Ovogodišnje obraćanje predsjednice Europske komisije polupraznom Europskom parlamentu samo su dio slagalice čija je cjelina žestoka Bidenova antiputinistička kampanja - kaže dr. sc. Sanja Vujačić, geopolitička analitičarka iz Francuske te dodaje:

- Retorika američkog predsjednika dosegnula je krešendo s ukrajinskom protuofenzivom ("diktator, krvnik koji ne može ostati na vlasti…"). Sjedinjene Američke Države očekivale su od "Sjedinjenih Europskih Država" trijumfalistički "europski" State of the Union adress (stanje Unije), hvaljenje vlastitog proteklog djelovanja i nastavak istog uspješnog u budućem razdoblju: nastavak nepokolebljive solidarnosti s Ukrajinom; još oružja i kredita, nastavljanje poduzimanja prema Rusiji najoštrijih sankcija koje je svijet ikada vidio, a prema ukrajinskim izbjeglicama prakse dobrodošlice i pomoći. Uspjehom ukrajinske protuofenzive prvo je trebalo bez teksta ostaviti zviždače prema kojima samo trećina oružja namijenjenog ukrajinskim borcima stiže na pravu destinaciju. Prvu trećinu unište Rusi, druga završi na crnom tržištu (dark webu). U tom je smislu u svibnju direktorica Europola Catherine de Bolle upozorila da su posebno isporuke oružja u Bosnu, Kosovo i Albaniju (preprodavački centri) pod istragom, jer bi mogle pogoršati sigurnosni problem na Balkanu, Sahelu i u Uniji naoružavanjem džihadističkih skupina. Pomno planiranoj za socijalno kritičnu jesen, uspješnom ukrajinskom protuofenzivom trebalo je ušutkati i sve Europljane koji strijepe od mračne i hladne zime, one koji su revoltirani zbog galopirajuće inflacije, ili postavljaju pitanje zašto je na njima da plaćaju račune za američko-ruski rat u Ukrajini.

Vidimo da je Ukrajina pokrenula snažnu protuofenzivu na istoku i jugu, no Europljane više brine energetska nesigurnost pred zimu. U tom kontekstu, kakve su reakcije u Francuskoj?

- Bidenovska komunikacija obvezuje, pa se Ursula von der Leyen pred Europskim parlamentom u Strasbourgu pojavila u odjeći u bojama ukrajinske zastave. Sa sobom je povela medijsku zvijezdu koja se smiješi s naslovnica modnih revija (Vogue), suprugu ukrajinskog predsjednika Zelenskog - scenaristicu Olenu, u funkciji simbola i garancije uspješnosti u ratu protiv Rusije, zahvaljujući hrabrosti ukrajinskih boraca. Oni su zasad u protuofenzivi uspjeli osloboditi 6000 km2 od 20 %, ili 125.000 km2 ukrajinskog teritorija okupiranog od strane Rusije, tijekom četiri mjeseca specijalne operacije. Protuofenzivu je ruska vojska prekinula 11. rujna, u 20 sati, bombardiranjem elektrana Kharkov CHPP-5 i Zmievskaya CHPP u Harkovskom području, Pavlograd CHPP-3 u Dnjepropetrovskom području i Kremenčugu, u regiji Poltava. Teritorij pod kontrolom Kijeva ostao je u mraku, što je prekinulo napredovanje ukrajinske vojske. Nezgodna situacija za Europljane koji su ukrajinsku električnu mrežu spojili na svoju još sredinom ožujka, a Zelenskij u srpnju - nekoliko dana nakon što je EU Ukrajini dodijelila status kandidata za članstvo - najavio da je izvoz ukrajinske energije prema Uniji započeo. Ako uzmemo u obzir da i najveću europsku nuklearnu elektranu Zaporižje, izgrađenu u doba SSSR-a, kontroliraju Rusi, postoji mogućnost da Europljani stradaju od poznate "sibirske zime", prije nego što njihove raznobojne vojske uopće u Rusiju nogom kroče - pod angloameričkom komandom. Postalo je evidentno da ne bi trebalo previše računati na obećanje Zelenskog iz srpnja: "Ukrajinska struja može zamijeniti značajan dio ruskog plina koji troše Europljani". Svejedno je von der Leyen, 14. rujna u Strasbourgu, nakon onih vojnih, hvalila čak i efekte antiruskih ekonomskih sankcija konstatirajući: "Kremlj je gurnuo rusku ekonomiju u zaborav, to je cijena smrti i uništenja". Ovakve izjave von der Leyen dio francuskih eurozastupnika doživio je kao provokacije. Tako je Manon Aubry odlučila predsjednicu Komisije prizvati realnosti i pokazati joj račune za električnu energiju koje Francuzi više ne mogu plaćati. Bijesna zato što joj je Manon pokvarila performans, Ursula von der Leyen joj je uzvratila: "Znate što? Pošaljite ih u Moskvu!". Da je to francuska zastupnica doista učinila, vjerojatno bi joj Putin odgovorio: "Rado bih te račune platio, ali kako bez swifta?". Što francuski neovisni analitičari misle o predsjednici Europske komisije i njezinom posljednjem performansu, najbolje govore naslovi njihovih analiza u političkim tjednicima, među kojima analiza Natachae Polony (Marianne): "Zašto se trebamo čuvati Europe Ursule von der Leyen?".



