Uz sve prethodne krizne mjere europarlamentarci su nedavno podržali donošenje dodatnih hitnih mjera za ublažavanje pritiska rastućih cijena energije na europska kućanstva i poduzeća, između ostaloga. O cijelom složenom kontekstu sadašnje krize, posljedicama na ekonomiju, gospodarstvo i energetiku Europske unije, uključujući i Hrvatsku, za ovotjedni Magazin Glasa Slavonije svoje komentare (odgovore) iznosi izv. prof. dr. sc. Pavle Jakovac s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

Krenimo od vruće teme vezane uz Njemačku. Naime, posljednjih dana čuju se prozivke vlade u Berlinu, jer čak 200 milijardi eura ulaže u spašavanje vlastitog gospodarstva, ne mareći za politiku krizne EU solidarnosti. Kako to sve objasniti, stječu li time njemačke tvrtke prednost nad konkurentima iz drugih zemalja članica?

- Ukratko, odgovor glasi da, njemačke tvrtke stječu prednost nad konkurencijom. No, u ovom kontekstu (opet) treba naglasiti, da ne kažem podsjetiti se na neke činjenice. Prije svega, to je njemačka (neodgovorna) ovisnost o ruskom plinu, što je u konačnici omogućilo ruskim dobavljačima (prije svega Gazpromu), dominantnu poziciju u ovom dijelu Europe. Nadalje, Njemačka je (uvijek bila) motor, tj. pokretač gospodarstva Europske unije (jednim dijelom to je omogućio jeftin ruski plin). Kada ove fakte stavimo pod zajednički nazivnik, iznova se potvrđuju stavovi (nekih nepristranih) ekonomista da će dolaziti do dubokih "potresa i kaosa" u europskim državama (ali i ostatku svijeta), sve dok političari nastoje praviti usluge kapitalu, tj. njegovoj slobodi kretanja. Surova realnost kapitalizma jest ta da kapital ne poznaje emocije, da u kapitalističkom načinu proizvodnje nema mjesta altruizmu, da je kapital tijekom posljednjih nekoliko desetljeća usporedo s globalizacijskim procesima stavio pod kontrolu tržište i da preko tržišta kontrolira narode i vlade, tj. države.



U kratkoročnom pogledu mjere koje donosi EU iznuđene su situacijom, no dugoročno, kakva je perspektiva? Treba li u obzir uzeti i tzv. njemački poučak, koji ste komentirali u prethodnom odgovoru?

- Dugoročno gledano, takav razvoj događaja je neodrživ. Rat u Ukrajini (i posljedice istog, ali i "potresi" u pojavnom obliku financijske krize iz 2008. godine te epidemija bolesti COVID-19), državni intervencionizam (u formi subvencija), iznova otvara(ju) temu o optimalnoj kombinaciji ekonomskog planiranja i slobodnog tržišta. Jer, ako ostanemo zarobljenici ideje o stalnom gospodarskom rastu, širenju u prostoru (i vremenu) te gomilanju materijalnog - kao društvo osuđeni smo na krize i u konačnici na propast. Izgleda da povijest u ovom slučaju nije učiteljica života.

No, vratimo se još malo na recentno "ponašanje" Njemačke. U ovim teškim vremenima (koja zahtijevaju teške mjere, odnosno poteze), Njemačka se ponaša po principu "spašavaj se tko može", što je u jednu ruku razumljivo, ali i opravdano. Međutim, daleko je to, da ne kažem dijametralno suprotno, od one Njemačke iz 2008. godine, koja je inzistirala na čvrstoj fiskalnoj odgovornosti. Daleko je to od osnovnih (teorijskih) postulata koji su utkani u temelje EU-a. Naravno da je sada Njemačka predmet kritike, dok Europska komisija pledira za koordinaciju i solidarnost prilikom spašavanja EU ekonomija radi opstojnosti (ideje) jedinstvenog tržišta - ovaj potez Njemačke dodatno pridonosi raspravama o podjeli na bogate i siromašne, o eroziji solidarnosti, o divergenciji unutar EU-a… Svakako da će takvi potezi najjače ekonomije EU-a imati svoje reperkusije na ostatak Unije jer ni sama Unija nije jedinstvena (homogena) cjelina. Stoga se s pravom (naj)siromašnije države članice EU-a pribojavaju razjedinjenje Europe, odnosno hegemonizma (naj)jačih država, među kojima prednjači upravo Njemačka.



