Kvalitetna vlast i kvalitetna oporba ključni su čimbenici u normalnom komuniciranju svakog parlamentarizma, pa tako i hrvatskog. Gledajući unatrag 30-ak godina, kakva je bila i kakva je danas komunikacija oporbene scene prema vladajućima u RH i obrnuto, koje su joj pozitivne a koje negativne strane... - pitali smo dr. sc. Gabrijelu Kišiček, komunikacijsku stručnjakinju s Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Sredinom 90-ih Tuđman je navodno govorio o "stoci sitnog zuba", kad je oporba prosvjedovala na Jelačić placu protiv njegovih autoritarnih i liberticidnih poteza...?

- Kvalitetna i konstruktivna oporba nužan je dio dobrog funkcioniranja države. Ako nema oporbe ili je ona slaba, tada se približavamo totalitarizmu i autokratskom vladanju ili pojedinca ili stranke. Dobar primjer što nedostatak oporbe čini je Putinova Rusija. Hrvatska je oduvijek imala problem s oporbom jer je jedno razdoblje obično iskristaliziralo jednog neprijepornog vođu koji nije imao pravog oponenta. Spomenuli ste Tuđmana, koji je specifičan slučaj jer je to bilo specifično razdoblje u povijesti. Nije on sam po sebi bio toliko snažan i karizmatičan koliko su mu okolnosti rata davale autoritet lidera. No bolji je primjer Ivo Sanader. On nije imao pravog oponenta i isto tako je apsolutno dominirao političkom scenom. Aktualna prijepodneva u Saboru bila su njegovo verbalno "pljuskanje" svih koji su mu prigovarali. Slično je bilo i u vrijeme Milanovićeve vlade. Tadašnji vođa oporbe bio je Karamarko, koji mu nije mogao parirati. Ni približno.

Rekla bih da je sad situacija nešto bolja. I dalje imamo apsolutno superiornog premijera, koji se vrlo lako i jednostavno nosi s oporbom. No ipak oporbe ima. Čak je i predsjednik oporba. Iako ne ona konstruktivna. Ali premijeru se najteže nositi s njim jer su obojica vrlo vješti politički retoričari. Komunikacijski gledano, u nas oporba svoju funkciju vidi kao "obračunavanje" s Vladom. Nekada je to utemeljeno, s pravom. Nekada performans. No obračuni, provokacije, konflikti, "spuštanja", "podbadanja" ne smiju biti jedini način na koji se oporba doživljava. Postoje inicijative koje oporba može pokretati, postoje amandmani koje mogu davati, postoje rasprave na kojima mogu argumentirano sudjelovati. Recept za idealnu oporbu jest jak, karizmatičan, elokventan lider koji svojim nastupima privlači pozornost, ali sadržajno ulazi u meritum problema, daje konkretne i jasne upute što i kako mijenjati.

A vlast je ta koja treba imati dovoljno mudrosti da prepozna što je kvalitetno i korisno kod oporbe. Oporbeni zastupnici koji se redaju za sabornicom sipajući optužbe na račun vladajuće stranke prave sebi promidžbu računajući na glasove budućih izbora. Ali zastupnici koji jasno govore što bi trebalo napraviti, mogu biti od neposredne koristi građanima. Naravno, važan uvjet jest da ih netko čuje, uzme u obzir njihove argumente. I tu su na potezu vladajući. Tako da kvalitetna vlast stvara kvalitetnu oporbu. I obrnuto. Onaj tko je na poziciji moći trebao bi biti dovoljno mudar da u obzir uzima i ono što se protivi njegovoj ideji, da se okruži ljudima koji misle drukčije od njega. To je teško jer svi vole oko sebe imati ljude koji im govore da su u pravu i da je sve što predlažu izvrsno. Ali čovjek koji je dovoljno mudar da se okruži ljudima koji će ga propitivati, kritizirati, pa makar ga živcirali, sigurniji je da će donositi bolje odluke i kvalitetnije obavljati svoju funkciju. Svaki čovjek na vlasti trebao bi imati bar jednog svog Sokrata.



Unatoč svim problemima koje stranka danas ima, SDP je još uvijek druga po jakosti stranka u Hrvatskoj. Nakon Račana i Milanovića došao je Bernardić pa je sad glavni Grbin... Za čiju se retoriku može reći da je kvalitetna, a čija je loša, bezidejna i promašena...?

- To što govorite o popularnosti nije uspjeh SDP-a, nego poraz svih ostalih oporbenih stranaka. Jer ako je SDP predvodnik oporbe u Hrvatskoj, oporba je slaba i bezidejna. I mislim da su ti postoci SDP-a ostaci "stare slave" nekad ozbiljne stranke. Stranka koja se neprestano bavi sobom, koja prvoloptaški privlači pozornost regrutiranjem nekih bivših pjevačkih zvijezda u svoje redove (kao što je radio Viktor Gotovac u Zagrebu) pa koja stalno blebeće o promjenama imena ulica i trgova umjesto da se bavi doista bitnim temama, nema nikakve šanse u budućnosti. To su sve primjeri bezidejnog vodstva, bilo stranačke organizacije, bilo stranke u cjelini.