Koji su aspekti posebno važni u širem kontekstu sadašnjih problema s kojima se EU suočava, gledajući naravno interese Francuske? U nekoj široj slici, gdje je EU danas kad se radi o "raspodjeli moći i utjecaja" na globalnoj sceni, u odnosu na recimo SAD, Kinu, naravno i Rusiju, bez obzira na rat u Ukrajini?

- U širem i užem kontekstu problema s kojima se EU suočava ključna opasnost je, kako to potvrđuje i govor o stanju Unije von der Leyen, upravo nesuočavanje s njima. Europski lideri nisu spremni odgovarati za posljedice vlastitih promašenih ekonomskih politika i nedovršene europske konstrukcije. Naime, generalna kriza financijskog kapitalizma počela je tresti deklinizmom zahvaćen Zapad prije koronavirusne krize i rata u Ukrajini. Ti su događaji samo naglasili situaciju, a danas europskim liderima služe u prebacivanju vlastite odgovornosti na te "nepredvidive" događaje. Koliko su oni bili nepredvidivi? Dovoljno je vratiti se u 2020., trenutak u kojem je svijet izlazio iz neoliberalnog globalizacijskog ciklusa 1990.- 2020., i ulazio u novi 2020.-2050. ciklus. Koje su tada bile preporuke francuskih analitičara? Unija mora biti oprezna prema strateškom trokutu SAD/Kina/Rusija. Treba svaku strategiju trokuta odvojeno pratiti, uzimajući u obzir njihove različite posljedice po Uniju i paralelno raditi na mogućim konvergencijama sa svakom pojedinačno. NATO saveznici - SAD i EU, dijele zajedničke demokratske vrijednosti i tradiciju upravljanja međunarodnim krizama bez koje bi se međunarodni poredak mogao brzo vratiti u "prirodno stanje" (stanje prije pojave država i pozitivnog prava). Konvergentnost EU-a i Kine treba tražiti oko Pariškog sporazuma. EU i Rusiju povezuju oblici gospodarske komplementarnosti, razlog iz kojeg one ne mogu zamisliti stabilnost svojih susjedstva jedna bez druge. Ako Unija ne razvije takav pristup strateškom trokutu, teško će moći utjecati na orijentaciju tijeka globalizacije. Ona će ju samo moći trpjeti. Procjene su bile točne. Kako znamo, protivno preporukama analitičara, Unija je strateškom trokutu SAD/Kina/Rusija pristupila svrstavanjem iza SAD-a. Zahvaljujući snažnom otporu brojnih članica nije uspjela razviti svoj autonomni vanjskopolitički koncept i zajedničku vojsku. Nije u NATO strategiju ugradila autonomnu europsku, kojom bi štitila svoje specifične geopolitičke i geoekonomske interese. Potom nije prihvatila ni francuski koncept ujednačenih transatlantskih odnosa: "prijatelji i saveznici, ali nesvrstani". Bezuvjetnim svrstavanjem iza SAD-a, Unija je svoju moć i utjecaj u svijetu direktno povezala sa sudbinom posljednjeg europskog imperija - Ujedinjenog Kraljevstva (iako je Velika Britanija EU napustila - Brexit), i aktualnog svjetskog hegemona SAD-a. Prihvatila je anglosaksonsku igru na sve ili ništa: trijumfirati sa saveznicima, ili potonuti skupa s njima, ako se plan dominiranja cijelim svijetom izjalovi. Takva Unija, zajedno s Francuskom u njoj, jednostavno više nije igrač na svjetskoj sceni. Prisiljena je samo trpjeti geopolitičke i geoekonomske poremećaje.

