Mozaik
JOSIP ŽUVAN REDATELJ FILMA “GARBURA”

Priča je miks svega onoga
čega se sjećam iz djetinjstva
Objavljeno 28. rujna, 2022.
”Začinio” sam neke situacije u filmu, jer život je ponekad ipak predosadan za film

Znao sam da je San Sebastian poznat festival, ali nisam znao da je to tako velik i važan festival. Mi u Hrvatskoj smo jako orijentirani prema Berlinu, Cannesu i Veneciji, a zaboravlja se da ima još velikih i važnih festivala kao što ovaj u San Sebastianu i zato sam presretan sam što film upravo tu prvi put prikazujemo. Iskreno, kad sam vidio koja su sve velika redateljske imena tu bila, od Fellinija, Hitchcocka i Coppole do Almodovara, Olivera Stonea i Bong Joon-hooa, malo me hvatila trema - priznaje nam mladi hrvatski redatelj Josip Žuvan s kojim smo razgovarali na dan svjetske premijere njegova dugometražna igrana prvijenca "Garbura" na Filmskom festivalu u San Sebastianu.



Trema je za debitanta razumljiva, ali joj nema mjesta, jer "Garbura" je izvrstan film sjajnih uloga, zrele režije i jednostavne, ali snažne priče i uvjerljivih situacija, s kojim je 35-godišnji redatelj rodom iz Trogira najavio velika očekivanja u budućnosti.

- Moj prvi filmski posao bio je asistent redatelja Ognjenu Sviličiću na filmu "Takva su pravila". Redateljsko iskustvo sam skupljao na televizijskim serijama i sitcomima "Zlatni dvori", "Čista ljubav", "Na granici" i "Drugo ime ljubavi", a trenutačno radim kao kreativni producent na novoj seriji "Kumovi" na Novoj TV - otkriva nam Josip dok razgovaramo u luksuznom hotelu Maria Cristina izgrađenom 1912. godine i smještenom tik do starog dijela San Sebastiana.

Premijera Josipova igrano-filmskog prvijenca - priče o 12-godišnjim Nikoli i Antoniju, koji su najbolji prijatelji, no ozbiljno narušeni susjedski odnosi između njihovih dviju obitelji unose razdor u njihov odnos - u glavnom baskijskom gradu prvi je korak prema zajamčenom međunarodnom festivalskom životu i zapaženom uspjehu još jednog novog hrvatskog filma.

Ovo ti je prvi dugometražni igrani film. Je li to bio veliki izazov?

- Na setu filma, na samom snimanju filma, nisam se osjetio kao debitant, no dok sam pripremao projekt, pratio me taj osjećaj nekog novog početka. Kao redatelj uvježbao sam se na televizijskim formama, radio sam dosta dnevnih serija i sitcoma, tako da sam skupio puno iskustva režiranja i rada na setu i rada s glumcima. Zapravo, najveći izazov bilo mi je montiranje filma jer to je bilo prvi put da sam aktivno radio s montažerom. Na serijama uvijek radi više redatelja i onda kreativni producent kasnije slaže cjelinu, a kod igranog filma to je ipak posao redatelja. Kad montirate film, onda učite o režiji cjeline, a to je iskustvo koje nisam imao od ranije. Kratki film možete izgurati, ali dugometražni mora imati jasnu narativnu strukturu, ritam i protočnost, i to treba držati pod kontrolom dva sata.

Kažu da je najteže snimati film s djecom i životinjama, a u tvom prvom igranom filmu glavne uloge tumače mladi tinejdžeri.

- Obojica su naturščici s tim da je Franko koji tumači Nikolu već bio na dramskoj, a Mauro koji glumi Antonija nije imao baš nikakvo iskustvo s glumom i pokazao je da je čisti prirodni talent. Prije nekoliko godina radio sam na seriji koja se snimala u Šibeniku, pa sam vidio da ima jako puno talentirane djece, tako da smo tamo odlučili naći dva dječaka. Mauru ispočetka ništa nije bilo baš previše zanimljivo, pa sam ga uvjeravao kako je film nešto jako cool, haha! On se inače bavim nogometom, a kako smo snimali u vrijeme pandemije, nije bilo treninga, pa je onda ipak pristao, jer nije imao što drugo raditi. S Frankom je bilo lakše jer on voli glumu, pa ga nije bilo potrebno uvjeravati. Na kraju su obojica odradila savršen posao. Na početku sam odlučio da im ne dajem scenarij da ne naštrebaju dijaloge napamet, skupa smo čitali scenarije i dijaloge u jednoj šibenskoj knjižnici, da znaju kako se priča razvija od početka do kraja. Da smo mogli snimati kronološki, to bi bilo nešto drugo, ali ovako su morali znati što će se sve po redu događati. Cijeli smo film snimili u 25 dana i zato smo morali snimati nekronološki, kako je to i uobičajeno.

