Posljednje su dvije godine gospodarstva Hrvatske i drugih zemalja bila suočena s velikim izazovima. Najprije su mjere zaštite od koronavirusa za posljedicu imale drastično smanjenje ekonomske aktivnosti. Među članicama EU-27 2020. godine samo Irska ostvaruje zapanjujući rast od 6.2 %, a ostale bilježe negativna kretanja, ali se dubina pada razlikovala među članicama - navodi izv. prof. dr. sc. Željko Bogdan s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te u nastavku svog komentara za Magazin, piše:

- S padom od 8.1 % Hrvatska je bila u društvu sa Španjolskom, Italijom, Grčkom, Portugalom, Maltom i Francuskom, čije su stope pada bile između 7.8 i 10.8 %. Neke su zemlje poput Estonije i Litve ostvarile zanemariv pad, ali je smanjenje ekonomske aktivnosti u ostalim EU članicama uglavnom bilo između 2 i 5 %. Zajedničko sedam zemalja s najvećim padom je pripadnost Mediteranu i važan doprinos turizma ekonomskoj aktivnosti. A s rastom rizika od zaraze manje je turističkih dolazaka (i noćenja), pa je i financijski rezultat slabiji. Jasno, turizam ne objašnjava sve, ali su najsnažniji pad osjetile zemlje koje najviše ovise o toj grani. I ovako negativni rezultati mogli su biti još i gori da zemlje s fiskalnim stimulansima nisu ublažavale negativne posljedice na tržištima rada, što se, naravno, moralo nepovoljno odraziti na pokazatelje zaduženosti.



- Za hrvatsko gospodarstvo je i prošla godina bila specifična. Iako smo zemlja ovisna o turizmu, a turizmu treba vremena da se vrati nakon snažnog pada, ostvarili smo nakon Irske i Malte treću po veličini stopu rasta (10.2 %) i brzo se vratili na pretpandemijsku razinu BDP-a. Za nas je u posljednjih 30-ak godina to ipak raritet, pa se dovoljno sjetiti dužine prethodne recesije (2009. - 2015.) i kumulativnog pada (11.3 %) koji nas je praktički bacio na začelje članica EU-27.

Prošlu godinu nećemo pamtiti samo po brzom oporavku nego i po završetku razdoblja relativno niske stope inflacije. U recentno vrijeme svjedočili smo gotovo nultim kamatnim stopama na tržištu novca (jasno, takve nisu i one na kredite) pri niskoj inflaciji. Inflacija se najčešće kretala između 0 i 1 %, a ponekad je premašivala 1 %. Skoro nulte (nominalne) kamatne stope uz nisku stopu inflacije također ograničavaju mogućnost znatnijeg smanjenja realne kamatne stope koja je važna za oživljavanje potražnje. U takvim uvjetima veća stvarna i očekivana inflacija znače veće smanjenje realne kamatne stope koja će potaknuti potražnju i gospodarsku aktivnost. Međutim, prošle je godine potražnja snažno porasla nakon prijašnjeg lockdowna. Čim ponuda nije u mogućnosti da reagira na ovu promjenu potražnje, posljedica je rast cijena. Vjerovalo se da je rastuća inflacija prolazna kategorija i da će se ispuhati s ponovnim oživljavanjem kanala distribucije. A uz prolaznu inflaciju nema ni potrebe za promjenom monetarne politike.

Međutim, ova se očekivanja nisu pokazala ispravnim, pa je započelo razdoblje restriktivne monetarne politike. Najsnažniji porast kamatnih stopa zbio se u SAD-u, a Europska središnja banka to čini znatno sporije zbog razlika u gospodarstvima Eurozone. Već je ekonomska literatura potvrdila da zemlje eurozone nisu optimalno valutno područje, pa je moguće da u isto vrijeme dio članica bude pogođen različitim šokovima koji zahtijevaju različite monetarne politike. Dovoljno je samo promotriti razine BDP-a 19 članica Eurozone 2021. i 2019. godine. Za osam zemalja BDP iz 2021. je manji od BDP-a iz 2019., među kojima posebno valja istaknuti Francusku i Grčku (1.4 - 1.5 %), Njemačku (1.2 %), Austriju (2.4 %), Italiju (3 %), Portugal (4 %) i Španjolsku (6.2 %). Nasuprot njima, pet ih je premašilo BDP iz 2019. godine za više od od 2 % (Irska 20.6 %, Estonija 7.4 %, Litva 4.9 %, Slovenija 3.5 %), a jednak ih je broj premašio BDP iz te godine sa stopom koja je između 0 i 1 %. Primjećuju se velike razlike među zemljama unutar zajedničke monetarne politike.

