Magazin
VELEPOSLANIKOV IZBOR

Zlo u sjeni idile
Objavljeno 24. rujna, 2022.
NOVO O STAROME: ROMAN “DOM ZA NEŽELJENE DJEVOJČICE” JOANNE GOODMAN

Knjiga "Dom za neželjene djevojčice" (Mozaik knjiga, 2021.) Joanne Goodman nije samo roman o jednoj tužnoj i oporoj priči, koja kod svakoga normalnoga čitatelja mora izazvati mučninu, ovo je i roman o političkim i inim odnosima u Quebecu, jednoj od kanadskih provincija u kojoj je francuski jezik dominantan, u drugoj polovini 20. stoljeća. No upravo je politička priča o Quebecu najbolji dokaz da se interetnički, interjezični problemi mogu riješiti na demokratski, civilizirani način.



Doduše, u nekim godinama, posebice 60-im i 70-im prošloga stoljeća, nije se moglo naslutiti da će kanadske političke elite pronaći adekvatna rješenja za te uistinu velike probleme, ali mora se priznati da već odavno nismo čuli da netko od ozbiljnijih političara iz Quebece traži odcjepljenje od Kanade ili da je neki politički fanatik postavio bombu, oteo nekog političara zbog toga što je nezadovoljan političko-ekonomskim odnosima u toj kanadskoj provinciji. Stoga držim da ne bi uopće bilo loše kada bi se neka od tih rješenja primijenila i na ovim (balkanskim, bosanskim...) prostorima!

Konačno, upravo je jedan političar uvelike utjecao na mnoge odluke, koje su na svojoj koži osjetile junakinje ovog romana. I ovaj roman nastao je kao posljedica čitanja jedne druge knjige, emotivne priče o Duplessisovoj siročadi koju je napisala Pauline Gil - "Les Enfants de Duplessis (Quebec Losirs Inc. 1991.). Naime, ovaj je političar početkom 50-ih godina donio jedan sumanuti zakon kojim je omogućio da se dječja sirotišta pretvore u umobolnice. A motiv je bio i više nego trivijalan: država je za financiranje psihijatrijskih bolnica izdvajala puno više sredstava nego za sirotišta! Posljedice su bile i više nego tragične za tu nevinu dječicu, koja su već inako bila kažnjena. Naime, surovi odnosi unutar kanadskih patrijarhalnih obitelji, posebice unutar francuske/katoličke zajednice, nisu tolerirali nikakve predbračne izlete, izvanbračnu djecu, pa je bilo posvema normalno kada je Maggie, junakinja ovoga romana, rodila djevojčicu Elodie u šesnaestoj godini života da je njezina obitelj učinila sve da se toga djeteta što prije riješi tako što ga je poslala u sirotište, a Maggie, na godinu dana, kod prve rodbine. Ideja je bila da će to dijete neka obitelj posvojiti te da će se Maggienom privremenom odsutnošću iz doma sačuvati obiteljska čast...

Čini nam se da su i najbolja mjesta u romanu upravo ovi opisi kompliciranih i pomalo patoloških odnosa unutar obitelji, strogog oca, engleskih, protestantskih korijena, vječno nesretne majke, Francuskinje, katolkinje, koja svom suprugu služi isključivo kao stroj za rađanje djece, što njega, ni na koji način, ne sprječava da prakticira seks izvan braka, i to s puno mlađom ženom, jer nije u stanju suspendirati svoju požudu. Najzanimljivije je da Maggie, unatoč vlastitom iskustvu, ima razumijevanja za sve njegove postupke. Svakako bi trebalo obratiti pozornost na ovaj pomalo čudan odnos između Maggie i oca, jer u tom odnosu treba tražiti odgovore na mnoga pitanja koja su u ovome romanu postavljena, i ona koja se odnose na emocionalne odnose, i ona koja su političke prirode... Moglo bi se reći da Maggie nikada nije uspjela kastrirati moćnu figuru oca!

No stvarnost zna biti puno okrutnija od svih naših projekcija i život se nije odvijao kako su Maggieni roditelji zamislili. Stvari su krenule po zlu. Zbog cijelog niza nes(p)retnih okolnosti nije došlo do posvajanja male Elodie i ona će umjesto u nekoj pristojnoj obitelji završiti u umobolnici. I tamo će živjeti do svoje sedamnaeste godine, a Maggie će sve to vrijeme patiti. Roditelji su je odvojili od ljubavi njezina života, od mladog Francuza Gabriela, inače njihova prvog susjeda. I kao što to obično biva, ona je u novom braku nesretno biće, koju njezin suprug, bankar, poslovni čovjek, ne može razumjeti, a ona, pak, nije u stanju roditi mu toliko željeno dijete; nije da nisu pokušavali, imala je nekoliko spontanih pobačaja, ali osjećaj krivnje što je dopustila da joj oduzmu njezino prvo dijete neprestano će je progoniti...

Naravno, neću vam, dragi čitatelji, otkriti sve što se u ovome dirljivom i napetom romanu događalo, ali uvjeravam vas da se ovaj roman treba pročitati, a na kraju ćete biti nagrađeni efektnim završetkom.

Zlatko KRAMARIĆ
Nečasne časne
Ovaj roman umnogome podsjeća na roman Emily Gunnis “Djevojka iz pisma” (Mozik knjiga, 2020.). U recenziji “Sva lica užasa”, u Magazinu od 18. srpnja 2020., između inoga, referirao sam se i na kultni film “Sestre Marije Magdalene”, redatelja P. Mullana. Naime, radi se o filmu u kojem je slika “časnih sestara”, redovnica, njihova pobožnost, njihovo djelovanje, u cijelosti, dekonstruirana. I poslije toga filma slijedi čitav niz literarnih i filmskih ostvarenja u kojima će se dodatno reciklirati ta dekonstruirana, negativna slika tih “svetih žena”, koje su bile prikazane kao hladne mučiteljice, osobe lišene elementarnih emocija. Naravno, u tim ostvarenjima nije moguće čuti njihove glasove, njihovu perspektivu... Kao i obično, išlo se u krajnost, pa sam u toj recenziji morao izraziti svoju skepsu glede te svjesno konstruirane slike i problem sam pokušao sagledati iz neutralnije, objektivnije perspektive.

Crna mačka
Maurice Duplessis (1890-1959), vođa Konzervativne stranke u Kanadi, premijer Quebeca u nekoliko mandata, 1936-1939, 1944-1959, bio je zagovornik tradicionalnih katoličkih vrijednosti. Liberalima je bio “crna mačka” jer ih je uspio pobijediti i 1948., i 1952., i 1956. Tko zna što bi se dogodilo na izborima 1960. da godinu dana prije toga nije umro. Njegova se smrt u ovom romanu slavi kao početak novog života, novih društvenih odnosa, koji su doveli do promjene mnogih zakona, pa i onoga da se sirotišta pretvaraju u umobolnice.

Najčitanije iz rubrike