Objavljeno 21. rujna, 2022.
Opet je u 2021. godini Hrvatska imala 4000 više iseljenih nego useljenih
U četvrtak, 22. rujna, Državni zavod za statistiku objavit će konačne rezultate popisa stanovništva 2021. o ukupnom stanovništvu prema spolu i starosti, te prema narodnosti, vjeri, državljanstvu i materinskom jeziku.
Podsjetimo da je Hrvatska, prema prvim podatcima koje je DZS objavio 14. siječnja, u posljednjih 30 godina, tj. u razdoblju od osamostaljenja, izgubila 895.736 stanovnika, što je gotovo 19 posto stanovništva. Broj stanovnika Hrvatske pada od 1991. godine, kada je u njoj živjelo 4.784.265 stanovnika, da bi u 2021. taj broj pao na 3.888.529 stanovnika.
Potreban oprez
To znači da je Hrvatska u 30 godina samostalnosti izgubila 18,7 % stanovništva. Demografsko pitanje smatra se trenutačno najvažnijim u RH, a dodatne probleme mogle bi izazvati i nove političke i gospodarske okolnosti u svijetu koje itekako utječu na naše građane - od pandemija COVID-19 do ruske invazije na Ukrajinu, rastućih troškova života i moguće recesije. Pomoćnik ravnatelja Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar" Dražen Živić smatra kako je vrlo bitno ono što će pokazati konačni rezultati popisa.
"Rezultati migracija za 2020. pokazali su da je negativna razlika između odseljenih i doseljenih bila samo 632 osobe, pa je onda gotovo ispalo: evo, vraćamo se, dolazimo do malo boljeg omjera. Demografi su upozoravali da treba biti jako oprezan, bez obzira na to što je lijepo imati manje negativan rezultat. Već tada smo rekli koliko je bitno da u pandemijskim godinama, kada je emigracija sputana zbog epidemioloških razloga, Hrvatska učini biran napredak u unutarnjem uređenju. Jer to je bilo kao da vam netko da pet minuta odmora i to vrijeme sad trebate iskoristiti da nešto napravite, da ponovno ne odu oni koji su već ranije otišli, a morali su se vratiti jer su zbog okolnosti oko COVID-a izgubili posao vani, kao i eventualno neki novi", rekao nam je Živić.
No kaže i da je potom opet značajno porastao broj iseljenih, pa je negativna razlika - migracijska bilanca, bila više od 4000 u 2021. godini. Dakle, s onih samo 632 došli smo opet na više od 4000. Očito je, smatra, da tih pet minuta stanke u demografskim kretanjima nismo iskoristili. Ističe i da tu govori o 2021., kada nije bilo rata u Ukrajini, a i sve ovo što je došlo s tim ratom bi bilo bolje da nas je mimoišlo. Jer mi sami imamo problema sa shvaćanjem te teme, a kada nam globalna situacija to još oteža, onda smo tu gdje jesmo, zaključuje, dodajući da nažalost - nije dobro. Živić smatra da pitanje demografije još nije shvaćeno kao bitan prioritet te da, iako demografi slične stvari pričaju već više od 20 godina, to nikada nije imalo osobitog odjeka, uvijek se nešto drugo čini važnijim.
Ključne odluke
Priprema znanstveni rad za konferenciju krajem rujna u Zagrebu - može li Hrvatska demografski gledano imati koristi - kolokvijalno rečeno, kaže, ako se takva riječ tu smije koristiti - od rata u Ukrajini, u smislu da je više od 20.000 Ukrajinaca došlo u Hrvatsku. Može li, dakle, pojašnjava, Hrvatska planirati svoj razvoj kako bi prije svega tim ljudima olakšala život - to bez daljnjega - te drugo, time im olakšati ili omogućiti dobru odluku što će sa svojim životom učiniti. "Jer za dio njih, pogotovo iz posve razorenih dijelova Ukrajine, pitanje je i stupnja razorenosti, poslijeratne obnove gospodarstva i života, a negdje i političke sudbine. Ako se i planiraju vratiti, trebat će neko vrijeme. Riječ je uglavnom o ženama, o djeci, njima treba život tu učiniti dostojanstvenim. No onoga trena kada budu trebali donijeti dalekosežniju odluku, da im omogućimo da je donesu tako da u tu formulu mogu uključiti varijablu: nama se ovdje u Hrvatskoj isplati živjeti. Plašim se da to nije tako", kaže Živić.