Prijeti li Europi i kriza bankarskog sustava? Koliko su banke u EU-u, uključujući i ove u Hrvatskoj, stabilnog poslovanja, bez obzira na aktualnu energetsku neizvjesnost, gomilanje javnih dugova i inflaciju?

- Mislim da Europi ne prijeti kriza bankarskog sustava. Ako ništa drugo, još od financijske krize 2008. nastoji se poboljšati otpornost bankarskog sektora EU-a, tj. spriječiti nastajanje sustavnih rizika za financijski sustav Unije. Prije svega, tu se misli na razdvajanje (visokorizičnog) poslovanja banaka (tj. trgovanja za vlastiti račun) od bankarskih osnovnih djelatnosti. No, ono što se urezalo u kolektivnu memoriju društva jest činjenica da su upravo (mega)banke 2008. godine razorile ekonomiju(e) zbog svojih predatorskih aktivnosti, i s razlogom su klijenti istovremeno i u strahu i u bijesu.

Korijeni tog predatorstva mogu se pronaći u 1970-im godinama, kada je krenula tzv. financijalizacija društva, tj. seljenje kapitala prema financijskom sektoru (često na štetu proizvodnog segmenta ekonomije). Ono što bankarski sustav, ne samo u EU-u, nego i na globalnoj razini očekuje u neposrednoj budućnosti jest prilagodba digitalizaciji i tehnološkim inovacijama. Jednim dijelom te promjene proizlaze iz otpora društva prema financijašima i bankocentričnim sustavima, a nužno je da će te promjene preoblikovati financijski sektor. U sadašnjem trenutku, a kojeg karakterizira neizvjesnost, primarno bi trebalo riješiti pitanje pada eura u odnosu na dolar i bijeg investitora ka dolaru koji je manje izložen rizicima. Naravno da sankcije i rat u Ukrajini te s time povezana energetska neizvjesnost potpiruju strah od recesije u EU-u. No, jednim dijelom krivnja je i na Europskoj središnjoj banci koja se dugo opirala povećanju kamatne stope, dok američki FED (je) upravo na taj (agresivni) način provodi(o) borbu protiv inflacije.

Uzimajući u obzir razmjere krize, koliko će EU koštati rat u Ukrajini?

- Prema nedavnim procjenama (rujan 2022.), rat Europu trenutačno košta oko 500 milijardi eura. Od toga iznosa Unija je izdvojila otprilike 314 milijardi eura, a Ujedinjeno Kraljevstvo otprilike 178 milijardi eura (ovo su brojke koje ne uključuju njemačkih dodatnih 200 milijardi eura koje će ići kroz kreditno financiranje).

Za kraj, vratimo se još malo na domaći teren. Iz Vlade su posljednjim paketom kriznih mjera osigurali određenu stabilnost što se tiče najugoroženijih, građana i subjekata. No nekako u zraku ostaje "visjeti" pitanje dokle smiju ići državne intervencije da se ne naruše osnove ekonomskih zakonitosti, poslovanja, stabilnosti ekonomije, bez obzira na inflaciju i druge sadašnje probleme?

- Što se tiče Hrvatske, sveobuhvatan paket mjera (predstavljen početkom rujna 2022. godine) vrijedan je 21 milijardu kuna (tri milijarde eura), čime je Hrvatska zasjela na prvo mjesto po izdvajanju za ublažavanje efekata energetske krize. Taj paket odnosi se na energente (električna energija, plin, toplinska energija, drva, plin u bocama), poticanje zelene tranzicije, prehrambene namirnice, socijalne naknade, umirovljenike, nezaposlene, studente, poljoprivrednike, ribare, javni prijevoz, energetsku učinkovitost… Jasno je da ovakve brojke predstavljaju fiskalni teret i da će one države članice EU-a s više manevarskog fiskalnog prostora bolje upravljati kriznom situacijom. S obzirom na (fiskalne) razlike među državama članicama EU-a, postoji opravdana bojazan od daljnje divergencije/fragmentacije unutar EU-a, a zbog čega se nastoji osigurati koordinirani pristup i fiskalna održivost.

Sama svrha državne intervencije je da bude kratkoročnog karaktera. U protivnom može doći do tzv. iskrivljenosti cijena, što pak može imati kontraefekt za ukupno gospodarstvo. Iluzorno je očekivati da samo neki ekonomski subjekti moraju podnijeti teret inflacije. Kao društvo, zajedno smo u ovoj situaciji, a država bi svakako trebala “uskočiti” kako bi se ublažio udar na životni standard građana, odnosno kako bi čim manje ugrozilo poslovanje poduzeća. (D.J.)