U ekonomskoj lliteraturi mogu se pronaći članci s prikupljenim empirisjkim dokazima da pretjerana državna (fiskalna) intervencija može izazvati dugoročne štete veće od koristi. Europa, pa tako i Hrvatska, predugo je vjerovala da će razdoblje niskih cijena jeftinog (ruskog) plina trajati beskonačno - kaže ekonomski analitičar, dr. sc. Damir Novotny, prof. visoke škole iz Zagreba, te dodaje:

- Dobavljači plina iskoristitili su geopolitičku situaciju u Ukrajini i neprimjereno višestruko podigli cijene plina u kratkom roku, pa tako i svoje profite. Ruski Gazprom je tako u prvom polugodištu ove godine ostvario profit od oko 40 milijardi američkih dolara. Najveći pokretači rasta cijena prirodnog plina su veliki industrijski potrošači u Europi, posebno u Njemačkoj, koji su svoje energetske sustave prilagodilli tom energentu. Za promjenu energetna potrebno je vrijeme i novac, što znaju i dobavljači i trgovci, pa mogu podizati cijene praktično bez ograničenja. Plinsko tržište praktično ne postoji, nego ga kontrolira nekoliko velikih dobavljača, uključujući Gazprom, te se tako stvaraju oligopoli koji mogu diktirati cijene. Na drugoj strani su potrošači plina, koji više ne pitaju za cijene, nego ih interesira samo dostupnost plina. Stvoreni su dakle plinski ovisnici, te je potražanja za tim energentom cjenovno neelastična, odnosno ne reagira na promjene cijena. Poput cijena cigareta, na primjer.

Slično je i na tržištu sirove nafte, na kojem je stvoren kartel (oligopol) OPEC, koji svojim politikama količne eksploatacije može utjecati na cijene. Zbog takvih tržišnih struktura državna intervencija može biti opravdana.

Odvikavanje od plina i prelazak na neke druge obnovljive energente neće biti ni jednostavan ni kratkotrajan proces, ali mora započeti. Ekonomski gledajući, energija bi se morala proizvoditi lokalno, na mjestu potrošnje.

Hoće li horizontalne mjere jednako djelovati na sve ekonomske aktere? Naravno da neće, niti su pravedne. Veći potrošači bit će u povoljnijem položaju i neće biti stimulirani na štednju. A upravo je štednja ključna tema, jer Europa u cjelini neučinkovito troški energiju, zato što je naučena na niske cijene.



Kad smo kod odnosa unutar članica EU-a, posljednjih dana čuju se prozivanjae Njemačke zbog sebične politike. Naime, paket subvencija vrijedan čak 200 milijardi eura koji je Berlin odobrio za spašavanje vlastitog gospodarstva nailazi na žestoke reakcije, pa se čuju i izjave da je "Njemačka tim paketom pokazala veliki srednji prst ostatku Europe". Kako to sve objasniti, stječu li time njemačke tvrtke prednost pred konkuretnima iz drugih zemalja članica? Vaš komentar?

- Njemačla vlada usvojila je paket mjera, ali nije i raspored tereta. O tome se vode velike rasprave između savezne vlade i pokrajinskih vlada, koje su trebale financirati veći dio mjera. Osim unutrašnjih kritika te mjere njemačke vlade doživjele su i kritike europskih partnera. Međutim, moramo upozoriti da je upravo Njemačka najveći ovisnik o ruskom plinu i najpogođenija rastom cijena tog energenta. Njemačka čak 30 % plina troši za proizvodnju toplinske i električne energije za kućanstva, posebno u istočnim pokrajinama, što je dakako neracionalno. Njemačka sada plaća račun svojih politika prema Rusiji i vjerovanju da je Rusija pouzdan partner.

Državne potpore njemačke vlade dakako mogu izazvati nove tržišne neravnoteže i dovesti u podređen položaj konkurente njemačke industrije. Međutim, to isto je godinama radila francuska vlada sa svojim državnim poduzećima. Ova će se rasprava zasigurno u sljedećim tjednima nastaviti.

Gledajući širu sliku sadašnjeg stanja, vidimo da je ekonomska stabilnost EU-a na kušnji i da se bumerang sankcija vraća. Uzimajući u obzir razmjere krize, koliko će nas koštati rat u Ukrajini, i dokle mogu i smiju ići sankcije Rusiji da se potpuno ne naruše ekonomske zakonitosti i procesi slobodnog tržišta, uključujući i nekontroliranu inflaciju i recesiju...?