Kada bi ECB udario snažnom restriktivnom monetarnom politikom da obuzda inflaciju, vjerojatno bi otežao ekonomski oporavak nakon pandemije za veći dio eurozone. S druge strane, među osam zemalja koje još nisu uvele euro, u koje za vrijeme pisanja ovog komentara još uvijek valja ubrojiti i Hrvatsku, samo Bugarska i Češka nisu premašile BDP iz 2019. godine. Je li, prema tome, euro kočnica za brži oporavak, tema je za dublju analizu, ali je odgovor najvjerojatnije negativan.



- U 2022. godini imamo još snažnije povećanje inflacije. Na godišnjoj razini u eurozoni (19 zemalja) inflacija kontinuirano raste od 5.1 % u siječnju do 8.9 % u srpnju, što su nezapamćene stope otkad postoji zajednička valuta. Kod EU-27 članica (stanje nakon brexita) te su stope čak i veće, pa se zaključuje da su zemlje s vlastitom valutom u prosjeku suočene sa znatno većom inflacijom. Proizlazi da je euro, čak i kad bi bio kočnica za brži oporavak, čimbenik znatno niže inflacije, ali i za to treba dublja analiza. Od zemalja izvan eura jedino Danska i Švedska nisu u srpnju 2022. iskusile dvoznamenkastu inflaciju. Međutim, od 19 članica eurozone, čak ih je tada deset osjetilo inflaciju veću od 10 %, a u pribaltičkim republikama ona je ljetos počela premašivati i 20 %. U usporedbi s njima, velika hrvatska inflacija od 12.7 % (od vremena nakon Stabilizacijskog programa iz 1993.) tek je na desetom mjestu u EU-27.

Doprinosi stopama inflacije na razini eurozone su promjenjivi, pa se zbog ograničenja prostora korisno fokusirati na 2022. godinu, u kojoj se s promijenjenim redoslijedom izdvajaju cijene hrane, struje, plina te goriva i maziva koje čine 57 - 60 % cjelokupne inflacije u eurozoni, a preostali se dio odnosi na druga dobra i usluge. Rastući doprinos cijena goriva i plina intenzivirao se s oporavkom gospodarstva nakon pandemijske recesije, a dodatno mu je pridonijela i ukrajinska kriza. Dodatno rastu cijena struje pridonosi i dosad nezapamćena suša koja utječe na proizvodnju struje u hidro i nuklearnim elektranama. Svakako tome pridonosi i težnja članica EU-a da prijeđu na ekološki prihvatljivije izvore energije. Poznato je iz ekonomske analize da su zagađivačke tehnologije jeftinije i da stvaraju negativne eksternalije (situacija gdje nam netko stvara štetu bez naknade). Dobra proizvedena takvim tehnologijama zastupljena su u većim količinama od društveno optimalne. Politike vlada koje bi poskupile takve tehnologije sigurno pridonose većoj inflaciji, pa se zato smatra da ćemo se u budućnosti suočavati s većim stopama inflacije u usporedbi s dosadašnjim, ali svakako manjim nego u ljeto ove godine.



- Slični doprinosi inflaciji postoje i u Hrvatskoj, pri čemu se izdvajaju cijene hrane i cijene goriva i maziva. Stoga je Vlada pojedinim intervencijskim mjerama i krenula djelovati preko ovih artikala. Ovdje nemam nakanu kritizirati same mjere, nego istaknuti kako je hvalevrijedno započeti s mjerama kako bi se stanovništvu omogućilo da lakše prebrodi ove inflacijske izazove, a bit će vremena za njihovu analizu. Poznato je iz ekonomske prakse i stvarnog života da inflacija upravo najviše pogađa najsiromašnije slojeve. Tako je, prema najnovijim izračunima, minimalna plaća zbog djelovanja inflacije u EU-u realno pala više od 10 %, od čega najviše u Latviji (19 %), Češkoj i Estoniji (10 %), Slovačkoj (8 %), a u Hrvatskoj samo 1.8 %. Međutim, Hrvatska je prema svojem životnom standardu bolja tek od Bugarske i (nakon 2019.) Grčke. S obzirom na stupanj relativnog siromaštva svaka najava daljnjih poskupljenja u Hrvatskoj stvara zabrinutost. Jedna od bojazni je da bi mogle u većoj mjeri rasti i cijene plina i struje...

Svakako je moguće dio dosadašnjih poskupljenja povezati i sa skorašnjim uvođenjem eura unatoč dvojnom iskazivanju cijena od rujna ove godine. Iako je među razlozima za rast cijena uvođenje eura najvjerojatnije zanemarivo, za najsiromašniji dio hrvatskog stanovništva sigurno je velik udar. U svakom slučaju, ova zima će biti izazovna, a za 2023. godinu neki očekuju i recesiju. No, bez obzira na energetske izazove koji nas u bliskoj budućnosti očekuju, ne smijemo zaboraviti da su dugoročno naši najvažniji izazovi vezani uz demografske probleme.