Ima li u filmu autobiografskih elemenata ili bar nekih dijelova života iz tvojeg djetinjstva? Ako pitanje nije previše osobno?

- Ima, jer dolazim iz istog podneblja. Cijelo to okruženje, ta arena u kojoj se priča zbiva, tipičan je mediteranski gradić, zapravo zaleđe jednog mediteranskog grada. To nije mediteranski grad s razglednice, nego kako obala izgleda zimi, onako praznjikava, mirna, pomalo turobna. Priča je potpuno fikcijska, i likovi i događaji, s tim da likovi imaju karakteristike nekih ljudi koje poznajem. Priča je miks svega onoga čega se sjećam iz djetinjstva. Ja sam zapravo odrastao u nekom takvom naselju u Trogiru, ali priča nema veze s mojom obitelji, ja sam imao sretno djetinjstvo i živio u sretnoj obitelji.

Otkud onda inspiracija? Odakle želja da ispričaš baš ovu priču?

- Rekao bih da je inspiracija moje djetinjstvo, inspirirale su me neke stvari, neki događaji i neki ljudi iz mog djetinjstva. Svi znamo neke susjede koji su se svađali sa svojim susjedima, obitelji koje nisu bile sretne i skladne, a i replike za Nikolu i Antonija sam pisao (i) po sjećanjima iz svojeg djetinjstva. Htio sam priču ogoliti, i te dvije obitelji, i njihove svađe, i prijateljstvo Nikole i Antonija. I sve to sabiti u dvije kuće. Htio sam da to sve skupa ima neku mitološku dimenziju, ali veliki dio se temelji na sjećanjima iz djetinjstva, pa su tako i u likovima Nikole i Antonija karakteristike nekih mojih prijatelja iz djetinjstva. S tim da sam ‘začinio‘ neke situacije u filmu, jer život je ponekad ipak predosadan za filmske priče. Moram reći i da sam ljubitelj tog nekog balkanskog crnog vala, volim tu estetiku konflikta koji ima neku mitološku razinu.

Razmišljaš li već o sljedećem projektu? Ili možda već radiš na njemu?

- Uvijek imam ideja i projekata u glavi, a onda me zainteresiralo nešto što me drži neko duže vrijeme, pa se tome posvetim. Imam jedan projekt koji bih jako rado realizirao, ne mogu reći ništa više od toga, ali nikad nisam ni pod kakvim presingom. Volim kad se stvari polagano odmataju i sazrijevaju. I “Garbura” se dugo rađala, nije mi se nikamo žurilo, a i želio sam emocionalno biti zreliji. Zapravo, u jednom trenutku sam čak mislio i odustati, dosadi ti više jedna te ista ideja, iako sam znao da tu priču moram ispričati. Nekako su ti prvi radovi uvijek najiskreniji i najemotivniji, životna sjećanja su najsvježija, i zato mislim da je važno ne preskočiti taj dio u razvoju karijere. Kasnije se taj doticaj s vlastitim sjećanjima pomalo izgubi, posebno kad se zatvorite u taj neki svoj umjetnički krug koji je dosta odvojen od svakodnevnog svijeta i života.

Stjepan HUNDIĆ
Možda ste propustili...

JAMES CAMERON O FILMU "AVATAR: THE WAY OF WATER"

Mora postići 3. ili 4. najveću zaradu u povijesti da bi bio isplativ

NAKON ŠTO JE OBOŽAVATELJICA NAVODNO OZLIJEĐENA NA NASTUPU U AUSTRALIJI

Axl više neće bacati mikrofon

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana