Ljeto u Muzeju Slavonije započelo je predavanjem više kustosice Andreje Šimičić o temi "Ogledalo, ogledalce moje…" ususret izložbi namještaja u Muzeju Slavonije. Šimičić je u sklopu Osječkog ljeta kulture predstavila raznovrsna ogledala iz fundusa Muzeja Slavonije.

Od mitološkog Narcisa, koji se ogledao u površini vode, te odraza lica i lika na ručnim, zidnim i podnim ogledalima sve do ekrana mobitela u kojima se danas ogledamo, u ogledalima doista možemo pratiti razna umjetnička razdoblja i promjene kanona ljepote.

- U svakome od nas čuči jedan Narcis. Pitam se može li itko priznati da nikada nije pogledao svoj odraz u nekom izlogu? Ogledala su vječna pratnja ljudskog života. Koliko god da je čovjeku urođena potreba za sviđanjem i za lijepim, voljela bih napomenuti da je odgovor na naslovno pitanje predavanja: Ogledalo, ogledalce moje, najljepši na svijetu tko je?, uvijek samo jedan: Najljepši je onaj čiji odraz odaje čistoću i ljepotu duše. Pa neka se ona ogleda u lijepom ogledalu, poput ovih naših - ističe Šimičić, voditeljica Zbirke namještaja.

Kada i gdje je nastalo ogledalo nije poznato, no sigurno se pojavilo razvojem staklarske vještine kada se staklo premazivalo metalnim premazom da bi se dobio odraz. Prva ogledala nastala su glačanjem metala u antičkom svijetu, a okviri su ubrzo dobili dekorativnu funkciju. Tek u srednjem vijeku nastaju prva ogledala od stakla. Bila su uglavnom okrugla ili ovalna te izrazito skupocjena, a stražnju stranu činio je disk koji se ukrašavao. U 17. stoljeću dolazi do otkrića tehnike lijevanja stakla koja se koristi i za suvremena ogledala. U Veneciji od 1507. godine izrađuje se kristalno staklo koje uskoro ulazi u sustavnu proizvodnju.

- Venecijanci su ljubomorno čuvali tajnu svog zanata, no budući da se staklo puhalo, ogledala su bila malog formata, najčešće ručna ili džepna. No, kada je 1665. u Parizu otkrivena tehnika izrade većih formata ogledala s pomoću lijevanja stakla, mnogi su talijanski staklopuhači ubrzo pobjegli u Francusku radi visokih plaća. Venecija se borila za svoje radnike, ali okrenuli su se manipulativnim tehnikama osvećujući se obiteljima staklopuhača koji su pobjegli u Pariz. Tajna je u Francuskoj otkrivena, a nama su omogućili da tehniku lijevanja stakla koristimo za današnja ogledala. Upravo je ona omogućila uređenje Versaillesa i dvorane ogledala, začetnice trenutka kada su ogledala postala nužni predmeti za uređenje salona i interijera - otkriva Šimičić.

U muzejskoj se Zbirci namještaja čuvaju ogledala, toaletne kutije i toaletni stolići i psihe od 18. stoljeća pa sve do 20. stoljeća, izrađeni ne samo u Osijeku, već i u raznim europskim stolarskim radionicama i tvornicama.



Osim toga, muzej je bogato ishodište neispričanih priča o nastanku predmeta, njihovim vlasnicima, prijateljima i druženjima, a svako ogledalo odraz je svoje prošlosti.

- Jedno nam je ručno ogledalo s rezbarenim drvom darovalo Društvo prijatelja starine “Mursa”, a potječe iz 1941. godine i obitelji Karajanković. Drugo, stolno ogledalo, dolazi iz Njemačke oko 1900. godine. Albert Mayer uveo je tada u dizajn graciozne nimfe koje su poslužile kao inspiracija za ovo brušeno ogledalo izrađeno iz posrebrenog kositra. Muzejska zbirka sadrži i ostavštinu brojnih Osječana poput toaletnog ogledala na postolju koje je izradio stolar Dragutin Prohaska u drugoj polovini 19. stoljeća za svoju suprugu Tereziju. U jednostavne okvire postavio je fotografiju sebe i supruge, a na gornjoj je ploči kutije izradio male ukrase te urezao inicijale supruge uz srce, križić i sidro. Ogledalo je muzeju poklonila snaha, tako da je njihova ljubavna, obiteljska priča sada vječna - naglašava Šimičić.