Spominje i pitanje Zagreba, govoreći da kolege koji su radili analize mjere usmjerene obiteljima s troje i više djece pokazuju da je ona bila učinkovita. "Broj onih s troje i više djece se u Zagrebu povećao, pa ispada da je efikasna. Može li se korigirati i poboljšati, vjerojatno uvijek i u svemu može. Ali da ju netko ukida zato što nije učinkovita, bez analitičkog uvida u to, to nije točno. Jer je usmjerena na točnu kategoriju obitelji koje su se sukladno tome organizirale. S druge strane slušate kako će se umjesto toga graditi vrtići. Pa za koga će se graditi vrtići ako donesete odluku o tome da više nećete poticati rađanje troje i više djece, kakva se poruka time šalje?" pita na kraju Živić.
Igor Bošnjak
Dražen Živić pomoćnik ravnatelja Instituta “Ivo Pilar”
SREDSTVA TREBALO PREUSMJERITI U OBNOVU, ALI NE VIDE SE EFEKTI
”Hrvatska je bila suočena i s potresima, zagrebačkim i na Banovini. Mi kažemo O.K., neke stvari koje se možda moglo usmjeravati u demografiju, zbog hitnosti i dramatičnosti trenutka, morale su se okrenuti u druge smjerove. To razumijem i podupirem. No tu se otvara novo pitanje jer mi ni u tim drugim smjerovima ne vidimo ništa. Prema onome što je u medijima, obnova kuća na Banovini koje se grade od temelja teče sporije od očekivanog i potrebnog. Razumijem da ima problema, ništa ne ide preko noći. No čitam i da se nakon zagrebačkog potresa prije sto i nešto godina opet nešto brže iza toga vidjelo što se događa, u smislu obnove. I postavljam si pitanje: Ako je to istina i ako su ta sredstva bila alocirana iz demografije u nešto drugo zbog hitnosti i dramatičnosti trenutka, slažem se, ali zašto s današnjim tehnologijama ne vidimo veće efekte toga? Bar vizualne. Tako da se plašim da ćemo doći u situacija kada ćemo biti sretni što se nešto u svijetu događa, pa imati izgovor: Mi to nismo mogli jer tamo se ratuje”, ističe Živić.
EGZISTENCIJALNI RAZLOZI ODLASKA
Živić kaže kako i Nijemci odlaze iz Njemačke u SAD, ali ne u potrazi za boljim životom i poslom, nego zbog - dodane vrijednosti. Jer mogu kvalitetno živjeti i raditi u Njemačkoj, a razni izazovi, profesionalni ili neki drugi, dovode do toga. “Ali kod nas ljudi odlaze iz egzistencijalnih razloga. To nije pitanje - imam li plaću 5000 eura, ali bih htio 5500, pa idem. Nego imam li uopće radno mjesto. Uzročnik toga nije samo ekonomski, on je i politički, i društveni, ali na koncu ljudi iz različitih razloga kod nas ne mogu osigurati svoje perspektive i percepcije. Možemo mi sada prosjek, neku statistiku i ovakvu i onakvu pokazati. Ali svaki pojedinac ima svoju vlastitu percepciju i iz nje donosi neku odluku. Ako društvo i država ne čine ili ne pokušavaju nešto stvarno kako bi ta percepcija bila povoljnija i zapravo realnija, ljudi neće odlaziti samo zato da vide svijet”, ističe.