- Ne bih rekao da se trošak snakcija vraća kao bumerang. To je kratkoročno točno, poput krize ovisnika u procesu odvikavanja, ali je do ovoga moralo doći prlje ili poslije. Ukrajinska kriza samo je povod. U političkom smislu sankcije nisu imale alternativu. Ekonomika energetskog sektora u Europi postavljena je na pogrešnim temeljima u vulgarnom tumačenju štetnog utjecaja na okoliš nekih izvora energije, primjerice, nuklearne energije. Sada se i zeleni fundamentalisti u Njemačkoj vraćaju na ideju ponovnog otvaranja zatvorenih nuklearnih elektrana. Rat u Ukrajini može trajati jednako dugo kao i ratovi na Bliskom istoku, regije koja je jednako udaljena od EU-a kao i Ukrajina. Rat u Ukrajini, kao i svi ratovi, imat će visoku cijenu, ali će s druge strane pokrenuti dugoročno pozitivne i održive procese.

Sankcije jednako tako mogu dugo trajati, kao što je to slučaj s Iranom. Inflacija, međutim, nije neposredna posljedica. Hiperinflacija se pojavljuje kada na tržištu postoji velika količina novca u potražnji za vrlo malom količinom roba. Vjerojatnost za pojavu fenomena hiperinflacije u suvremenim tržišnim ekonomijama iznimno je malena. Međutim, dvoznamenkasta inflacija uz stagnaciju ekonomskih aktivnosti, zbog pretjerane fiskane intervencije nije nemoguć scenarij. Monetarne politike ne mogu zaustaviti inflaciju ako s druge strane vlade vode ekspanzivnu fisklanu politiku zadužujući se na financijskom tržištu. Recesija u takvim okolnostima zapravo, kao kratkotrajna kontrakcija ekonomskih aktivnosti, može biti korisna.



Hoće li se Europa, uz energetsku neizvjesnost, gomilanje javnih dugova i inflaciju, suočiti i s krizom bankarskog sustava?

- Bankarski sustavi u Europi izuzetno su likvidni. Hrvatski bankarski sustav je također prekomjerno likvidan, raspolaže s gotovinskim rezervama od oko 20 milijardi eura. Novčana masa se, naime, u proteklih 20 godina povećala za 300 %, a BDP je u EU-u u isto vrijeme narastao za oko 30 %. Ekspanzivna monetrana polika središnjih banaka u Europi pomogla je održavanju likvidnosti banka nakon bankarske krize 2009. godine i snižavanja kamatnih stopa, ali je stvorila veliku likvidnost ekonomskih aktera, što je pogodovalo ubrzanom rastu cijena nakon pandemije COVID-19. Malo je vjerojatno da će se količina primarnog novca radikalno smanjiti u dogledno vrijeme. Ali ni taj scenarij nije isključen, pa ni posljedična bankarska kriza.

Što se RH tiče, koliko će državu koštati posljednji paket mjera kojima Vlada pomaže građanima i poduzećima zbog energetske krize i rastuće inflacije? Iz Vlade su procijenili kako će taj paket državu stajati više od šest milijardi kuna. Tko će to platiti - budžet države, profitabilni HEP, porezni obveznici, na kraju građani, svi skupa...?

- Vladina intervencija, u situaciji vrlo visokog rasta BDP-a u 2021. i očekivanog visokog rasta u 2022. godini, bila je nepotrebna. Horizontalne mjere su zapravo utjecale na rast potražnje i tako hranile inflaciju. Ekonomskim akterima zapravo nije trebala pomoć, morali su sami odlučiti o rasporedu svojih dohodaka. Te mjere ne pomažu onima kojima je pomoć potrebna. Socijalna politika ne može se voditi preko cijena, nego ciljanim mjerama potpora dohotcima najsiromašnijima kućanstvima. Zamrzavanje cijena pomaže jednako onima koji imaju visoke dohotke i onima koji ostvaruju niske dohotke. Proširena siva ekonomija, koja se procjenjuje na 30 % BDP-a, dodatno otežava socijalnu stratifikaciju. Nije čest slučaj da neka umirovljenička kućanstva ostvaruju niske mirovine uz istovremene visoke prihode iz rentiranja imovine ili ekonomskih transakcija "u sjeni".

Političke odluke kojima se utječe na cjenovne politike državnih poduzeća su s točke odgovornog makroekonomskog upravljanja potpuno neprihvatljive. Gubitke HEP-a će u konačnici pokrivati svi građani koji se koriste njegovim uslugama kroz povišene cijene u budućnosti i smanjene mogućnosti ulaganja u nove kapacitete proizvodnje energije. Jedno od temeljnih načela koji ekonomsku znanost razlikuje od filozofije jest da ne postoji “besplatan ručak”. U konačnici svi troškovi državnih intervencija padaju na teret kućanstava. (D.J.)