stariji od svih njih i još se sjajno drži, naravno, zahvaljujući ponajviše videomaterijalima svih mogućih vrsta. Tvoj komentar?

- Da, čim smo završili album, stavili smo ga na YouTube. To je najjednostavnija i najjeftinija promocija. Na ove druge platforme još nismo stigli...

 

 

Još malo o sadašnjem Butchers Billu, odnosno albumu "American Trash". Osim tebe, koji si autor svih pjesama, tko je još u bendu, gdje je sve snimljeno, produkcija i miks..., zapravo, reci nam sve što treba znati budući kupac/slušatelj, uključujući i stare fanove, prije nego naruči CD ili ga krene slušati preko YouTubea? Zašto naziv "American Trash", koliko mi je poznato, to je klub, ali konotacije mogu biti i šire? Tko je Michael Haar, kome je album posvećen?

- Posljednji album "American Trash" snimljen je, za nas, na neobičan način. Nakon nekog vremena Michael je opet napustio bend zbog zdravstvenih razloga i nedugo nakon toga, nažalost, odlučio okončati svoj život. Zato je ovaj album posvećen njemu.

U vrijeme pandemije javio mi se kolega Darko Jelisić i predložio da snimimo pjesme koje su nastale nakon drugog albuma. Dakle, radilo se o materijalu starom i do 15 godina. Darko je multitalentirani glazbenik, a stariji ga se možda sjećaju kao pjevača grupe Major (iz 80-ih) iz Sarajeva. On ima mali studio u svom stanu u Queensu i tamo se, zahvaljujući današnjoj tehnologiji, "poigrao" s našim materijalom. Uspio je kompjutorski snimiti bubnjeve, tako da zvuče kao da ih je odsvirao živ čovjek (postoje programi gdje su uživo odsvirani razni ritmovi kojima se poslije može manipulirati). Na to je sjajno odsvirao i bas, i onda te snimke poslao Patriku koji je odradio gitare, opet u svom stanu na kompjutoru, i to maestralno! Poslije sam ja nasnimio vokale u pravom studiju. Onda smo to sve izmiksali, a jedan Darkov jaran odradio je mastering i album je bio gotov.

CD smo otisnuli iz jednostavnog razloga, zato što još uvijek volimo imati u rukama nešto opipljivo i moći pročitati i pogledati omot. A nije bio ni skup - 300 dolara za 100 primjeraka. Mislili smo otisnuti i LP, ali to zadovoljstvo koštalo bi nas pet puta više. Inače, CD se može naručiti preko emaila butchersbill@yahoo.com. Cijena? Sitnica.

Što se naslova CD-a tiče, "American Trash" je bio bikerski bar gdje smo mi često svraćali, a poslije i svirali, tako da je naziv albuma posveta tom mjestu. Opet, ostaje i prostor za interpretaciju, s obzirom na to kakva su vremena...

Koliko je dosad u karijeri Butchers Bill snimio i objavio albuma? Koliko ste mijenjali stil, ili ste ostali isti kakvi ste bili 90-ih, u svom garažnom rock‘n‘roll i trash punk-filmu? Koji su tebi izvori inspiracije za pisanje pjesama, između ostaloga?

- Dakle, objavili smo tri albuma više-manje istog stila. Punk, hard rock..., pod utjecajem svetog trojstva Ramones-Motorhead-AC/DC. Tekstovi su uglavnom temeljeni na mojim iskustvima, a dosta ih se dogodilo baš u "Trashu". Nista mudro.



Butchers Bill jedini su hrvatski bend koji je nastupio u najpoznatijem punk-klubu na svijetu, CBGB-iju. Redovno ste svirali i u drugim vodećim njujorškim klubovima, kao što su Continental i American Trash. Kakvi su dojmovi, kako vas je publika prihvaćala, i kako vas i danas prihvaća? Vašu karijeru, spomenimo i to, redovito su pohvalnim recenzijama pratili i kultni američki punk-magazini, poput Flipsidea, Forced Exposurea i Maximum Rocknroll...

- U New Yorku je u to vrijeme, prije 10 do 15 godina, svake večeri sviralo pet-šest bendova po klubu, a kojih (klubova) je bilo bar dva tuceta, ako ne i više. Sad pomnožite... Mi smo uglavnom svirali za poznanike, ljude koje bi obavijestili, pa koliko skupimo, toliko skupimo. Tako su klubovi i preživljavali. Više ljudi više popiju! Jednom smo svirali u Continentalu i bili jedini bend te večeri koji nije prodao nijednu kartu. Gazda je bio ljut, vjerojatno s pravom, ali i poznati drkadžija, tako da smo ga poslali u materinu. Tamo više nismo svirali. Doduše, ni klub nije dugo potrajao. Danas je tamo prazno zemljište na kojem će sigurno niknuti nova višekatnica.

Kad smo kod Amerike, odnosno New Yorka, ima li novih dobrih bendova, koliko je tomošnja scena i danas živa, koliko se i gdje sve najviše svira, bar kad se radi u bendovima takvog tipa kakav su Butchers Bill?

- Situacija se sigurno promijenila unatrag desetak godina. Klinci slušaju što slušaju. Ovo što mi radimo baš i ne. Bendova ima i bit će ih. Sve se ovo vrti u krug. Moda, muzika. Kad nas više ne bude možda neka generacija ponovno otkrije rock‘n‘roll i bude im cool?

Vratimo se malo i do aktualne društvene situacije. Kako je pandemija utjecala na tebe i Butchers Bill? Pratiš li što se zbiva u SAD-u šire i dublje, što se zbiva u Hrvatskoj, u svijetu? Kako reagiraš na sve to, hladne glave, ili i tebe, kao i mnoge druge, pomalo (ili previše) hvata strah od neizvjesne sutrašnjice?

- A utjecala je, naravno. Sve je stalo, okrenulo se naglavačke. Mi smo bar dobili taj album. Prvi smo snimili za dan, drugi za dva dana. Ovog smo "kuhali" više od godine! Ova geopolitička situacija ne valja nimalo. Već smo dobro zaorali u 21. stoljeće, a kad tamo - metode iz Drugog svjetskog rata! Potpuno ludilo. Život je zajeban sam po sebi, i onda nas ovi nazadnjaci žele vratiti u srednji vijek! Ja vremena za ta sranja nemam. Daj da se pojede, popije, poje..., proputuje. Dok se može, mentalno i fizički.

Za kraj nekoliko relaksirajućih pitanja. Damir Knežević u ovo digitalno doba? Koliko si IN s društvenim mrežama, virtualnom stvarnosti? Što više preferiraš, analogne ili digitalne forme glazbe, od vinilnih singlica i LP-ja preko kaseta i CD-a do današnjeg streaminga?

- Slabo sam po tim mrežama. Sad sam malo dilao ovaj naš CD uradak i to je to. Kad god odem na Fejs odmah neka prepucavanja. Internet-ratnici. Besmisleno. Muziku najviše pratim na YouTubeu. CD player imam samo u autu, pa ti vidi.

Koji su planovi za budućnost? Novi album, koncerti, posjet Hrvatskoj, možda nastup u Zagrebu?

- Probat ćemo se opet skupiti i odsvirati još koji put, i u Zagrebu, zašto ne! Za novi album trebat će mnogo inspiracije. Za sada imam samo jednu gotovu pjesmu. Zove se "Off The Hook (Half a Century and Nothing to Show)". Obećavajuće!