Koliko je EU i strukturno, "modelski", da se tako izrazim, "potrošena" zajednica europskih država, i je li vrijeme za njezino sveobuhvatno restrukturiranje?

- Prije nego "potrošena", EU je nedovršena struktura. Emmanuel Macron najavljivao je reforme, ali im je pristupio s figom u džepu. Kao da je moguće europsku stratešku autonomiju graditi s europskim elitama u Bruxellesu, bez obraćanja europskim narodima. Tako da najveći dio Europljana ni danas ne razumije što su to Francuzi htjeli reći. A htjeli su reći da europske institucije, nastale nakon neuspjeha projekta EDC (Europska obrambena zajednica), nisu bile dizajnirane da uzmu u obzir sigurnosnu dimenziju obrane, koja je smatrana samo tržišnim, ili, u najboljem slučaju, industrijskim sektorom. Budući da je ponovno naoružavanje Njemačke, koje su željele Sjedinjene Države, provedeno pod kontrolom NATO-a, upravo je ta organizacija postala jedina odgovorna za obranu EU-a. Stoga postojeći europski sporazumi zabranjuju koncepciju bilo kakvog obrambenog alata izvan NATO-a. Stvaranje (vrlo hipotetske) "europske vojske" prije svega bi podrazumijevalo izmjenu (jednako hipotetsku) tih sporazuma. "Europska obrambena unija" (prema njemačkoj terminologiji), samo je kompilacija raštrkanih inicijativa ("radimo zajedno samo ono za što se dogovorimo"). NATO pak funkcionira kao klub, u koji se ulazi s vrlo skromnim doprinosom i koji u praksi ne zahtijeva nikakav nerazmjeran napor, pod uvjetom da se glavni dio opreme kupuje od američkih dobavljača. Ova situacija vjerojatno se neće promijeniti sve dok Rusija bude predstavljala prijetnju svojim bivšim saveznicima iz Varšavskog pakta. Dakle, sve do završetka rata u Ukrajini. U međuvremenu je, za trajanja rata, nemoguće učiniti što nije učinjeno prije njega. Nemoguće je kreirati europske autonomne vojne kapacitete zbog de facto nadzora koji provode Sjedinjene Države nad kupnjom vojne opreme - isto unatoč prividnog konsenzusa prema kojem je NATO savez između političkih jednakih. Ukupno 27, od 30 NATO članica (iznimke su SAD, Turska i Francuska), 100 % ovisi o savezu kad se radi o vlastitoj obrani, a njegova vojna organizacija ostaje prirodni okvir za angažman njihovih oružanih snaga. Naprotiv, veliki reset je bio moguć da su Sjedinjene Države zaista izišle iz NATO-a, kako je prijetio Trump. Ali nisu jer im to nije u interesu, ni na ekonomskoj, ni na operativnoj razini. Prvo, bez obzira na slabost europskih saveznika, NATO SAD-u omogućuje neutralizaciju strateškog konkurenta Rusije na europski trošak, kako to dokazuje rat u Ukrajini. Drugo, omogućuje mu izbjegavanje zamke bilateralnih ugovora koji obvezuju na međusobnu pomoć. U opisanom kontekstu, danas ni Francuskoj više nije u interesu napustiti vojnu organizaciju koja, iako ne poboljšava njezinu sigurnost, u uvjetima suvremenog ratovanja proizvodi interoperabilnost "za sve namjene i svrhe". Da ne govorimo o činjenici da bi Francuska izlaskom iz NATO-a vjerojatno ostala izolirana i pod sankcijama.



