U Hrvatskoj se politički pluralizam u početnoj fazi, nakon 1989. godine, vrlo efikasno razvijao. Iz prvih slobodnih općih izbora, doduše, Hrvatska je izišla sa sustavom jedne dominantne političke stranke, ali je svijest o važnosti pluralizma u političkoj areni bila izrazito snažna. Sustav jedne dominantne stranke osiguravao je stabilnost javnih politika, prije svega one najvažnije u prvom parlamentarnom mandatu, politike nacionalne obrane. Otud i koncept "vlade nacionalnog jedinstva" u najtežem razdoblju obrambenog rata, koncept političke koncentracije i jedinstva oko zajedničkih državnih/nacionalnih ciljeva - kaže Davor Gjenero, politički analitičar i komentator s Krka.

Kojim je smjerom išao naprijed parlamentarizam u Hrvatskoj tijekom 90-ih i dvijetisućitih?

- U toku prvog mandata dogodili su se duboki potresi unutar najvažnije stranke sljednice prethodnog režima, koja se najprije zvala SKH SDP, a poslije je transformirana u Socijaldemokratsku partiju, pri čemu je ta transformacija bila suštinska i stvarno demokratska. Ortodoksni dijelovi stranke povezali su se sa srpskim nacionalizmom i otpali od SDP-a, ili su hibernirali i odumrli. Stranka je, međutim, bila u ozbiljnoj krizi i jedva je prešla 3-postotni izborni prag na izborima 1992. Sama činjenica da je prag bio nisko spušten, govori o tome da su tadašnji nositelji vlasti i parlamentarne većine u prvom mandatu vodili računa o očuvanju političkog pluralizma. U idućem razdoblju hrvatska se politička arena počela razvijati u smjeru koji je vodio sličnosti s ključnim konsolidiranim stranačkim sustavima u Europskoj uniji, prije svega s njemačkim modelom. Stranke koje pripadaju ustavnom luku igrale su ključnu ulogu, a one izvan ustavnog luka bile su na margini političkog života, ili nepredstavljene u parlamentu, ili u "magarećim klupama".

Druga smjena vlasti 2000. definirala je dva politička bloka koja su tada bila podjednako snažna. Prednost lijevo liberalnoga bila je relativno mala u odnosu na demokršćanski ili konzervativni, a u ovom razdoblju počeo je proces u HDZ-u koji je vodio marginalizaciji radikala unutar stranke i jačanju njezinog profila europske demokršćanske stranke.

Na izborima 2003. prvi put opcija koja ne pripada ustavnom luku dobiva relevantan broj parlamentarnih mandata i osigurava si javnu i medijsku vidljivost, prvi put se uspostavlja suradnja demokršćana i dijela liberalno-demokratske scene, i prvi put se sklapa politička suradnja manjinskih zastupnika s desnim centrom političke arene. Izborni zakon, koji je na snazi od 2000., najprije utječe na defragmentaciju političke arene, jer dijeleći relativno mali broj mandata u deset izbornih jedinica, ima učinak kao da je na djelu većinski, a ne razmjerni sustav, ali činjenica da se izborni prag ne određuje na razini središnje države, nego na razini izborne jedince, bitno "snižava cijenu" ulaska u političku arenu. Zato je izborni model postupno otvorio nišu ulaska u parlament opcija koje ne pripadaju ustavnom luku.

Nakon uspostave neovisnosti, dobili smo višestranačje, ali i dominaciju dvostranačja, kroz izmjene na vlasti HDZ-a i SDP-a. Koliko to govori o zrelosti demokracije, i zašto tzv. treće opcije ne uspijevaju doći na vlast, pa čak niti ostaviti nekog dubljeg traga na političkoj sceni?

- Prije deset godina možda se moglo govoriti o dvostranačkom modelu, ali i to je vrlo upitno. Priča o dvostranačju bila je uglavnom argument protivnika liberalno demokratskog poretka protiv stranačkog sustava i reprezentativne demokracije. Nakon što je u razdoblju nakon 2007. godine Zoran Milanović redefinirao SDP, koji se pod vodstvom Ivice Račana pretvorio u stranku demokratske ljevice, u autoritarnu organizaciju, nakon što je iz stranke potisnuo intelektualnu elitu i ljude koji razumiju kako funkcionira država i znaju upravljati javnim poslovima, počela je degradacija te stranke koja je najvidljivija bila u parlamentarnom mandatu 2011.-15., i nekompetentnoj administraciji koju je Milanović oformio.

Milanovićeva autoritarna politika utjecala je na radikalizaciju političke arene, na jačanje izvaninstitucionalnih opcija, a očito je da danas na potpori tih opcija Milanović "jaše" u svom predsjedničkom mandatu, i da ga opcije izvan ustavnoga luka, u savezništvu s autoritarnim SDP-om kojeg vodi njegov učenik Peđa Grbin, čini nesmjenjivim, unatoč sustavnim povredama Ustava i sramoćenju Hrvatske više-manje otvorenim zagovaranjem poltronskih stavova u odnosu na ruskog totalitarnog vladara Vladimira Putina, koji je danas najvažnija prijetnja demokratskoj Europskoj uniji.

Jedina "dobra vijest" u političkoj areni u prethodnih nekoliko godina konsolidacija je zeleno-lijevog političkog bloka, koji još uvijek nema potencijala potisnuti autoritarnu ljevicu što ju predstavlja današnji SDP, ali bi razvojem i jačanjem, ekipiranjem i obrazovanjem ta politička opcija mogla početi igrati ulogu kakvu igraju zeleni u Njemačkoj ili Austriji.

Ulogu "trećeg bloka" u političkoj areni ne mogu igrati ni lijeve opcije, ni radikali, nego samo stranke centra - dakle liberalni demokrati. Paradoksalno je da je liberalno demokratska opcija na regionalnoj razini prilično snažna i prepoznatljiva (Istra s IDS-om, Primorsko-goranska županija s PGS-om, Zagrebačka županija s Fokusom, Split s Centrom, Međimurje i Varaždin s Posavcem, Čačićem i onime što je ostalo od HNS-a, Bjelovar s HSLS-om). Donedavno je profil Osijeka oblikovao liberalni demokrat Ivica Vrkić. Unatoč pokušajima, kakav je bilo formiranje "Amsterdamske koalicije" i pomoći ALDE grupe i utjecajnih europskih liberalno demokratskih organizacija, ne vidi se jasna matrica koja bi liberalno demokratskim opcijama omogućila autonomno regionalno i lokalno djelovanje, ali i zajednički nastup na nacionalnoj razini. Nema, naime, suglasnosti čak ni o tome je li za liberalne demokrate najbolja opcija biti pivotalna stranka, svojevrstan "king maker", ili apriorno vezivanje uz jedan od političkih blokova.

Tko je kriv za sadašnji raspadnuti, bezidejni i kadrovski uništen SDP?

- Glavni krivac je Zoran Milanović, koji je neprijateljskim preuzimanjem stranke devastirao demokratsku ljevicu. Ekipa koja je nakon njega pokušala "vratiti pastu u tubu" sustavno je opstruirana od generacije autoritarnih političara, koju je u stranci okupio Milanović i na kraju je završila u novoj političkoj opciji, Socijaldemokratima. U uvjetima relativno konsolidirane političke arene vrlo je teško platiti cijenu ulaza u arenu, i veliko je pitanje može li ta politička opcija nadživjeti aktualni parlamentarni mandat. Dođe li do njihova političkog poraza, to bi mogao biti vrlo ozbiljan udarac za demokratsku ljevicu u Hrvatskoj, a ovakva autoritarna stranka ionako se ne bavi pitanjima koja su u fokusu demokratske ljevice, pitanjima radnih prava ljudi ovisnih od svog rada, generacije "prekarnih radnika".

Ni preostali dio ljevice, ali i desnice, nije nešto posebno jak i kvalitetan da bi bio opasnost za HDZ...?

- U Hrvatskoj se često zagovara model političke suradnje kakav je bio uspostavljen u Mađarskoj na prethodnim izborima, a koji je, umjesto da oslabi Viktora Orbana i FIDES, doveo do njihova osnaženja i dominacije u političkoj areni. Unutar ustavnoga luka svi moraju moći međusobno surađivati, pa i zajedno obnašati vlast: socijaldemokrati, liberalni demokati, zeleni, demokršćani, konzervativci. Suradnja stranaka ustavnog luka, dakle stranaka koje bi trebale voditi racionalne javne politike i populista jednostavno nije moguća. Rezultat takve suradnje je to da oni koji bi trebali pripadati ustavnom luku počinju sve više nalikovati marginalnim nedemokratskim političkim opcijama.



Što karakterizira sadašnje djelovanje Mosta, Domovinskog pokreta, stranke Možemo!, Puljkov Centar...?

- Možemo! je u Zagrebu u silno teškoj poziciji, jer je nakon dvadeset godina populističke vladavine grad duboko devastiran, infrastrukturno upropašten, javno dobro i javni interes unazađeni su kao što nikad dosad nisu bili. Jedini sustav koji je funkcionirao bio je sustav korupcije. Tomaševićeva administracija razgrađuje sustav korupcije, ali kasni s izgradnjom alternativnog sustava. Suočena je s dva problema: s jedne strane sustav je tako uspostavljen da ne omogućuje brzi prijenos vlasti, a s druge strane ključna politička opcija gradske vlasti nema kapaciteta za preuzimanje pune kontrole nad gradskom upravom i javnim poduzećima. Nažalost, te kapacitete uglavnom nemaju ni druge stranke u gradskoj skupštini. Pritom su još opstruirane od klijentelističke organizacije SDP-a u Zagrebu, a oslonac imaju samo u potpori Vlade i u raspoloživim europskim fondovima. Zeleni su u Austriji postali važan čimbenik kad su pokazali da znaju upravljati u Beču, vidjet ćemo kakav će biti rezultat platforme Možemo! u Zagrebu, i kako će taj rezultat utjecati na nacionalni rejting zeleno-lijeve opcije.

Ivica Puljak u Splitu ima daleko lakši posao, ali njegove ambicije, čini se, bitno nadilaze lokalni okvir. Puljak ima uteg oko nogu koji proizlazi iz njegova razbijanja Amsterdamske koalicije i sukoba s IDS-om, koji je daleko najsnažnija liberalno demokratska politička opcija u Hrvatskoj.

O Mostu i Domovinskom pokretu na ovom mjestu ne bi trebalo raspravljati, jer razgovaramo o političkim opcijama koje pripadaju ustavnom luku, a ne o populističkim pokretima. Valja, doduše, biti svjestan da je razdoblje koje je pred nama, koje će biti obilježeno inflacijom i ekonomskom krizom, deklasifikacijom relevantnog broja građana, egzistecijalnom neizvjesnošću i čak neurotskim strahom, ozbiljna politička prilika za populističke pokrete koji nude jednostavna rješenja i svoju "neustrašivost" i navodnu spremnost da primjene ta jednostavna rješenja.

Dovoljno je pogledati što se prošlog vikenda dogodilo u Italiji koja nije prošla na stres-testu demokracije, prvom ozbiljnom unutar EU-a, koji je proveden nakon početka agresije Putinovog režima na Ukrajinu, ali i njegova hibridnog rata protiv demokracije i posebice protiv Europske unije. (D.J.)