Ivica Račan nije bio neki karizmatik kojeg su krasile ciceronovske vrline idealnog govornika, ali izgradio je svoj stil. I bio je autentičan. A uz to bio je i sušta suprotnost Ivi Sanaderu. Pa su ljudi koji su njegovali drukčije vrijednosti, ideologiju, svjetonazor, birali i drukčiji stil lidera. U brojnim slučajevima ono što se poslije događalo bio je pokušaj copy paste stilova. Davor Bernardić silno se trudio biti poput Andreja Plenkovića, pa biti vrckav i domišljat (sjećamo se njegova upornog guranja one figure "rektalni alpinist" koja je neukusna, vulgarna, a u njegovoj izvedbi i neautentična). Sadašnji vođa SDP-a nema neki svoj stil, nije prepoznatljiv, nije upečatljiv, a ni posebno govornički vješt. Našao se sam u nekoliko situacija u kojima se propitivao njegov kredibilitet i vrlo se loše u njima snašao. Jedina je sreća što ga mediji, a ni politički oponenti nisu nesmiljeno napadali. Pa se izvukao zahvaljujući "sretnim okolnostima" i nekoj "milosti medija". Nakon Račana jedino je Zoran Milanović bio pravi lider stranke. I ovi postoci u popularnosti još uvijek su njegova ostavština.



Imamo komunikacijski vrlo bučan Most, održati se pokušava i Domovinski pokret, u Zagrebu je na vlasti Možemo!, u Splitu Puljkov Centar... Što njih karakterizira u retoričkom, komunikacijskom smislu političkog djelovanja?

- Most je uspio izgraditi neki svoj stil, narodski borci protiv korupcije, borci za prava običnog čovjeka. I dok god oni plivaju u tim temama, izvrsni su. Populisti par excellence, ali to je nešto što je trend u svijetu i oni su se tu pronašli. Ta bučna retorika, taj direktni, narodski rječnik (posebice Mire Bulja) zapravo je i odlika populističke retorike. Odmicanje od vladajućih elita, koje godinama kradu od hrvatskih građana. Njihov je najveći problem kad zapadnu u svjetonazorske teme, pravo na pobačaj i slično. I rekla bih da tu gube na popularnosti. Svojedobno je Živi zid bio zastupnik običnih ljudi koji se bore s ovrhama, blokadama, bili su glavni kritičari korumpiranosti sudaca, političara, javnih dužnosnika. I nikada se nisu bavili svjetonazorskim temama, a prisjetimo se prema CRO Demoskopu u srpnju 2018. bili su treća najpopularnija stranka u državi, s tek 5,3 % iza drugog SDP-a.

Kod Mosta se stvara dojam da o svemu moraju imati mišljenje i o svemu moraju govoriti. Valjda misle da njihovi birači od njih to očekuju. Umjesto da biraju bitke, pa svjetonazorske teme prepuste Domovinskom pokretu, koji upravo na tome egzistira. Njihova se retorika svodi na matematiku: zbrajanje koliko puta je spomenuta izvedenica od Hrvatske, koliko puta 90-e, koliko puta Domovinski rat. Od odlaska Miroslava Škore DP će se teško oporaviti. Ivan Penava daleko je od retoričke vještine koju je Škoro posjedovao. Sviđala se nekome njihova politika ili ne, Škoro je ozbiljan politički retoričar koji je, kao što su predsjednički izbori pokazali, samo na svom liku i djelu (i retorici) privukao birače.

Možemo! i Centar još se uvijek trebaju profilirati kao ozbiljne nacionalne oporbene stranke, unatoč tome što su Split i Zagreb najveći gradovi. No oni nisu Hrvatska. Kada bismo birali najboljeg govornika među oporbenim političarima, Sandra Benčić sigurno bi bila ozbiljan pretendent na prvo mjesto. No politički uspjeh ipak nije samo i isključivo povezan s retoričkim. Ipak, njezina politička karijera tek je počela, pa ćemo vidjeti koliko će trajati i kojim će smjerom ići.



Zaključno, uzimajući sve u obzir, kakva je sudbina oporbene scene u Hrvatskoj, da se tako izrazim? S obzirom na sve što vidimo i slušamo, dojam je da je s takvom oporbom HDZ siguran u idućih deset godina. Kolko je to dobro za demokratski pluralizam, parlamentarizam i komunikacijsku percepciju u javnosti gledajući dugoročno...?

- Slažem se s vama, nažalost, oporba je takva da nije iznjedrila nijednog potencijalnog Plenkovićeva nasljednika. Naime, kad birači daju glas stranci, automatski zamišljaju budućeg premijera. Pitanje je može li itko od današnjih oporbenih lidera biti premijer. Ima li itko među oporbenim političarima tko bi mogao govoriti o potrebnim promjenama u društvu, a da pritom ne uključi pitanje provjere hrvatstva, pitanje promjene imena ulica i trgova, da ne vrijeđa političke suparnike, nego da svoju uvjerljivost gradi na temelju argumentiranog sadržaja svog programa? Netko tko će navesti četiri-pet ključnih problema hrvatskih građana i predložiti rješenja za njih? Netko tko će znati ući u raspravu s oponentima, a da pritom ne spušta razinu komunikacije na primitivan nivo pod nekom imaginarnom egidom "jedino tako mogu s njima razgovarati"?

Vraćamo se na početak, dobra oporba stvara mogućnost promjene vlasti, a promjena vlasti je dobra za demokratski razvoj društva. Nešto ne valja sa zemljom u kojoj se ne izmjenjuju političke opcije. Isto kao i onom na kojoj predsjednici dobivaju mandat već u prvom krugu izbora. Sumnjivo je to. I loše. I ponovno ću se vratiti na postavke političkog djelovanja. Ne može čovjek koji nije retorički vješt biti uspješan u politici. Potrebni su mu stručnost i znanje te elokvencija da to znanje pokaže. Jer kao što je rekao Ciceron, a u nas pokazala povijest: Znanje je bez elokvencije beskorisno, a elokvencija bez znanja opasna. (D.J.)