Kakva je budućnost Europske unije, kako u širem kriznom kontekstu očuvati jedinstvo EU-a, EU vrijednosti, demokraciju i pluralizam? Je li realno očekivati skoro širenje EU-a na zapadni Balkan?

- Ne samo da permanentno ratovanje (protiv raznih virusa i Rusije) nije efektivno NATO izvuklo iz stanja "cerebralne smrti" (unutarnje podijeljenosti nisu nestale), nego je ono i Uniju uvuklo u to isto stanje. Produbljen je jaz između nove Europe (u EU-u je uglavnom radi pristupa fondovima solidarnosti), i one stare iz koje stižu upozorenja da EU fondovi nisu bunar bez dna. Jer njezin soft power nije podržan značajnim hard powerom - Uniju više nitko ne sluša. U različitim oblicima, ne samo vojnim, rat u Europi održat će se bar do 2025., kada bi odmjeravanje snaga između SAD-a i Kine trebalo iskristalizirati novi ili stari globalizacijski trend. U međuvremenu, Ursula von der Leyen koristi sanitarne i ratne krize te demokratski i strukturalni deficit EU-a (nisu je izabrali EU birači i EU nije federacija na čijem bi bila čelu), za povlačenje poteza uime svih članica, a u kojima se sve članice ne prepoznaju. Tako je moguće, kao u slučaju Ukrajine (unatoč protivljenju brojnih članica), širenje Unije na zapadni Balkan, a time i uvoz u nju svih balkanskih prijepora. Ta je regija postala interesantna zbog TurkStreama, jedinog plinovoda koji još redovito transportira ruski plin u Europu kroz Crno more i Balkan te plinom opskrbljuje neposlušnu Mađarsku. Strategija SAD-a i EU-a je jasna: spriječiti Europu da prima ruski plin po niskim cijenama, zahvaljujući dugoročnim sporazumima prethodno sklopljenim s Rusijom i prisiliti europske potrošače da ga kupuju na spot-tržištu po neusporedivo višim cijenama koje određuje Amsterdamska burza - sastavnica velike američke financijske kompanije (Libération, rujan 2022.). Neizbježno slijedi ne samo ciljano osiromašenje ruskih, nego i europskih građana. U opisanom kontekstu, ulazak Srbije u EU mogao bi biti uvjetovan zatvaranjem TurkStreama u njoj.

Ova situacija dio je sve eksplozivnijeg političko-vojnog scenarija, u koji se već uključila nova britanska premijerka Liz Truss izjavom da je, kao i Putin, "spremna upotrijebiti nuklearno oružje". Putin namjerava Rusiji priključiti osvojene ukrajinske teritorije. EU bi mogla odgovoriti priključivanjem svih država kandidata za ulazak u nju. Međusobna vrijeđanja mogla bi poprimiti formu međusobnog raketiranja. Što drugo reći nego da se čini da se svi Europljani (dakle i Rusi), pripremaju za kolektivni suicid. Osim europskih vođa, kojima je Biden sigurno već osigurao mjesto u Muskovom Starshipu kako bi, nakon uništenja Zemlje, dobili priliku kolonizirati Mars. (D.J.)