Nekih dva mjeseca smo na ovom planetu Elvis i ja disali isti zrak. Naime, kralj rock‘n‘rolla umro je dva mjeseca nakon mog rođenja i to je jedna od činjenica koje sam još kao dijete smatrala fascinantnom.

Tada sam Elvisove pjesme poznavala samo preko Kićine rock‘n‘roll ploče i Elvisovih romantičnih holivudskih filmova koje sam gutala nedjeljom popodne. Bio je doista poput izvanzemaljca: svojim glasom i stasom bio je neusporediv s bilo kojim ljudskim bićem. Ne samo da sam ga tako doživljavala kao djevojčica nego i danas. Iako se rijetko ulovim kako tražim njegove pjesme na YouTubeu, kad god mu čujem glas, lagano protrnem. Čim sam vidjela prve trailere novog filma Buza Luhrmanna, znala sam da je napravio nešto dobro, jer je dečko u naslovnoj ulozi (meni posve nepoznat Austin Butler) sjajno "skinuo" Elvisa.

Nema tu puno objašnjavanja: film prikazuje Elvisov život od odrastanja u crnačkom kvartu u Memphisu do doba kad je bio najveća zvijezda na svijetu. Zanimljivo je kako priču priča pukovnik Parker, njegov menadžer, koji ga je tijekom godina pretvorio u roba za financiranje svojh golemih kockarskih dugova i sustavno mu uništavao zdravlje "lijekovima" tada popularnim u Hollywoodu. Naime, u tzv. zlato doba tvornice snova bila je praksa da se mladim zvijezdama, koje su radile cijele dane i noći, daju "injekcije vitamina", koje su služile da ih održe budnima. Bili su to amfetamini, zbog kojih su mnoge zvijezde tragično završile kao ovisnici, poput Judy Garland i Marilyn Monroe.

Toj tužnoj ekipi pridružuje se i Elvis, čija je priča u ovom filmu pravi vrtuljak emocija koje mladi Austin izaziva svojom sjajnom glumom. Jednako dojmljiv je i Hanks koji je u ulozi pukovnika Parkera tako uspješno odvratan da je iznenadio čak i mene, koja Hanksa i inače ne simpatiziram. Fantastičnu glazbu koja se provlači kroz film ne moram ni spominjati. Tko ne zaplače na kraju, od kamena je.